U Argentini, zemlji koja izdvaja tri posto nacionalnog dohotka za kulturu (Hrvatska je na nešto manje od pola posto), nije teško izgubiti se u kulturnim događanjima, posebno u Buenos Airesu, bilo da vam je do velike Miróove izložbe, dojmljivih muzeja, velikih kazališnih predstava ili filmskih premijera. Kao putnik namjernik iz Splita, grada koji više nema pristojnu knjižaru, nisam propustio posjet Ateneu, najvećoj knjižari na ovom kontinentu, gdje se najlakše uvjeriti u interes Argentinaca za kulturu i umjetnost.

No nisam tu zbog kulture, barem ne isključivo zbog nje. Na ovakvom putovanju uvijek me više zanima margina: život na ulici, ono što se događa ispod velikog, monumentalnog, oglašenog, prisutnog u medijima.

S obzirom na temu ovog putovanja, nisam mogao propustiti posjet tzv. Muzeju Che Guevare, koji se često spominje kao 'turistička atrakcija' argentinske metropole. Međutim, tražeći ga u Ulici Rojas, na adresi koju sam imao, ni traga od njega. Ni prolaznici, čak ni vlasnici dućana na tom potezu ni o kakvom Cheovom muzeju ništa nisu znali. Dok se kuharica u nekoj zalogajnici nije lupila po čelu: 'Pa da, mislite na Tota?'

'Ne, na Che Guevaru', pojasnio sam.

'Toto, Toto!' ponovila je i pokazala nam nekakvu staretinarnicu, antikvarnicu, dvije kuće dalje, pored koje smo prošli barem tri puta ne primjećujući nikakav muzej.

Vratili smo se, ušli u antikvarnicu, kombinaciju cvjećarnice iz 'Alana Forda' i najluđih scena montipajtonovske mašte, i u njoj upoznali Eladija Gonzalesa, kojega svi znaju kao Tota, a koji je, sa suprugom Irenom, vlasnik tog nevjerojatnog dućana.

Fasciniran Cheom i Kubom, još od prvog posjeta Kubi 1992. pretvorio se u neformalnog počasnog konzula Kube i svoj dućan, u kojem prodaje polovne stvari uglavnom bez ikakve uporabne vrijednosti, pretvorio je u sasvim osobni i osobeni Muzej Che Guevare, u kojem je najzanimljiviji eksponat on sam.

Satima smo razgovarali, a za ono što mi je ispričao treba knjiga, a ne novinska reportaža, pa će u mojoj knjizi i završiti. Toto nije komunist, nije čak ni socijalist, ali su ga Kuba i socijalna pravda koju je, kako kaže, tamo zatekao, toliko fascinirale da su on i supruga već 25 godina posvećeni rezultatima tamošnje revolucije, na koju gleda bitno drugačije od  službene argentinske politike. 

'Za mene, Che je emocija, najdublja emocija koja me iz korijena promijenila', rekao mi je na kraju Toto. Uz par povjerljivih podataka o Cheu, otkrio nam je i neke sitne gradske tajne, poput onog kluba za tango u koji smo Nikolina i ja dospjeli koji dan kasnije.

Argentina, kao i najveći dio Južne Amerike, živi na ulici, a na Plaza de Mayo, trg pred Predsjedničkom palačom, redovito dolaze prosvjedovati. Južnoamerikanci su uvijek spremni svoje nezadovoljstvo iskazati na ulici, a ovaj trg stekao je svjetsku slavu prije točno 40 godina, kada su se na njemu okupile majke brojnih nestalih u tadašnjoj vojnoj diktaturi koje su uskoro postale poznate kao Madres de Plaza de Mayo. Vojni pučevi vrlo su popularni na ovom kontinentu; samo u Argentini u prošlom stoljeću bilo ih je šest.

Posljednji, koji je i doveo do pobune Majki s Trga Mayo, događao se od 1976. do 1983. i u tom razdoblju nestalo je, tvrde aktivisti, gotovo 30.000 ljudi. Najpopularniji način eliminacije onih koji se nisu slagali s generalima na vlasti, bile su otmice na ulici ili iz domova, a onda transport otetih helikopterom i 'istovar' daleko u Atlantskom oceanu. Preživjele majke i danas traže svoje nestale, a cijela izuzetno mučna priča, u koju su uključene i stotine djece rođene dok su im majke bile u vojnim zatvorima i kasnije date na usvajanje, nikad nije raspletena do kraja niti su svi krivci za nju kažnjeni.

No pipci nedemokratskih režima i danas se šire Argentinom pa ljudi glasno prosvjeduju. Jedne večeri za našeg boravka na Plaza de Mayo, okupilo se nekoliko tisuća glasnih prosvjednika koji zahtijevaju novu istragu. Žele doznati sudbinu najnovijeg nestalog, Santiaga Maldonada, mladića kojeg je 'pojeo mrak' prije četiri mjeseca dok je u pokrajini južno od Buenos Airesa predvodio antivladine prosvjede boreći se za prava starosjedioca Mapuče Indijanaca. Maldonado nije više 'nestao', pronađen je prije dva mjeseca, mrtav. Službene vladine istrage o tom slučaju, unatoč inozemnim prosvjedima, nisu dale uvjerljive rezultate. Maldonado se, navodno, sam utopio.

'Država je terorist', vikali su mladi Argentinci te večeri, a ista parola ispisana je i na brojnim grafitima posvuda po zemlji. kao što ćete je svakodnevno čuti od mladih ljudi, najčešće studenata, snažno politički organiziranih na ljevici.

Maldonado je u posljednja dva mjeseca postao novi simbol otpora prema vlasti, svojevrsni novi Che, čak mu je i izgledom sličan. Prosvjednici uz njegove, redovito nose i fotografije još uvijek omiljenog revolucionara, a omiljene parole su upravo one koje su iznjedrili Che i kubanska revolucija.

Za svoje putovanje Jasen Boko pokrenuo je i crowdfunding kampanju, a njegovu avanturu možete podržati putem ovog linka.

Kako u Argentini, u kojoj je na vlasti desni centar, kao i kod nas vlada populizam, gužva oko političkog centra je nevjerojatna - posljednjih godina ekonomija ne stoji najbolje, sve je više nezadovoljnih, a lijeve ideje sve su snažnije.

Argentina vrije na ulici, ali još uvijek, a nadam se da će tako i ostati, u svemu ima mediteranskog šarma, nasilje je rijetko, a bijes se izražava više pjesmom nego destrukcijom. Uostalom, ako vam se ne sviđa bučna ulica, uvijek se možete skloniti u knjižaru i satima čitati ili se, za utjehu, okrenuti muzejima i kazalištu.

U svakom slučaju, lijepo je biti u zemlji čiji stanovnici, umjesto da se od frustracija prazne na fejsu i po kafićima, na ulici pokazuju svoje nezadovoljstvo. 

Nakon čega mirno mogu otići na večernji tango!