Doputovati u Argentinu znači susresti se s velikom nepoznanicom. Europocentrično poimanje svijeta znači da prosječni Europljanin o jednoj od najvećih južnoameričkih zemalja ne zna baš ništa. Slušate li savjete 'upućenih' i pogledate li po dolasku u Buenos Aires televiziju, najpametnije bi vam bilo zaključati se u sobu i ne izlaziti, jer TV slika donosi svakodnevne priče o pljačkama i prosvjedima na ulici.

Naime, trenutno su vrlo popularni 'motochorros', dvojke na motoru koje pljačkaju prolaznike, najčešće uz prijetnju nožem ili pištoljem. Nadzorne kamere pune su takvih snimki, a svako malo neka od pljački završi tragično, obično pljačkaši, krene li pljačka po zlu, budu ubijeni na licu mjesta. Nije riječ o novoj pojavi, ali se šira javnost zabrinula kad su takvi počeli operirati po finijim kvartovima, čime su izravno ugrozili one bogatije. E, tek tad se vlast zabrinula.

Kako nisam od onih koji slušaju savjete i vjeruju televiziji, pridružio sam se uličnom životu argentinske prijestolnice i otkrio jedan od najljepših svjetskih gradova - urbanistički uzor bio je Pariz - i beskrajno zanimljive ljude.

Porteños (ljudi iz luke, porta), kako stanovnici Buenos Airesa sebe nazivaju, vole ulicu i rado su na otvorenom, bilo da prosvjeduju protiv Vlade, a prosvjedi su svakodnevni, bilo da jedu u brojnim restoranima ili se odmaraju u parkovima. Premda bi teško bilo dokazati izravnu vezu, Buenos Aires po svemu je mediteranski grad.

Ta strast najbolje se osjeti u tangu, plesu koji žive, čemu, uz pravu vezu, možete svjedočiti otkrijete li pravo mjesto koje nije namijenjeno turistima u potrazi za 'autentičnim' doživljajem.

Kao putnik namjernik koji dolazi iz zemlje u kojoj su nacionalni plesovi vrličko kolo i drmeš, iskustvo tanga u društvenom klubu Premier dobro me protreslo. Svojevrsna plesna škola, ali i okupljalište ljubitelja tanga, pršti od užitka, strasti i senzualnih dodira, a kad se svemu pridruži i mali bend i dojmljiva mlada pjevačica, iskustvo je nadrealno.

Premda tango definiraju kao 'tužnu misao koja se pleše', doživljaj je daleko od tužnog. Bila je to noć u kojoj sam svjedočio preobrazbi inače neprimjetnih bankovnih činovnica i studentica matematike, prodavača i automehaničara u strasne tango ljubavnike, ljude ispunjene onim što rade na improviziranom plesnom podiju.

Ali nisam na svoj put Južnom i Srednjom Amerikom od Buenos Airesa do Kube krenuo zbog tanga. Moji plesni koraci sličniji su slonovskom stampedu nego tangu, a 'plesne cipelice' koje nosim ovim kontinentom prikladnije su za osvajanje Akonkagve, nego tango, pa ples, na veliku radost domaćih, gledam sa sigurne udaljenosti. Takva je zabava više za moju životnu i putnu partnericu Nikolinu, službenu prevoditeljicu i intelektualni temelj ove ekspedicije, pa me lokalni momci svakih nekoliko minuta pitaju smiju li zaplesati s njom. Dopustim, naravno, čak i ako ne počaste čašom vina.

Nisam, dakle, ovdje zbog tanga, nego jer pratim dva putovanja kontinentom najpoznatijeg argentinskog liječnika i još poznatijeg revolucionara - Che Guevare. Prvi put je s prijateljem krenuo motociklom, a nakon što je oronuli stroj crknuo nakon nekoliko stotina kilometara, nastavio je autostopom. Stigao je tada do Miamija i vratio se u Buenos Aires samo da bi dovršio studij medicine. A onda je 1953. mladi i tada nepoznati liječnik iz ugledne građanske obitelji krenuo na put koji ga je odveo do Kube i revolucije, da bi malo nakon toga postao jedna od ikona dvadesetog stoljeća.

I dok je Che danas u potrošačkom društvu Europe i Amerike tek proizvod koji se dobro prodaje na majicama, upaljačima i ostalim 'sve po 12' proizvodima, u Južnoj Americi je i te kako živ pa ne možete proći Buenos Airesom da ga ne vidite na nekom grafitu, plakatu ili zastavi koju nose prosvjednici.

Da se mi razumijemo, nisam duhovni sljedbenik poznatog revolucionara, razilazimo se on i ja u puno stvari. Ali nisam bio ni idolopoklonik Odiseja, Aleksandra Velikog, Marka Pola ili Dioklecijana, pa sam opet pratio njihove staze i o tome napisao nekoliko, kažu, zanimljivih putopisa. Neće ovo, dakle, biti putovanje koje zagovara Chea i njegove metode, ali da se od njega puno toga može i naučiti - ne sporim. Che je možda samo izgovor, rekli bi moji Dalmatinci - 'da mi guzica vidi puta'.

A u Južnoj i Srednjoj Americi putovanja će se rečena sigurno nagledati! Nadam se: i vi sa mnom, čitajući ove zapise.

Za svoj put jasen Boko pokrenuo je i crowdfunding kampanju, a njegovu avanturu možete podržati putem ovog linka.