Rijetko kada je u Splitu zabilježena tolika gužva na jednoj 'običnoj' promociji knjige: u Muzeju grada fizički nije moglo stati više od tih nekoliko stotina ljudi pa su organizatori u jednom trenutku bili prisiljeni zatvoriti vrata. Ovoga četvrtka, točno 1700 godina od dana kada u svojoj palači preminuo car Dioklecijan - tužan i sam, a po nekim kroničarima moguće i da je počinio samoubojstvo - splitski književnik, dramaturg i - sada tek samo povremeni - novinar Jasen Boko, predstavio je svoju biografiju prvog Splićanina
'Dioklecijan, biografija kontroverznog rimskog cara - reformator ili progonitelj kršćana?' naslov je Bokina tri godine pripremanog djela, koje će nesumnjivo izazvati brojne reakcije - prije svega vrlo argumentirano dovodi u pitanje uvriježeni stav da je Dioklecijan proganjao kršćane, a onda i svetog Dujma, za kojega Boko tvrdi da je upitno i samo njegovo postojanje.
'Osim što je upitno je li sveti Duje uopće postojao, on i Dioklecijan sigurno se nikada nisu sreli', odgovorio je autor na u posljednje vrijeme sve češću dilemu i splitsku podjelu na zagovornike 'Duje' ili 'cara'. Obojica splitskih simbola, smatra, danas mogu mirno koegzistirati.
Knjiga Jasena Boke vrvi podacima i rezultatima ozbiljnog istraživanja, ali svejedno ih vrlo jednostavno i pitko predstavlja čitateljima. U razgovoru za tportal on objašnjava zašto Dioklecijana smatra 'prvim socijalistom', otkriva kakve je sve povijesne zablude o njemu demantirao i najavljuje da je spreman na svakakve, pa i oštre reakcije - no polemizirat će samo s onima koji su Dioklecijanovu biografiju doista i pročitali, a ne onima koji 'priglupo tvrde da je car klao kršćane kao janjce'.
Ako bismo pojednostavili stvari, rekli bismo da se u svojoj knjizi obračunavate s nekoliko dosad neupitnih istina: niti je Dioklecijan progonitelj kršćana niti je dao pogubiti svetog Dujma - koji, moguće je, nije ni postojao?
Pa možete to nazvati i obračunom, ako vam je tako draže, ja bih ipak rekao da pokušavam prvi put - naravno, izvan stručne literature koja je o tome već govorila - pokazati tendencioznost i iskrivljenost priče o Dioklecijanu i njegovu odnosu prema kršćanima. Što se postojanja svetog Domniusa, svetog Dujma tiče, samo bih volio vidjeti malo čvršće povijesne dokaze da je taj zaštitnik Splita zaista postojao. Ali i ako je priča o došljaku iz Sirije istinita, Dioklecijan sigurno nije odgovoran za njegovu smrt, osim možda po zapovjednoj odgovornosti, jer je ipak bio vrhovni vladar tadašnje tetrarhije, četvorice koji su vladali Carstvom. Sasvim je izvjesno da se Dioklecijan s Domniusom nikad nije sreo pa su smiješne tvrdnje da ga je on osobno 'kao janjca' zaklao. Car u čijoj je nadležnosti Salona u to je vrijeme Galerije, a Dioklecijan, čije su područje upravljanja Mala Azija i istok Carstva, toga 10. travnja 304. godine - kada je Dujam navodno ubijen, a ne 7. svibnja koji je datum koji se danas obilježava! - ne samo da je daleko od Dalmacije, nego je teško bolestan, praktički u stanju kome. U povijesno znatno uvjerljivijem slučaju mučenika Anastazija, jasno se navodi tko je krivac za njegovo pogubljenje u Saloni: Galerije! Ako je, dakle, Dujam postojao i bio ubijen u Saloni, izravni krivac je isti: Galerije.
U cijeloj priči o svetom Dujmu puno je povijesnih grešaka, iskrivljavanja, čak i otvorenih laži. Šesnaest stoljeća sv. Duje vodio se kao osobni izaslanik apostola, sv. Petra, koji je u 1. stoljeću poslan kako bi pokrstio stanovništvo Dalmacije i koji je ubijen za Trajanove vlasti, dakle 150 godina prije nego što se Dioklecijan i rodio. Na osnovu činjenice da je Dujam bio apostolov poslanik i učenik, splitska crkva stoljećima je imala primat u ovom dijelu svijeta. A onda je najednom don Frane Bulić, otac hrvatske arheologije, početkom 20. stoljeća dokazao da je cijela ta priča potpuna izmišljotina i da (taj) sv. Dujam nikad nije postojao. Šok je bio potpun, svećenik Bulić za dlaku je izbjegao izopćenje iz Crkve, a tvrdnja koja se nije mogla osporiti izazvala je konsternaciju.
Uzeti Splitu njegovog sveca zaštitnika bio je veliki grijeh pa se Bulić potrudio pronaći alternativu, 'otkrivši' novog Dujma koji je navodno živio početkom 4. stoljeća i kojega su glave došli Dioklecijanovi progoni.
To je samo jedan od niza zanimljivih dokaza koji osporavaju postojanje Domniusa, a ima ih još nekoliko, ali mi je za to trebao dobar dio knjige pa ovdje nemamo prostora za nastavljati priču.
U svakom slučaju i ako ne sumnjamo da je sveti Dujam postojao, ne vidim razlog da Split ne slavi i njega i Dioklecijana, jer sigurno nisu bili u izravnom sukobu niti mu je Dioklecijan 'došao glave', kako vele fantastične priče.
Ako je sve to istina, čemu onda višegodišnje (i višestoljetno) izmišljanje legendi i dosta brutalno opisivanje cara zaslužnog za samo osnivanje grada? Je li razlog tomu samo ona da 'povijest pišu pobjednici' ili nešto više?
Dioklecijanov osnovni problem je što su njegovi najveći protivnici, kršćani, još za njegova života postali povijesni pobjednici i sljedećih stoljeća pisali i tendenciozno prerađivali povijest onako kako njima odgovara. Činjenice govore drugačije: za deset godina progona, započetog 303., a zaključenog Milanskim ediktom 313. godine, ubijeno je, kažu povjesničari, između 3.000 i 3.500 kršćana. Dioklecijan je abdicirao 1. svibnja 305., a dobar dio posljednje godine bio je praktički na samrti i izvan političkih događanja. Koliko se od tih deset godina progona i žrtava zaista može pripisati njegovoj zapovjednoj odgovornosti, ako je u tome sudjelovao i bio 'glavni' najviše godinu dana? Sigurno neusporedivo manje nego uzornom kršćanskom caru, Justinijanu, koji je u jednome danu u Konstantinopolu dva stoljeća nakon Dioklecijana pobio, onako 'odoka', nekih 50 tisuća pobunjenika, odreda kršćana. I onda je Dioklecijan krvožedni ubojica kršćana, a Justinijan uzorni kršćanski car?
Zanimljivo je da prve kršćane u Splitu postojanje Dioklecijanovog mauzoleja i njegovog tijela u njemu nije nimalo smetalo, pa postoje povijesni dokumenti koji potvrđuju da je grobnica s carskim sarkofagom na svom mjestu najmanje do 469. godine, dakle stoljeće i pol nakon njegove smrti. Da je zaista Dioklecijan kršćane 'trijebio s lica zemlje u krvi, k'o jance!' i da je bio 'krvnik koji je dao odrubiti glavu Dujmu', kako tvrde u 21. stoljeću, bi li njegova grobnica, ma koliko sama zgrada bila od države zaštićena kao spomenik, bila nedirnuta, a mauzolej u funkciji? Uostalom, Konstantin, car kojeg slave kršćani, Dioklecijanov je kip dao donijeti u carsku ložu hipodroma u Konstantinopolu i tamo je on stajao desetljećima, možda i stoljećima.
Do izbacivanja carevog sarkofaga i tijela iz njegova mauzoleja, došlo je vjerojatno tek oko sredine 6. stoljeća, kada je mauzolej pretvoren u crkvu u koju su stoljeće kasnije prebačene kosti svetaca Dujma i Staša iz Salone. Negdje od tog razdoblja, kako raste značaj svetog Dujma, slika o Dioklecijanu u kršćanskim dokumentima postaje negativnija, da bi u kasnom srednjem vijeku on zauzeo mjesto Sotone glavom.
Zašto je do toga došlo?Uvjeren sam kako nisu legende o Dioklecijanu kao zlostavljaču i progonitelju kršćana bile uzrokom uklanjanja njegovih ostataka iz mauzoleja i pretvaranja mauzoleja u crkvu, nego upravo suprotno: nastale su kao dobra podloga i priprema za taj događaj. Izbacivanje rimskog cara iz njegova mauzoleja, u Carstvu čiji je on legitimni vladar bio, bez obzira na to što se taj prostor pretvara u crkvu, ne bi imalo dobre konotacije. Mauzolej je i dalje bio carsko i državno vlasništvo, čak je i Crkva za njegovu prenamjenu trebala ishoditi službenu dozvolu iz Konstantinopola, sličnu onoj koju će izbjegli salonitanski kršćani nešto kasnije morati tražiti kako bi se uselili u Palaču. Izbaciti iz mauzoleja ostatke uglednog prethodnika aktualnih bizantskih careva i dobiti za to potvrdu, nije bilo lako izvedivo. Osim ako se dokaže da je taj koji leži u sarkofagu bio glavni progonitelj Isusa i njegovih sljedbenika te ubojica gradskog sveca zaštitnika svetog Dujma. U vrijeme nedovoljno razvijenih medija i posvemašnje nepismenosti, dokazi su se vrlo brzo počeli pojavljivati vjerojatno prvo u pričama s oltara. Korak od priče s oltara o Dioklecijanu ubojici njihova Dujma, apostolskog mučenika iz Sirije, do legendi nevjerojatnih razmjera u pučkoj mašti, nije bio težak. Nakon toga mašta se razigrala i rođen je 'krvolok'.
Pada nam na pamet davna teza novinara Darka Hudelista o podijeljenom gradu, odnosno liniji razdvajanja između onih koji su 'za Dioklecijana' i onih koji su 'za svetog Duju'. Kako bismo to opisali u novije vrijeme, na 'naše' i 'njihove'. Primjećujete li takvu podjelu u Splitu danas?
Podjela, nažalost, postoji i danas. Svaka sredina obilježena jakom ideologijom jednostavno mora imati 'naše' i 'njihove' da bi egzistirala na takvom načelu, monopolistički. Te se uloge naših i vaših kroz povijest mijenjaju, ovisno o potrebama onih koji narodom manipuliraju. Nema mobilizacije i homogenosti po bilo kojem osnovu - vjerskom, nacionalnom, rodnom, političkom - ako ne postoji snažan neprijatelj koji ozbiljno ugrožava 'naše' tradicionalne vrijednosti i korijene 'naše egzistencije'.
Ta je nametnuta situacija bogata smiješnim paradoksima pa su istim ljudima na istom prostoru, ili konkretno nama, u jednom trenutku početkom četrdesetih godina 20. stoljeća Nijemci bili smrtni neprijatelji, da bi isti ti Nijemci, često doslovno isti ljudi, samo pola stoljeća kasnije postali najveći prijatelji. Tako je u ovom ludom gradu sasvim moguće da sirijski izbjeglica Domnio (a svi znamo što ti ljudi danas misle o sirijskim izbjeglicama) bude 'naš', dok domaći čovjek, starosjedilac Dioklecijan, rođen vjerojatno na 10 km od Splita, bude 'njihov'. Ja takve pitam: čiji su onda Hrvati, koji kao pogani dolaze ovdje potkraj 8. stoljeća? Jer ako su kršćani 'naši', onda Hrvati mogu biti samo 'njihovi'.
'Naši i vaši', predmet vječne manipulacije, zametak su svake nevolje, ne samo na ovom prostoru.
Paradoksalno, Dioklecijan kao de facto prvi Splićanin nema ni spomenik ni grob, dok je sveti Duje slavljen. Kakve reakcije očekujete na - neki će reći - kontroverzne tvrdnje iz knjige?
Reakcije će biti opet o ustašama i partizanima, o čemu drugom? Jer filozofija palanke zasniva se na crno-bijeloj podjeli, nema nikakav osjećaj za nijansu i ne može prihvatiti da i Duje i Dioklo mogu i moraju zajedno egzistirati. Ne radi se pri tom o onom Tuđmanovom pomirenju ustaša i partizana, nego jednostavno o ljudima koji su, bez obzira na različitost svojih uvjerenja, bitni za ovaj grad.
Kakav je uopće bio Dioklecijan? Zašto se o njemu tako malo zna, usprkos očito velikoj povijesnoj ulozi jednog od najuspješnijih rimskih careva?
Za nedostatak dokumenata i kipova Dioklecijana krivo je ovo o čemu sam ranije pričao. Svaki trag 'zlotvora' pobjednici su uništavali, pogotovo one tragove koji nisu išli u prilog tezi o 'koljaču' i gdje je Dioklecijan možda bio prikazivan u pozitivnom svjetlu. Bio je kompleksna osoba, autoritet, odličan vođa i organizator, reformator spreman na radikalne promjene i čovjek osjetljiv na potrebe puka i vojske, u tom smislu socijalist, dok je istovremeno bio borac za očuvanje tradicionalnih vrijednosti, zapravo konzervativan. Prosvijećeni apsolutist, danas bi se reklo.
Kažete da bi, da je živ, Dioklecijan direktore i visoke bankare 'skuhao u vrelom ulju ili razapeo na križ'?
Dobro, to je zapravo bila jedna moja ne osobito mudra stilska figura, pogotovo s obzirom na činjenicu da mi je Splitska banka generalni sponzor ovog cijelog projekta i knjige. Ali istina je da je bio jako ljut na lihvare i bogate trgovce koji nabijaju cijene i manipuliraju potrebama običnih ljudi kako bi bolje zaradili. Dioklecijan je svojim Ediktom o cijenama pokušao zaustaviti neumjerenost u određivanju cijena i odrediti maksimalne dopuštene cijene za važne proizvode.
On prepoznaje istinu o kojoj će puno kasnije progovoriti Brecht u svojim djelima, ili Naomi Klein u knjizi 'Doktrina šoka', autori koji dokazuju da prirodne, ratne ili ekonomske katastrofe služe da bi se povećao profit i često su namjerno izazivane. U vremenima obilja i mira, profit se smanjuje pa pohlepni ljudi, gospodari novca, takva razdoblja ne vole, njih veseli ljudska nevolja na kojoj se može dobro zaraditi.
Nemoguće je ostati indiferentan na rečenice cara koji je službeno - diktator. Te bi riječi, kad ih lišimo pretjerano kićenog visokog stila, danas potpisao svaki vođa radikalnih anarhista ili Janis Varufakis glavom. Kad se liši stilskih opterećenja vremena, taj tekst djeluje kao da ga potpisuje neka suvremena radikalna anarhistička skupina: 'Jedina žudnja ove poludjele mahnitosti jest nikad se ne prikloniti ni jednoj zajedničkoj potrebi. Ta suluda pohlepa koja proždire svačiji imutak ima svetu obvezu - misle ti nemoralni i besramni ljudi - ne zaustavljati se, osim ako je na to natjera sila. Ali, kako je nemoguće previdjeti sve one koje je krajnja oskudica dovela do života u užasnom stanju, odlučili smo da ulogu suca preuzme pravda; ono što ranije nije moglo biti realizirano, sad ćemo napraviti mi!
Dioklecijan se očito nije borio protiv inflacije, nego protiv pohlepe ili, budimo precizniji, protiv pohlepnih ljudi kao dominantne sile razdoblja. Njegova, kao i današnjeg. Bori se za bolji svijet, u kojem bi svi bili zadovoljni i živjeli život dostojan čovjeka, u kojem bi dominirala socijalna pravda. I najavljuje da će takav pravedniji svijet i napraviti.
Nakon ovih rečenica jasno je da su ona dvojica devetnaestostoljetnih njemačkih bradonja, koji će izvršiti golem utjecaj Kapitalom i Komunističkim manifestom, knjigama koje će mobilizirati brojne sljedbenike i nešto kasnije promijeniti sliku svijeta, mnogo toga naučili i od Dioklecijana.
Dalmatinski ratnik, međutim, ma koliko bio sposoban na bojnom polju, nije bio dorastao onima čija pohlepa pokreće svijet i koji egzistiraju na iskorištavanju ljudske nevolje. Ista je sudbina u konačnici čekala marksizam i socijalističke zemlje koje su njime temeljito manipulirale i zloupotrijebile ga. I antički car i njemački ekonomisti znali su da ne mogu računati s dobrom voljom bogataša da pristanu na promjenu, premda su se tome potajno nadali. I jedni i drugi najavili su revolucionarnu promjenu i utemeljili je na krivoj premisi: ljudskom poštenju.
Knjiga je mješavina ozbiljnog istraživačkog rada i znanstvenog pristupa, a s druge strane je pisana popularnim stilom i čitko, s dosta ironije. Između ostalog, osobno ste hodali Dioklecijanovom životnom rutom. Što ste, sami, intimno naučili iz tog pothvata?
Puno sam stvari naučio, prije svega otkrio sam cara za kojeg sam mislio da ga poznam, a pokazalo se da nisam imao pojma o njemu. Fasciniran sam tim karakterom, onim što je napravio za svijet i, posebno, za moj grad. Promijenio se i moj odnos prema povijesti, koju s godinama sve više volim. Ona zaista jest učiteljica života i mnogo stvari koje se čine da se događaju samo nama, već su se događale. Ništa iz povijesti nismo naučili jer smo neskloni učenju, pogotovo u ovom dijelu svijeta gdje sve znamo, jer se rađamo s enciklopedijom u glavi i nitko nas više ni u što ne može uvjeriti, a kamoli nas nečemu naučiti.
Povijest je zanimljiva, kao i sve discipline ljudskog duha, samo je pitanje kako ih interpretiramo, a nažalost često biramo beskrajno dosadan način. Ja dosadu ne podnosim pa sam ozbiljne argumente, knjige i znanstvene rasprave koje sam proučio, a bilo ih je zaista puno, 'ukrižao' s mojim sasvim subjektivnim pristupom povijesti, vjerojatno nadahnutim odrastanjem na 'Monty Pythonu' i toj estetici. Rezultat je ovaj 'Dioklecijan'.
