Njavro je preddiplomski i diplomski studij završio na Sveučilištu Bocconi u Milanu iz područja ekonomije i financija, a doktorirao je na Sveučilištu St. Gallen u Švicarskoj u području financija.

Prije doktorata stekao je radno iskustvo u Londonu radeći za Lehman Brothers i Nomuru u sektoru investicijskog bankarstva.

Od 2016. do 2020. živio je u Singapuru te je predavao o kineskoj ekonomiji i surađivao s vodećim sveučilištima. Suautor je knjige 'Veliki povratak', u kojoj analizira uspon Kine i promjene globalnog poretka.

Trump je krenuo agresivno s carinama ili, kako je on to nazvao, Danom oslobođenja, da bi povukao ručnu i objavio pauzu od 90 dana. Što ga je natjeralo na to?

Mislim da mu je to bio plan od samog starta. Trump je specifična pojava. Javno je aktivan više od 40 godina. Zanimljivo je koliko je zapravo konzistentan oko svoja četiri glavna postulata. Oduvijek je bio pro biznis orijentiran, protivio se neograničenoj slobodnoj trgovini i otvorenim granicama te migracijama. Njegov četvrti postulat, što je dobro za sve nas, protivljenje je ratu kao načinu rješavanja sukoba. Objava Dana oslobođenja bio je njegov način da pozove cijeli svijet da se redefiniraju trgovinski odnosi. S tim da je tu najbitniji odnos s Kinom. Nedavno sam opet čitao Trumpov bestseler 'The Art of the Deal'. Generalno svojim studentima savjetujem da pročitaju tu knjigu, da malo uđu u glavu američkog predsjednika. On je poslovni čovjek i pregovori su mu u krvi. S većinom svijeta on će se u tih 90 dana dogovoriti.

Strane države vlasnici su velike količine američkih državnih obveznica. Njihovom masovnom prodajom mogu ozbiljno naštetiti SAD-u, odnosno oslabiti dolar. Koliko je to odigralo ulogu u povlačenju Trumpa?

Sigurno veliku. Međutim Trump zna to od starta. Svaki američki predsjednik, a pogotovo Trump, razumije ulogu dolara kao globalne valute. Svjestan je koju privilegiju ima Amerika što se može zadužiti puno više nego druge zemlje. S druge strane ta moć nije bezgranična. Veliki imatelji američkog duga su Japan, Kina, Velika Britanija, Luksemburg… Trump sve to zna. On je showman i proizveo je spektakl pod imenom Dan oslobođenja. I uspio je natjerati ostale države na pregovore. Sigurno će Amerika iz svega toga izaći s boljim dogovorom nego što ga je prije imala.

Što on ustvari želi postići većim carinama?

Trump ima dva glavna cilja. Prvi ima veze s internim američkim problemima dok je drugi vezan za geopolitiku. Većinu energije potrošit će na unutarnje probleme. On zaista vjeruje da ima misiju regenerirati Ameriku. SAD je i dalje najveća svjetska sila, a na obalama te države nastaju najinovativnije kompanije. Ali socijalna struktura društva se rastače. Imaju veliki problem s narkoticima i nejednakošću. Carine treba sagledati u kontekstu posljednja četiri desetljeća. Pod blagoslovom američke financijske elite dogodilo se izmještanje velikog dijela proizvodnje u Aziju, konkretno Kinu. Trump tvrdi da Amerika od toga nije profitirala. To je tek dijelom točno. Problem je što je profitirao uzak krug ljudi blizak Wall Streetu. Srednja klasa i radnici to nisu osjetili. Nestao je ogroman broj poslova dok je američki industrijski kapacitet oslabio i ponegdje potpuno nestao. Trump želi Americi vratiti taj industrijski kapacitet.

PROČITAJTE JOŠ Trump igra jako opasnu igru: Americi iz sjene prijeti financijski armagedon

Zar Trump ne dolazi iz tog gornjeg privilegiranog sloja?

Mi koji ga gledamo izvana rekli bismo da je on taj establišment. Donekle je to točno. Opet, on je uvijek bio specifičan. Milijarder iz New Yorka, jedan od najboljih prodavača u povijesti, koji je uvijek koketirao s medijima i politikom. Prepoznao je priliku 2016. Zaboravlja se da je tada cijela Republikanska stranka bila protiv njega, gledali su ga kao strano tijelo. Ali on je imao tu jednostavnu i svima razumljivu poruku 'America First'. Pogodio je u srž velikog dijela Amerikanaca i dva puta je izabran. On dolazi iz te njihove elite, ali nije bio insajder. Obogatio se prvenstveno na nekretninama. Mogli bismo reći na unutarameričkom biznisu.

Kakva će biti Amerika nakon četiri godine Trumpova mandata?

Nije mu još puno ostalo, svega tri i pol godine. Pitanje je što se može napraviti u tako malo vremena. Pogotovo ako gledate da najveći američki takmac, Kina, ima politiku kontinuiteta, tzv. strateško strpljenje. Kinezima tri godine nisu ništa. Oni rade planove na pet, na deset godina. Oni doslovno mogu odsjediti Trumpa i ne raditi ništa čekajući da ga netko zamijeni. Ipak, Trump je već puno postigao promijenivši odnose u samoj Republikanskoj stranci, koja ga danas neusporedivo više podržava nego u prvom mandatu, a tu je i niz njegovih mlađih bliskih suradnika. Trump doživljava sebe kao čovjeka s misijom. Mnogi ljudi ga ne shvaćaju ozbiljno, ali ga shvaćaju doslovno. Mislim da je to greška. Trebalo bi ga se shvatiti ozbiljno, ali ne uvijek doslovno.

Možda zato što se čini da svako malo mijenja odluke. Nepredvidiv je i kao da nema jasan plan.

On ima plan. Većina američkih predsjednika odradi mandate u javnom sektoru i onda odu u privatnike i bogate se na račun toga što su bili. Ako želimo dovesti Baracka Obamu u Hrvatsku, možemo, samo treba naći sponzora koji će platiti 400 tisuća dolara. Što se tiče biznisa, Trump je svoje već odradio. Za američke pojmove on je uspješan poduzetnik koji se odlučio baciti u politiku. Vjerujem da je u to krenuo s uvjerenjem da može nešto promijeniti. Kad su pucali na njega u Pennsylvaniji i kad se podigao s povikom fight, to ne možete odglumiti. Tijekom vladavine Joea Bidena, Trump nije pripremao samo svoj mandat, već je pripremao iduću generaciju kako bi se održao politički kontinuitet. Vidi se to po tome kime se okružio. Posebno je tu zanimljiva priča J.D.-ja Vancea.

Mislite da ga Trump priprema za svog nasljednika?

Da. J.D. Vance je prava američka priča. Njegova poluautobiografija 'Hillbilly Elegy' izašla je 2015. Ekranizirao ju je Netflix, s time da je knjiga bolja. On opisuje svoj put, Amerikanci bi rekli from rags to riches, od ničeg, najsiromašnijeg dijela zemlje, upravo onog koji je bio opustošen u zadnjih nekoliko desetljeća, do visokih pozicija. Vance je idealan jer može komunicirati s obje frakcije koje podržavaju Trumpa. S jedne strane to su tech oligarsi, vizionari. Elon Musk bio je prvi, da bi onda svi ostali 'poljubili prsten' Donalda Trumpa. Tech oligarhija vjeruje da se svaki društveni problem može riješiti inženjerskim pristupom. Da se svaki problem može iskodirati. Drugu frakciju personalizira Steve Bannon, možemo ih nazvati kršćanskim tradicionalistima. Te dvije frakcije se ne slažu, a Trump, kao pravi kralj, pod navodnicima, balansira između njih. Vance odgovara svima. Tehnološka struja ga je podržavala i prije, a on se nedavno konvertirao na katoličanstvo. Postoji šansa da, ako Trump odradi dobar mandat, Vance bude idući američki predsjednik.

PROČITAJTE JOŠ Najveći Trumpov rival spremno čeka sljedeći potez: Naša najbolja poznavateljica Kine otkriva što se valja iza brda

Kakav će biti suživot Trumpove Amerike i Europe? J.D. Vance, blago rečeno, nema dobro mišljenje o Europljanima.

Sukob Amerike i Europe je prenapuhan. Kao što sam rekao, Trumpa treba shvatiti ozbiljno, ali sve ono što kaže ne treba uzimati doslovno. Amerika pod Trumpom će se prije svega baviti sama sobom. Kako je biznismen, on razumije odnose prihoda, rashoda, profita i gubitka. Pojednostavljeno govoreći, on shvaća da je Amerika zadnjih desetljeća imala prihoda X, a rashod joj je bio 2x. No rashod se nije investirao u infrastrukturu, već se trošio na duge skupe ratove po cijelom svijetu. Kako se to financiralo? Zaduživanjem, obveznicama i jakim dolarom. Trump je ispravno identificirao da je to velik problem. U tom kontekstu on je još u prvom mandatu, prilikom govora u Ujedinjenim narodima, poručio Nijemcima da su ovisni o ruskoj energiji i da premalo ulažu u obranu. Tada su mu se smijali. Danas se tome više nitko ne smije. Europa treba Ameriku, a Trump želi da se taj savez redefinira. I to na način da Europa ozbiljnije shvati svoju ulogu u svijetu i da preuzme odgovornost za svoju budućnost.

I da troši više novca na američko oružje?

Da, ali i ne. Europa ima enormne kapacitete, enormnu štednju. Ta štednja često se prebacuje u Ameriku, gdje ju europske banke i fondovi investiraju u tamošnje kompanije. Ako bi se europsko tržište još više dereguliralo, to bi omogućilo Europi da tu ogromnu štednju ulaže u svom dvorištu. Neka Europa troši na obranu, ali na svoje kompanije. Ne vjerujem da bi Trump ikad izišao iz NATO-a. NATO je instrument američke moći. On samo želi da saveznici više plate.

Može li Amerika bez Europe?

Teoretski može. Amerika je ogroman kontinent. Ima oceane s obje strane te prijateljske susjede na sjeveru i jugu. Ako ne budu poslušni, postat će 51. i 52. američka država. Naravno, šalim se. To vam je primjer kad Trumpa ljudi shvaćaju doslovno.

Zašto je onda nagazio svog sjevernog susjeda Kanadu?

Bivši kanadski premijer Justin Trudeau politički mu nije bio drag. On je otišao i vjerojatno će odnosi sada biti bolji. Neće Trump anektirati Kanadu. Nagazio ih je, a slično je napravio i s Meksikom i Panamom, samo da pokaže da je u tom dijelu svijeta Amerika glavna.

Koji je najveći problem Europe?

Trenutno njezin najveći problem to je što je ona, direktno ili indirektno, ovisno kako se uzme, u ratu sa svojim susjedom na istoku – Rusijom. Europska unija je iznimno uspješan projekt i pokazala je sposobnost prilagodbe. Sjetimo se samo velike financijske krize 2008. godine. Tad sam radio u Lehman Brothers u Londonu. Znam koliko se EU otad promijenio i koji su sve instrumenti i institucije stvoreni kako bismo se bolje nosili s nekom budućom krizom. Nadam se da će Europa opet pokazati da razumije trenutak. Unija je iznimno uspješna u tome što je održala mir unutar kontinenta. Unutar Europe rat je nezamisliv, ali ono gdje nismo bili uspješni su granice Unije zato što se sudaramo sa zemljama koje imaju drugačije vrijednosti. Tu smo pokazali premalo pragmatičnosti. Ok, ne možeš sa svima dijeliti vrijednosti, ali to ne znači da ne možeš s njima trgovati i surađivati.

Ima li Europa još problema?

Europa je kontinent koji ima znanje, tehnologiju, odlična sveučilišta, ima stručnjake, novac. Najbolji život, na kraju dana, još uvijek je u Europi, ali ono što Europa nema je energija. Problem je to što je prešla s relativno jeftine ruske energije na skuplju američku. Pitanje je koliko europska industrija može biti konkurentna ako glavni input plaća nekoliko puta skuplje od Amerikanaca ili Kineza.

Sudbinu svijeta kroji i krojit će clash Washingtona i Pekinga. Kako tu vidite poziciju Amerike, koji su joj ciljevi?

Amerika je izgubila samopouzdanje i povjerenje u sebe. Kad Amerikanci pogledaju svoju zemlju, vide dvije fenomenalno razvijene obale i unutrašnjost koja je opustošena. Onda pogledaju Kinu i vide državu koja se u zadnjih 30 godina pretvorila u tvornicu svijeta. Svojim studentima često savjetujem da izaberu Kinu kao mjesto studentske razmjene. Kad ste rođeni u Hrvatskoj, razumijete Europu, donekle Ameriku, ali Kina je nepoznanica. Na kineskim sveučilištima godišnje diplomira toliko vrhunskih inženjera da se s njima više nitko ne može mjeriti. Kina dominira u gotovo svim znanstvenim granama. Ona je zadnjih 2000 godina bila najveća svjetska ekonomija. Jedino kad to nije bila zadnjih je 200 godina jer je propustila Prvu industrijsku revoluciju, za što je platila veliku cijenu. U posljednjih 30 do 40 godina Kina se vraća na scenu. Više od 800 milijuna ljudi je dignuto iznad granice siromaštva. Amerikanci sve to gledaju i svjesni su da nešto moraju napraviti. Kinezi dominiraju čak i u sektorima u kojima ih nije bilo prije 20 godina. Imao sam priliku vidjeti to svojim očima.

Koliko često putujete u Kinu?

Od 2010. do danas nastojim otići barem jednom godišnje. Jedino za vrijeme covida, neke četiri godine, nisam bio u Kini, znači od Božića 2019. do listopada prošle godine. Prvo što me šokiralo, kad sam lani posjetio Šangaj, bio je broj električnih automobila na ulici. Više od 70 posto automobila ima zelene tablice – znači potpuno su električni. To je samo jedna od industrija u kojoj su napravili strašan skok. Sjećam se posjeta tvornici automobila Geelyja 2015. godine. To je tvrtka koja je 2010. kupila švedski Volvo. Tad su nam njihovi inženjeri pričali kako su im prvi modeli proizvedeni 90-ih godina prošlog stoljeća prilikom jače kiše propuštali vodu. S time su se tad borili, a danas su njihova vozila u samom svjetskom vrhu.

Žele li Kinezi zavladati svijetom? Sjećam se da su nam to u polušali govorili stariji.

Kinezi svoju zemlju zovu Zhongguo, što znači 'centralno kraljevstvo' ili centar svijeta. To je civilizacija koja postoji tisućama godina. Kinezi žele biti važni i moćni, ali koja zemlja to ne želi? Žele li osvojiti ostatak svijeta i naseliti ga Kinezima? Ne. Kina nije boogeyman. Takvom je prikazuju i demoniziraju zapadni mediji. Većinu stvari koje pročitate u Financial Timesu ili Economistu morate uzeti s velikom rezervom. Kina želi biti uspješna zemlja. Sad su uspjeli pogoditi pravu formulu. Očekivati da će Kinezi promijeniti svoj politički sustav zbog ekonomskog napretka po meni nije realno.

Koliko je taj sustav stabilan? U vremenu društvenih mreža svaki Kinez može vidjeti kako se živi na Zapadu. Zar ne žele da im društvo bude demokratičnije?

Na fakultetu imamo dosta velik broj studenata iz Kine. Često razgovaram s njima o tome. Oni ističu koliko im je zemlja u zadnjih 10-15 godina napredovala. Pogotovo se to vidi kad se uspoređuju sa svojim roditeljima ili bakama i djedovima. Tako da određena legitimacija njihovog političkog sustava dolazi iz podizanja životnog standarda. Njima sustav ne funkcionira tako da svake četiri godine izlaze na izbore i tako legitimiraju sustav. Zadovoljni su ekonomskim rastom i razvojem države. Ponekad iz njihove perspektive naš sustav izgleda disfunkcionalno.

Što je sa slobodom govora?

Postoji i kod njih, ali do određene razine. Svi znaju gdje je ona i 95 posto njih niti ne pomišlja testirati je jer vide da zemlja napreduje.

Zar to, s druge strane, nije opasna zamka? Što kad taj razvoj stane i nastupi ekonomska kriza?

Svaki Kinez dobro poznaje svoju povijest. U njihovom kodu je ukucano da je Kina jaka kad je ujedinjena pod jednim vođom. Kad nema jakog lidera, dolazi do unutarnjih sukoba, nemira i građanskih ratova. Vide to kao cikluse. Sad su u ciklusu zanosa, ujedinjeni u ostvarenju civilizacijske vizije i ne gledaju prema Zapadu. Prije dolaska Xi Jinpinga većina naroda je s cinizmom gledala na Komunističku partiju. Država je bila ogrezla u korupciji. Doslovno ste za nekoliko milijuna dolara mogli kupiti generala vojske. Xi je u velikoj mjeri počistio korupciju. Partiji je iznimno važno osjetiti bilo naroda. Razvili su mehanizme kako prepoznati što ljudi misle. Danas se vrlo brzo reagira kad se pročuje da je guverner neke provincije korumpiran.

Mislite da su se na valu tog samopouzdanja tako tvrdo postavili prema Trumpu?

Sigurno. Dok su svi, uključujući Europu, nazvali Donalda, Kinezi su jedini rekli da neće odstupiti ni centimetra. Oni smatraju da kad Amerikancima dadeš prst, ostat ćeš bez cijele ruke. Opet, američka i kineska ekonomija su toliko isprepletene da gotovo ne mogu jedni bez drugih. U pozadini se vode teški pregovori, odmjeravaju snage, i uvjeren sam da će u konačnici doći do nekog dogovora.

Govorimo o civilizacijama. Imamo američku civilizaciju, kinesku, možemo čak i na Europsku uniju gledati kao na posebnu civilizaciju. Sve one prvenstveno žele što veću ekonomsku moć. Međutim što želi ruska civilizacija?

Rat u Ukrajini je ogromna tragedija za obje zemlje. Rusija je nakon raspada Sovjetskog Saveza bila slaba. Onda dolazi Vladimir Putin i kreće ekonomska i duhovna obnova Rusije. Putin je dosta uložio da bi se pokušao približiti Zapadu. Sjetimo se Zimskih olimpijskih igara u Sočiju 2014. i Svjetskog nogometnog prvenstva 2018. Sjetimo se koliko je Putin bio blizak s njemačkom kancelarkom Angelom Merkel ili G.W. Bushem. Iz ruske perspektive, oni će vam reći 'mi smo vas upozoravali - ne širite NATO'. Realnost je to da će Europa morati pronaći novi ekvilibrij s Rusima. Trump je to prepoznao.

Ne mora se biti genijalac da bi se to prepoznalo. Pitanje je kako to ostvariti.

Većina stvari koje Trump kaže nisu visoka znanost. On je samo osvijestio da se mora naći način da se rat zaustavi. Može li Europa biti dugoročno uspješna dok na granici bjesni rat s Rusijom? Ne može. Krvarili bi jedni i drugi. I sve više bi se događalo ono što već sad imamo u pojedinim zemljama Europe - da na izborima sve bolje rezultate postižu radikalnije političke opcije, one koje su izvan mainstreama. Europska unija treba mir na istočnoj granici jer je to pretpostavka ekonomskog prosperiteta i konkurentnosti.

Gdje je tu pitanje pravde i međunarodnog prava? Rusija je okrutno i nasilno napala drugu suverenu zemlju.

Po meni je najizgledniji korejski scenarij. Povući će se linija razgraničenja i primirje, a pravi mirovni sporazum još se dugo neće potpisati. Opet, važno je da rat stane, da ljudi prestanu umirati. Da, Rusija je prekršila međunarodno pravo. Skoro svi su je osudili. Čak i na Globalnom jugu. Čak i Singapur, koji se uvijek drži neutralno, osudio je rusku agresiju. S druge strane, na tom Globalnom jugu, kad razgovaraš s ljudima iz Indije ili Indonezije, njima nije jasan taj rat u Europi. Pitaju vas - pa zašto ste se išli tući s Rusima, zašto se niste mogli dogovoriti? Zašto niste bili pragmatični?

PROČITAJTE JOŠ Zašto je kongres Komunističke partije Kine važan za cijeli svijet: 'Ako se to dogodi, Xi Jinpinga će učiniti diktatorom!'

Koliko je za Zapad opasno to što se Rusija okrenula Kini?

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća Amerika je mudro iskoristila raskol Kine i SSSR-a. Sada je rat opet gurnuo medvjeda u naručje zmaja. Trump zbog toga pruža ruku Rusiji kako bi je otrgnuo od Pekinga. Iz perspektive Rusa i Kineza, oni gledaju tu američku politiku i znaju da će Trump samo još tri godine biti u Bijeloj kući. Dugoročno su svjesni toga da je Amerika prevrtljiva, tako da će po meni biti iznimno teško ih odvojiti. To je sad ozbiljno ekonomsko i geostrateško savezništvo. Ljudi koji su na razini Europske unije odgovorni za strategiju moraju te relacije imati u vidu.

Stvara li se to onda, kako to zapadni mediji vole nazvati, 'osovina zla'. Kina, Rusija, Iran?

To je pogrešno i simplificirano gledanje svijeta. Kao da smo mi Europljani nekakva moralna vertikala, dok su svi drugi, s drukčijim društvenim uređenjima, manje vrijedni. Svijet je raznoliko mjesto. Puno različitih kultura, religija i naroda. Europska unija je fenomenalna stvar, ali nju ne možete replicirati drugdje. Imali smo američku avanturu na Bliskom istoku, gdje su pokušali replicirati svoj sustav u Iraku pa smo vidjeli kako je to završilo. Sjetimo se Arapskog proljeća s ciljem demokratizacije Libije i Sirije. Što smo tamo dobili? U Siriji džihadiste, a u Libiji propalu državu i nestabilnu sjevernu Afriku.

Vratimo se Kini i pitanju Tajvana. Koliko je izvjesno to da će Kinezi vojno pokušati zauzeti otok?

Oni silno žele ujedinjenje i spremni su na razne kompromise. Pokušat će sve moguće, ali smatram da im je vojna invazija zaista zadnja od zadnje opcije. Je li Kina u teoriji spremna ući u rat zbog Tajvana? Da. Tajvan je za Kinu centralno državno pitanje. Ako se dogodi nešto nepredvidivo, ako primjerice Amerikanci gurnu Tajvan jače u tu priču o neovisnosti, sukob je moguć. Ipak mislim da do toga neće doći jer će biti dovoljno mudrosti i s kineske i s tajvanske strane. Vrijeme ide u korist Kine i oni imaju to strateško strpljenje. Tajvan je već u velikoj mjeri ekonomski ovisan o Kini.

Iz vaših razmišljanja zaključilo bi se da ste optimist. Mnogi se boje da bi, dok je Trump na vlasti, zbog njegove nepredvidljivosti mogao izbiti treći svjetski rat.

Kakav god da jest, dok je on na vlasti, šanse za treći svjetski rat su smanjene. Veće šanse su bile tijekom prijašnjih američkih administracija, koje su na papiru bile miroljubive, ali su olako započinjale ratove po cijelom svijetu. Rat je lako započeti, ali kad poprimi svoju dinamiku, teško ga je kontrolirati. Europa treba što prije konsolidirati svoje dvorište. Njezin strateški interes je da sve zemlje na Balkanu – BiH, Srbija, Crna Gora, Kosovo, Albanija i Sjeverna Makedonija – postanu njene članice. Čak i da ih se uvede 'preko reda'. Bez Europske unije sve europske zemlje pojedinačno su geopolitički irelevantne u velikoj igri. Ipak smo svi dio jedne civilizacijske zajednice. Gradi se novi svjetski poredak i Europa mora naći načina sudjelovati, biti za stolom, biti što snažnija.