Kako učiniti smislenim nešto što na prvi pogled izgleda kao da je izvan svake pameti? Pretpostavljam da nisam jedina kojoj se ovo pitanje povlači po mislima otkako je američki predsjednik Donald Trump u srijedu objavio novi paket carinskih mjera i pri tome izvršio najveći zaokret u međunarodnim ekonomskim odnosima od Drugog svjetskog rata koji bi mogao izazvati posljedice koje će se osjećati još desetljećima. Kad bi se čitavoj ovoj novonastaloj situaciji trebao osmisliti prikladni kratki naslov koji dobro oslikava što se u srijedu dogodilo, on bi glasio: 'Trgovinska politika je nova industrijska politika'.

Tek treba vidjeti hoće li ovako hazarderski pothvat američkog predsjednika polučiti željenu novu industrijalizaciju u Americi, no sasvim je sigurno da će on izazvati dugoročne promjene kako u međunarodnim odnosima, tako i u globalizacijskim i proizvodnim procesima.

Vrlo elokventno objašnjenje logike najavljene izmjene carinskih stopa ponudio je prije tri tjedna na American Dynamism Summitu u Washingtonu američki potpredsjednik J. D. Vance. U svom dvadesetominutnom govoru, koji se isplati poslušati, potpredsjednik SAD-a iznio je kritiku globalizacijskih politika koje su, prema njegovom mišljenju, negativno utjecale na američku ekonomiju i radnike.

Azijske zemlje ugrožavaju američku dominaciju

Vance sugerira da su globalizacijski procesi doveli do toga da su nekoć nerazvijene azijske zemlje, koje su konkurirale ponudom jeftine radne snage u svrhu privlačenja investicija u proizvodne pogone, s vremenom naučile i same proizvoditi kvalitetne proizvode i pomicati se naviše u vrijednosnom lancu, a samim time ekonomski i tehnološki konkurirati SAD-u. Proizvoditi ovdje ne znači samo organizirati proizvodnju u tvorničkoj hali, nego podrazumijeva i čitav niz pretproizvodnih usluga (poput istraživanja i razvoja te dizajna) te postproizvodnih usluga (poput financija, distribucije i marketinga). Te usluge su i američke i europske multinacionalke koje su proizvodnju preselile na azijski kontinent i dalje držale pod vlastitom kontrolom. A držati vlasničku kontrolu nad postproizvodnim, a posebice nad pretproizvodnim uslugama značilo je i imati globalno konkurentan brend i zadržati kontrolu na cjelokupnim lancem vrijednosti.

Jedini dio vrijednosnog lanca koji je prepušten nekom drugom jest proizvodnja koja se uslijed jeftine radne snage selila u manje razvijene zemlje. Kao rezultat tih globalizacijskih trendova, udio industrijske proizvodnje u ukupnoj dodanoj vrijednosti u razvijenim zemljama se smanjivao, dok se udio sofisticiranih i visoko plaćenih usluga povećavao. Istodobno, nekoć nerazvijena Kina postala je tvornica svijeta. Kao što objašnjavam u svojoj nedavnoj kolumni, seljenje proizvodnje u Aziju događalo se ne samo zato što je tamo bilo jeftinije proizvoditi, nego i zato što je to bio (i još uvijek jest) uvjet da zapadne multinacionalke uopće mogu prodavati svoje proizvode na tim tržištima.

Mnogoljudne azijske zemlje poput Kine, Indije, Indonezije i Vijetnama u ovom procesu definitivno ne igraju po pravilima WTO-a. Em one u prosjeku imaju više stope carinske zaštite od zapadnih zemalja, em primjenjuju čitav niz necarinskih ograničenja slobodne trgovine od kojih je uvjet lokalnog sadržaja jedan od važnijih. No, objektivno gledano, što drugo su one mogle napraviti nego iskoristiti jedinu očitu prednost veličine vlastitog tržišta kako bi osigurale dugoročni rast i razvoj svojih ekonomija?

Dobitnici i gubitnici deindustrijalizacije u razvijenim zemljama

Istovremeno, zapadne zemlje tri su desetljeća na takav kompromis voljno pristajale. Djelomično su to činile zato što im je kratkoročna dobit bila važnija od dugoročnog gubitka strateških komparativnih prednosti. Djelomično su to činile i stoga što zbog vlastite arogancije nisu bile sposobne zamisliti scenarij u kojem bi ih neke tada nerazvijene zemlje mogle sustići - i to i ekonomski i tehnološki. Nisu uvažavale činjenicu da azijske zemlje bilježe višestruko veću stopu štednje, niti su ozbiljno shvatile važnost radne etike koju te zemlje njeguju, a na koju bi se teško navikli čak i najradišniji zapadnjaci.

Rezultat ovih trendova je spomenuto smanjenje udjela industrije i rast udjela usluga u razvijenim ekonomijama. Deindustrijalizacija se pri tome smatrala normalnom posljedicom visokog stupnja ekonomskog razvoja zemlje u globaliziranom svijetu. Ona je s jedne strane imala za posljedicu gubitak radnih mjesta u proizvodnim pogonima, dok je s druge strane dovela do dugoročnog smanjenja cijena mnogih industrijskih proizvoda koje su dijelom amortizirale gubitak dohotka radnika koji su radili u industrijskim pogonima. U Europi su gubitnici u ovom procesu bili djelomično kompenzirani kroz proces redistribucije dohotka, odnosno kroz besplatne javne usluge i socijalna davanja. U Americi, u kojoj europska razina poreznog opterećenja iz kojeg se financiraju besplatne javne usluge i socijalna država izaziva iskreno zgražanje, globalizacijski gubitnici su ostali nezbrinuti. Ti isti gubitnici danas čine okosnicu MAGA pokreta.

No Vance ide i korak dalje s tvrdnjom da oslanjanje na jeftinu radnu snagu, bilo kroz preseljenje proizvodnje u inozemstvo ili uvozom jeftine radne snage, predstavlja 'štaku' koja koči američke inovacije. On naglašava da dostupnost jeftine radne snage destimulira tvrtke od ulaganja u inovacije i povećanje produktivnosti. Ova prilično hrabra teza predstavlja osnovu zbog koje se uvođenje carina može smatrati novom industrijskom politikom. Naime, cilj carina je podići zaštitni zid oko američke proizvodnje koju će se zatim stimulirati daljnjim smanjenjem regulacije i poreznog opterećenja, a sve u svrhu toga da se proizvodni pogoni vrate u Ameriku i da dođe do novih tehnoloških inovacija koje će povećati proizvodnost američkog radnika i na takav način ublažiti utjecaj visokog troška rada u Americi na cijenu proizvedenih proizvoda. Ovaj proces američki potpredsjednik naziva velikim američki industrijskim povratkom, a podržan je neupitnom vjerom u snagu američkog poduzetništva i američku inovativnost.

Mogu li Amerikanci dobiti ono što žele?

U ovom trenutku je nemoguće procijeniti hoće li ovakav pristup uroditi plodom i doista dovesti do reindustrijalizacije i nove tehnološke revolucije u Americi. Mnogo će, za početak, ovisiti o tome kako će reagirati najveći američki trgovinski partneri. Ako i Kina i EU odgovore istom mjerom na nove američke carine (a Kina je već najavila dodatne carine od 34 posto na svu američku robu te ograničenja na izvoz određenih rijetkih metala) i trgovinski rat se izmakne svakoj kontroli, vjerojatnost da će Amerikanci uspjeti u svom naumu značajno se smanjuje. Naime, rasplesti tri desetljeća sustavno građenu isprepletenosti najvećih i međusobno duboko i široko povezanih svjetskih ekonomija se ne može postići bez ozbiljnih kratkoročnih ekonomskih posljedica po sve uključene. S obzirom na stupanj isprepletenosti, treba se zapitati je li to uopće moguće provesti.

Uvođenje novih američkih carina, ako se stvarno dogodi u obuhvatu koji je najavljen u srijedu, gotovo će sigurno u kratkom roku donijeti značajne ekonomske štete Amerikancima u vidu povećanja cijena uvozne robe, inflatornih pritisaka, poremećaje u opskrbnim lancima te moguće protuudare u obliku carinskih i drugih protumjera. Američki potrošači mogli bi osjetiti rast cijena, a izvoznici pad potražnje. Prve procjene sa sveučilišta Yale upućuju na pad američkog BDP-a od 0,84 posto u 2025., prosječno povećanje cijena od 2,3 posto i pad raspoloživog dohotka prosječnog američkog kućanstva od 3,8 tisuća dolara uslijed većih rashoda za kupnju roba.

Ako Amerikanci uspješno savladaju ovu prvu prepreku, i dalje nije jasno kako je moguće ishoditi da američka proizvodnja bude cjenovno konkurentna na drugim tržištima. Čak i uz tehnološke inovacije, i uz deregulaciju poslovanja, i uz smanjivanje poreznog opterećenja, nije realno za očekivati da američka proizvodnja bude cjenovno konkurentna na globalnom tržištu, koja povrh svega u novim protekcionističkim uvjetima više neće biti ni dobrodošla. Drugim riječima, upitno je do koje mjere američka ekonomija može rasti i konkurirati globalno ako se više osloni na domaću proizvodnju za domaće tržište, a manje na rast zasnovan na izvozu roba i usluga.

Inovacije i neizvjesnost

Nadalje, nije zanemarivo ni to što se čini da američka administracija mijenja stav prema federalnom financiranju istraživanja na sveučilištima i u federalnim agencijama. To se događa unatoč nalazima talijansko-britanske ekonomistice Mariane Mazzucato, koji sugeriraju da najvažnije američke tehnološke inovacije nisu rezultat tržišnih sila i privatnog sektora – kako to priželjkuje američki potpredsjednik – već upravo posljedica federalnih ulaganja u istraživanje i razvoj. Također, količina neizvjesnosti koju stvara način upravljanja nove administracije ne pogoduje investicijama, a time ni željenoj reindustrijalizaciji. Štoviše, šteti i inovacijama, bez kojih ta ista reindustrijalizacija teško može zaživjeti.

I konačno, ali ne manje važno, ostaje otvoreno pitanje trenutka kada će se ekonomije s viškom štednje – poput Kine – dosjetiti da u možebitnom ekonomskom ratu u kojem se ne biraju sredstva, uz ograničavanje međunarodne trgovine robom, uvedu i kontrole na kretanje kapitala koje bi posebno mogle pogoditi upravo SAD.

Zaključno, Amerika se nalazi na povijesnoj prekretnici u kojoj pokušava redefinirati svoju ulogu u globalnoj ekonomiji. Izvoznik ideologije slobodne trgovine sada želi postati bastion industrijske i tehnološke autonomije. Odluka da carinsku politiku pretvori u alat nove industrijske revolucije možda na prvi pogled djeluje radikalno, ali ona zapravo odražava rastuće nezadovoljstvo američkih birača dosadašnjim učincima globalizacije i sve veći osjećaj ranjivosti u svijetu koji se ubrzano mijenja. Hoće li ta politika dovesti do stvarnog industrijskog preporoda Amerike ili će pak pokrenuti lavinu trgovinskih protumjera, inflacije i strateških pometnji, ostaje neizvjesno.

No ono što je sigurno jest da više nema povratka na staro: doba jeftine radne snage i neograničenog protoka jeftinih roba ustupa mjesto dobu geopolitičkih kalkulacija, strateškog protekcionizma i borbe za tehnološku prednost. U tom novom dobu pitanje više nije je li industrijalizacija moguća, već tko će uspjeti prvi i po kojoj cijeni.