Tjeskoba koju je Donald Trump stvorio među glavnim američkim trgovinskim partnerima učestalim prijetnjama carinjenjem kulminirala je u subotu, prvog dana veljače, kada je izvršnom uredbom uveo carine u iznosu od 25 posto Kanadi i Meksiku te zaprijetio da ista sudbina očekuje Europsku uniju.

Već u ponedjeljak - dva dana kasnije - uredba je povučena, a odahnuli su ne samo Kanađani i Meksikanci, nego vjerojatno i Europljani, jer čini se da su prijetnje carinama ipak samo dio pregovaračke taktike američkog predsjednika, a ona se često naziva strategijom ruba (engl. brinkmanship).

U ovoj tvrdoj pregovaračkoj strategiji agresivno se koristi blefiranje i/ili pozicija moći kako bi se situaciju o kojoj se pregovara prividno dovelo do ruba visokorizičnog ili opasnog stanja, stoga pregovarač ima veću mogućnost natjerati suprotnu stranu na ustupke i tako ostvariti svoje ciljeve. Strategija je sama po sebi legitimna i može polučiti uspjeh za pregovarača koji je primjenjuje, no često kao posljedicu ima narušene odnose među pregovaračima.

Carine su učinkovite jedino ako dođe do povećanja cijena

Valja naglasiti da je Trump prilikom implementacije strategije ruba u prijetnji carinama istovremeno u poziciji moći, što znači da može ostvariti svoje prijetnje, no vrlo je vjerojatno i to da istovremeno svjesno blefira, odnosno da nema nikakvu namjeru uvesti ili povećati carine svojim susjedima i vojnim saveznicima. Naime nemoguće je to da nije svjestan kakav bi razoran učinak uvođenje carina imalo na američku ekonomiju. Carine su učinkovite jedino ako u zemlji koja ih uvodi dođe do povećanja razine cijena roba za koju se uvode.

Drugim riječima, ako recimo uvedete carinu na europske automobile u iznosu na 10 posto, možete očekivati da će cijena europskih automobila u SAD-u rasti za otprilike isti iznos. To ujedno znači da američki proizvođači mogu svoje automobile na američkom tržištu prodavati po većoj cijeni, stoga dolazi do povećanja razine cijena svih automobila u zemlji.

U kratkom roku carine omogućuju postojećim domaćim proizvođačima da svoje proizvode prodavaju po većoj cijeni i tako ostvaruju veće prihode i dobit, a u duljem roku mogu potaknuti i ulaganja u nove domaće proizvodne kapacitete. I u dugom roku važno je to da je cijena automobila u zemlji koja uvodi carine i dalje veća nego što je bila prije uvođenja carina - jer baš ta razlika u cijeni ono je što proizvođače potiče na proširenje proizvodnih kapaciteta. Od carina je dakako na dobitku i država jer ostvaruje prihode. Na gubitku su jedino potrošači jer oni uslijed uvođenja carina plaćaju veću cijenu robe, zbog čega se u konačnici ukupna potrošnja robe na koju se uvodi carina smanjuje te dolazi do supstitucije uvoznih proizvoda onima proizvedenim u zemlji.

Carine trgovinskim partnerima SAD-a povećavaju cijene američkim potrošačima

Dakle, ako Trump uvede carine Meksiku i Kanadi, odnosno zemljama s kojima SAD posljednja tri desetljeća ima sporazum o slobodnoj trgovini koji je doveo do nepovratne isprepletenosti triju ekonomija, posljedice neće osjetiti samo Meksiko i Kanada, nego i SAD. Za Trumpa bi neznatan pad BDP-a još uvijek bio prihvatljiva cijena uvođenja carina susjedima, no novi rast cijena roba vjerojatno nije prihvatljiv.

Prisjetimo se, on je u ključnim saveznim državama ostvario prevagu na posljednjim izborima baš zato što su glasači, frustrirani sve većim životnim troškovima, glasali za njega te zato što im je ekonomski plan Kamale Harris bio nedovoljno uvjerljiv. Inflacija je stoga ishod koji američkom predsjedniku nije prihvatljivo sredstvo za ostvarivanje ciljeva i on je vjerojatno neće riskirati ako baš ne mora.

Struktura robne razmjene EU-a i SAD-a

Situacija s Europskom unijom ponešto je drugačija. Europska i američka ekonomija nisu do te mjere isprepletene kao što su to američka, kanadska i meksička. Kanada i Meksiko su zbog geografske blizine za SAD veća izvozna tržišta, a EU je tek na trećem mjestu. Istovremeno, SAD je najveće izvozno tržište Unije, na koje se odnosi gotovo 20 posto njezinog izvoza.

Ujedno je to tržište s kojim Europska unija ostvaruje najveći suficit u robnoj razmjeni, a koji je u 2023. iznosio 157 milijardi eura, što je tek nešto manje od jedan posto BDP-a Unije i 0,6 posto BDP-a SAD-a. Suficit slične veličine u trgovinskoj razmjeni EU ostvaruje još jedino s Ujedinjenim Kraljevstvom, a uvjerljivo najveći deficit ima s Kinom, na koju se odnosi 20 posto ukupnog uvoza Unije iz trećih zemalja.

U strukturi europskog izvoza u SAD dominiraju strojevi i prijevozna sredstva, na koje se odnosi 42 posto ukupnog izvoza u tu zemlju i u kojem Unija ostvaruje robni suficit od 100 milijardi eura. Ako Trump ikada uvede carine, izvjesno je da će mu ova kategorija proizvoda biti prva na meti. Slijede proizvodi kemijske i farmaceutske industrije, na koje se odnosi 28 posto europskog izvoza u SAD, a u kojem Unija ostvaruje trgovinski suficit od 59 milijardi eura. U obje navedene grupe proizvoda dominira dakako Njemačka, čija bi ekonomija bila najteže pogođena uvođenjem carina.

S druge strane, u strukturi američkog izvoza u Europsku uniju također dominiraju strojevi i prijevozna sredstva, a na njih se odnosi 31 posto američkog izvoza u Uniju. No na drugom su mjestu mineralna goriva – što podrazumijeva skupinu proizvoda u kojima se nalaze nafta i zemni plin - na koja se odnosi 25 posto američkog izvoza u Uniju.

I upravo se na primjeru mineralnih goriva može najbolje vidjeti da nenadana promjena situacije i bez primjene carina može rezultirati željenim smanjivanjem robnog deficita koji SAD ostvaruje s Unijom. Vjerovali ili ne, Unija je još 2010. u trgovinskoj razmjeni mineralnih goriva ostvarivala blagi suficit sa SAD-om, a sljedećih desetak godina ostvarivala je tek blagi deficit u ovoj kategoriji robne razmjene. Taj deficit je pak eksplodirao, pogađate sigurno, 2022. godine, kada je Rusija napala Ukrajinu, dosegnuvši 85 milijardi eura.

Drugim riječima, uslijed europske apstinencijske krize od ruskog plina ukupni deficit u robnoj razmjeni koji SAD ostvaruje s Unijom smanjen je za trećinu ili, drugim riječima rečeno, on bi bio za 70 do 80 milijardi veći da se Unija nastavila naslanjati na ruski plin.

Prijetnja carinama u svrhu povećanja izdvajanja za obranu?

Ruska invazija na Ukrajinu u kombinaciji s Trumpovom strategijom pregovaranja, koja koristi tu situaciju, može stoga dovesti do daljnjeg smanjenja tog deficita i bez uvođenja ikakvih carina. Prijetnje njima pri tome vrlo vjerojatno služe samo zato da 23 zemlje članice Unije, koje su ujedno članice NATO-a, natjeraju da povećaju ulaganja u svoje obrambene kapacitete.

Priprosti izračun tako sugerira da bi povećanje ulaganja u obranu od svega jedan posto BDP-a zemalja članica Unije, ujedno članica NATO-a (dakle sve zemlje članice osim Austrije, Irske, Malte i Cipra), u potpunosti zatvorilo deficit u robnoj razmjeni SAD-a s Unijom, naravno pod uvjetom da se taj novac potroši na kupovinu proizvoda američke vojne industrije. Dakle nije ni potrebno povećanje izdvajanja za obranu na četiri posto BDP-a - što se u posljednje vrijeme spominje kao potencijalni novi prag, vjerojatno da bi se otvorio prostor za pregovore - već bi i prag od tri posto BDP-a izdvajanja za obranu zemalja članica NATO-a u potpunosti ostvario američke ciljeve, a da se pri tome ne uvedu ikakve carine, štetne i za američko gospodarstvo i za američke potrošače.

Da u tom smjeru razmišlja i Europska komisija, odnosno da je Komisija shvatila što američki predsjednik zbilja želi, pokazuju i nedavne poruke iz Bruxellesa jer sugeriraju da bi javna izdvajanja za obranu bila izuzeta iz izračuna pokazatelja vezanih za održavanje fiskalnog deficita i javnog duga. Spominje se čak i moguće novo suvereno zaduživanje Europske unije kako bi se navedeni povećani troškovi za obranu mogli financirati. Trebat će još slomiti otpor pojedinih zemalja članica Unije s jakom vojnom industrijom poput Francuske, a koje se opiru kupnji proizvoda američke vojne industrije, no baš zato prijetnja carinama i postoji.

Moguće je naravno i da se stvari odviju drugačije, pa da Unija i SAD uđu u po obje strane izrazito štetan trgovinski rat. No s obzirom na sve napisano, izvjesnije je da će kompromisno rješenje krizne situacije, koju je stvorio američki predsjednik, biti povećana ulaganja u obrambene kapacitete zemalja NATO-a, što dakako uključuje Hrvatsku. Tek vrijeme će nam dati odgovor na pitanje hoće li takav ishod, ako se on dogodi, biti na korist ili na štetu građana Europske unije.