Je li ratni raspad bivše jugoslavenske federacije početkom 1990-ih bio svojevrstan pogled u budućnost barem dijela svijeta? Nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora u svim bivšim jugoslavenskim republikama i pokrajinama njihova nova, demokratski legitimirana vodstva nisu uspjela dogovoriti mirno rješenje političke krize. Dio njih nije to ni htio - računajući na kaos.

Uslijedili su redom: prijetnje ratom koje je upućivao režim srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, pobuna dijela srpske manjine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini protiv republičkih vlasti, proglašenje državne samostalnosti temeljem provedenih referenduma u Sloveniji, Hrvatskoj, Makedoniji i Bosni i Hercegovini, visoko intenzitetni ratovi u Hrvatskoj i BiH, etnička čišćenja i ratni zločini, desetine i desetine tisuća poginulih, kao i stotine tisuća prognanih i izbjeglih, oslobodilačke vojne akcije u Hrvatskoj i BiH te u konačnici vojna i diplomatska intervencija međunarodne zajednice, predvođene Sjedinjenim Američkim Državama, kako bi se zaustavili oružani sukobi i uspostavio mir.

Koliko je taj mir pravedan i održiv, najzornije svjedoče političke i sigurnosne situacije u Bosni i Hercegovini te na Kosovu, na kojem je rat eskalirao krajem 1990-ih, a ni Makedonija nije ostala pošteđena oružanog sukoba, i to 2001. Ukratko, bivšu Jugoslaviju naslijedile su države koje su se u međuvremenu konsolidirale politički, gospodarski i sigurnosno (Slovenija, Hrvatska), države kod kojih je ta konsolidacija i dalje djelomična sa stalnom prijetnjom eskalacije unutarnje krize (Crna Gora, Sjeverna Makedonija) te države čije su unutarnje i vanjske granice i dalje predmet spora ili su im na određeni način upitne same državnost i cjelovitost (Srbija, Bosna i Hercegovina, Kosovo).

I zemlje bivšeg SSSR-a krenule 'u rikverc'

U sličnoj su situaciji i države nasljednice bivšega Sovjetskog Saveza, pri čemu među njima dominiraju one zahvaćene krizama i ratovima, a također je kod većine njih nekadašnja demokratska tranzicija, ili makar njezin pokušaj, krenula 'u rikverc', te prostorom bivšeg SSSR-a danas dominira regresivna autokratska tranzicija s diktaturama, uglavnom personalnima, znatno rigidnijima nego u posljednjim desetljećima prve svjetske države komunizma. Iz današnje perspektive, formalno autokratski Sovjetski Savez uz vodstvo Mihaila Gorbačova u usporedbi s formalno demokratskom Rusijom Vladimira Putina jest krajnje miroljubiva, konstruktivna i slobodarska zemlja. Sličan kontrast vrijedi za SAD u vrijeme predsjednika Ronalda Reagana i današnjeg predsjednika Donalda Trumpa, pri čemu je SAD bio i ostao demokratska država, a Reagan i Trump članovi iste Republikanske stranke. Sve ostalo je različito, a ponajviše Trumpov odnos prema vlastima u Moskvi, jer u mnogo čemu djeluje više nego saveznički.

Nema nikakve dvojbe u to da je politička strategija o 'novom svjetskom poretku' nakon završetka Hladnog rata 1991., raspuštanjem Varšavskog ugovora i disolucijom SSSR-a, a koju je Putin nazvao najvećom geopolitičkom katastrofom 20. stoljeća, danas na izdisaju. Iako se sintagma 'novi svjetski poredak' više puta koristila tijekom povijesti, posljednji je to put bilo upravo pri završetku bipolarne podjele svijeta 1990. i 1991., kada ju je višekratno upotrijebio tadašnji američki predsjednik George H. W. Bush. Baš kao i sovjetski vođa Gorbačov, Bush je u takvom novom svjetskom poretku vidio razvijanje dijaloga među državama, sveobuhvatnu međunarodnu suradnju, poštivanje prava čovjeka te kažnjavanje pokretača rata.

Multipolarni svijet oligopola

Koliko su to stvarno bili poželjni ideali, a koliko pragmatični interesi zaogrnuti idealima, potvrdio je baš svaki sukob koji je izbio nakon završetka Hladnog rata, posebice nasilni sukobi u Hrvatskoj, BiH te na Kosovu, kojima novi svjetski poredak nije bio nikakva brana ubijanjima i razaranjima, i to godinama. Baš kao ni onima diljem Afrike, poput Somalije, Ruande i Konga. Novi svjetski poredak izjednačen je pritom s kratkotrajnom unipolarnošću u međunarodnim odnosima sa SAD-om kao jedinom preostalom supersilom. Međutim teroristički napadi na tu državu 2001., posljedične, uglavnom neuspješne američke vojne intervencije u Afganistanu i Iraku te istodobni uspon ili oporavak ostalih svjetskih sila, u prvom redu Kine i Ruske Federacije, doveli su do uspostavljanja multipolarnog ili, bolje rečeno, oligopolističkog svijeta, na čije prilike danas najviše utječu najveće sile.

Ako je novi svjetski poredak temeljen na međunarodnom pravu i suradnji danas stvar prošlosti, osobito kada njegovim postulatima treba rješavati krize i sukobe, kakav ga poredak nasljeđuje? I tko će ga i kako uspostaviti? Bez obzira na tektonsku promjenu u međunarodnim odnosima, poglavito u Europi, do koje je dovela vojna agresija Rusije na susjednu Ukrajinu s opravdanjima u koja ne vjeruju ni oni u Moskvi koji su ih sročili ('denacifikacija', 'demilitarizacija' i 'neutralizacija' te zemlje), do prave promjene u međunarodnim odnosima te uspostave drukčijega svjetskog poretka može dovesti samo fundamentalna politička promjena u Washingtonu. Ona se upravo događa. Pitanje je samo koliko će ta promjena biti korjenita i dugovječna. No bude li potrajala i samo jedan predsjednički mandat, posljedice bi mogle biti dalekosežne.

Kojem predsjedniku Amerika nije bila 'na prvom mjestu'?

SAD je, unatoč gubitku svoje političke i gospodarske moći proteklih četvrt stoljeća, i dalje najutjecajnija država na svijetu, a njezin predsjednik, osobito ovakav poput impulzivnog Trumpa, ključni svjetski političar. Premda je glavnina dosadašnjih prvih ljudi SAD-a u svojim mandatima razvijala i provodila koherentne vanjskopolitičke doktrine temeljene na pojedinim političkim vrijednostima i idejama, novi stari američki šef države u svom je prvom mandatu i na međunarodne odnose gledao kroz slogan 'Amerika na prvom mjestu' (engl. America first), shvaćajući ga kao spoj nacionalnog egoizma, međunarodnog izolacionizma, bilateralnih transakcija i razumijevanja za autokrate, odnosno za one s 'jakim kartama u ruci'.

Teško je pojmiti to da ni ostalim američkim predsjednicima Amerika nije bila na prvom mjestu, samo je pitanje kako je ondje dovesti i sačuvati. Od 1940-ih do Trumpa, SAD se održao na prvom mjestu upravo suprotnim postulatima vanjske politike: umjesto pukog egoizma uspostavljala su se formalna i neformalna savezništva; umjesto izolacionizma prakticirao se intervencionizam; umjesto isključivo bilateralnih pogodbi interesi su se u velikoj mjeri ostvarivali kroz multilateralne sporazume i organizacije, a umjesto sklonosti autokratima koji nisu bili 'naši dečki' zagovarala su se prava čovjeka i građanina, kao i demokratizacija. SAD je nakon Drugoga svjetskog rata postao supersilom djelujući diljem cijelog svijeta, a ne povlačeći se unutar vlastitih granica, carina i odbacivanja savezništava.

Tri interesne zone, a gdje je tu Europa?

Sve je to danas postalo upitno promjenom u Bijeloj kući. Iako je Putin, kako je to duhovito ilustrirala jedna od karikatura, u Trumpu dobio permanentnog 'zaposlenika mjeseca', Rusija na drukčiji svjetski poredak može puno više utjecati u dogovoru s drugim svjetskim silama nego samostalno. Tako bi se u drugom Trumpovu mandatu mogla uspostaviti labava trodioba svijeta na interesne zone kojima bi upravljali Washington, Moskva i Peking. K tome, u sva bi tri središta svjetske moći demokracija bila drugorazredna ili je ne bi ni bilo. Kina ima formalno jednostranački sustav komunističkog predznaka, Rusija je već godinama demokracija samo na papiru, a autokratske tendencije u Washingtonu koketiranjem s trećim (i svakim sljedećim) predsjedničkim mandatom te 'dolarokracija' s doslovce milijunskom kupovinom glasova - nisu samo spekulacija. Europska unija u takvom 'prastarom svjetskom poretku', koji se vraća na postavke iz 19. stoljeća s teritorijalnom ekspanzijom najmoćnijih te odbacivanjem multilateralnog zajedništva i vrijednosti, lako može postati nebranjenom zonom interesa drugih.

S kronično neuvjerljivim vodstvom, koje nerijetko čine političari i političarke koji nisu uspjeli ni u vlastitim državama, s nizom unutarnjih protusistemskih oponenata te ovisna o tuđem oružju i energentima, Unija prekasno prepoznaje prioritete svog opstanka. Ovisi li o novoj promjeni u Washingtonu 2029., samo potvrđuje da nema ni strategiju ni autonomiju, a promjena u Moskvi na razini je znanstvene fantastike. Stoga Europi nužno treba 'koalicija voljnih' ne samo zbog sigurnosti, već i vrijednosti na kojima se temelji i želi temeljiti. Ako su pomislili da je novi svjetski poredak iz 1990-ih uspjeh upravo tih vrijednosti, Europljani su danas u opasnosti da se poredak njihovih predaka iz 19. stoljeća danas ubrzano proširi svijetom s efektom bumeranga. Treba ga na vrijeme uočiti. U suprotnom se generiraju krize i sukobi, ali ne samo na rubovima kontinenta.