Američki predsjednik Donald Trump žarko želi ostati zapamćen kao mirotvorac. Mada mu još uvijek ne polazi za rukom dovesti za isti stol ruskog predsjednika Vladimira Putina i ukrajinskog šefa države Volodimira Zelenskog - pri čemu potonjeg zapravo niti ne vidi za diplomatskim stolom, eventualno ispod njega - jedno je ipak uspio u svojim mirotvornim naporima. A da to niti ne zna. Tektonska promjena u međunarodnim odnosima koju je uzrokovao njegov ponovni dolazak na čelo SAD-a dovela je do nečega do jučer teško zamislivoga - do obnove komunikacije između hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića i hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Pritom se, također do jučer, činilo da će prije početi neposredno razgovarati Putin i Zelenski negoli Milanović i Plenković.

Nastavi li se Milanovićevo i Plenkovićevo komuniciranje, zasad telefonom, a uskoro i uživo, američkoga državnog poglavara treba predložiti za najviše odlikovanje Republike Hrvatske - Velered kralja Tomislava s lentom i Velikom Danicom. Barem u iščekivanju Nobelove nagrade za mir. Jer odnos nositelja hrvatske izvršne vlasti proteklih pet godina bio je na razini žestokoga verbalnog konflikta, sada primirenog Trumpovim djelovanjem.

Samo primirje ili nešto drugo?

Je li u pitanju samo primirje ili pak trajniji mir između hrvatskog predsjednika i premijera, doznat će se sljedećih tjedana i mjeseci, kako se bude rješavalo ili kompliciralo stanje na ukrajinskom ratištu i u diplomatskim susretima vezanima uz rat koji je 24. veljače 2022. poveo Putinov režim protiv susjedne države. Milanovića i Plenkovića, obojicu iz njihovih osobnih razloga te uz stalnu verbalnu baražnu vatru, nije mogla povezati u konstruktivnom razgovoru radi nacionalnih interesa baš nijedna situacija u unutarnjoj i vanjskoj politici u proteklih četiri i pol godine. Ni pandemija koronavirusne bolesti, ni razvoj rata u Ukrajini, ni odnos prema Europskoj uniji i NATO-u, ni strategija nacionalne sigurnosti, ni kadrovska pitanja u zajedničkim, Ustavom Republike Hrvatske normiranim resorima. Baš ništa. Sve do 'novog šerifa u gradu', kako je novog starog predsjednika SAD-a na nedavnoj 61. Međunarodnoj sigurnosnoj konferenciji u Münchenu opisao njegov potpredsjednik J.D. Vance.

Najprije Vance, zatim i Trump objelodanili su cijeloj Europi i svijetu da SAD više ne podržava bezrezervno Ukrajinu u njezinoj borbi protiv ruske agresije, potom to da ni Ukrajina ni Europska unija nisu poželjne oko dogovora o prestanku rata jer će o tome odlučivati isključivo SAD i Rusija, kao i to da je savezništvo SAD-a i (zapadne) Europe - uspostavljeno nakon Drugoga svjetskog rata - uz sve ostalo, podložno transakciji. Koliko novca, toliko obrane. Trump ionako preferira sugovornike kao što je Putin, a ne one koji su demokratski izabrani i nadzirani predsjednici država i vlada u Europskoj uniji. Koga god je začudila nova američka vanjska politika, a koja je u odnosu na sve dosadašnje 'izvrnuto obrnuto', nije pratio slijed Trumpovih najava. I dok Europska unija s Velikom Britanijom grozničavo traži novi model obrane bez američkoga sigurnosnog kišobrana, a Ukrajina klizi prema kombinaciji Čehoslovačke iz 1938. i Cipra iz 1974., barem se hrvatska visoka politika više ne svađa otvoreno.

Hrvatska i rat u Ukrajini

Hrvatska je na razini svojih šefova države i Vlade kao nijedna članica Europske unije (i šire) bila posvađanija i zapravo neuspješnija u artikuliranju vanjske politike u najdramatičnijim vremenima u međunarodnim odnosima proteklih desetljeća. Naime Ustav RH nalaže određivanje vanjske politike, kao jedne od javnih politika, kroz suradnju predsjednika Republike i Vlade u njezinu oblikovanju i provedbi. Ta suradnja proteklih godina uopće nije postojala, stoga se o oblikovanju i provedbi koherentne hrvatske vanjske politike kao ostvarivanju nacionalnih interesa u međunarodnim odnosima teško moglo govoriti osim kao o pasivnom nekoordiniranom događanju. Konkretno vezano uz rat u Ukrajini, Vlada predvođena premijerom Plenkovićem zalagala se od prvog dana za osudu ruske agresije i pružanje svake moguće pomoći napadnutoj zemlji. Predsjednik Milanović, fasciniran ruskom vojnom snagom, a koja je u startu neprijeporna, ali i upitna s obzirom na rezultate u odnosu na prvotno postavljene ciljeve 2022., počesto je relativizirao agresiju i sve se više približavao stavovima mađarskog premijera Viktora Orbána te blokirao, gdje god je mogao, hrvatsku vojnu (pri)pomoć Ukrajini. Pritom ni Plenković ni Milanović nisu puno napravili u diplomatskom smislu, osobito s obzirom na to da su obojica započela svoje karijere kao diplomirani pravnici početkom 1990-ih u hrvatskom Ministarstvu vanjskih poslova.

Dovoljno se sjetiti nerealna Plenkovićeva prijedloga kada je prvi put postao premijerom, 2016., da bi tada još uvijek ograničeni rat i teritorijalnu necjelovitost Ukrajine trebalo rješavati po modelu UNTAES-a u Hrvatskoj 1995.-1998. Niti je Hrvatska Ukrajina, niti je oružana pobuna Srba u Hrvatskoj bila nalik pobuni ruskog stanovništva u Ukrajini, podržanoj iz Rusije. A da se o razlikama u moći između Beograda i Moskve niti ne govori. Ne treba sumnjati u to da je u to vrijeme novi hrvatski premijer imao najbolje namjere, ali je pitanje koliko je uopće analitički pristupio svojoj inicijativi s obzirom na stvaran odnos snaga u globalnoj politici. Plenković se kasnije čvrsto držao načela međunarodnog prava te nužnosti teritorijalne cjelovitosti napadnute zemlje, a Milanović je od samog početka prepuštao Ukrajinu gubitku teritorija te dogovoru Moskve i Washingtona. Moglo bi se reći, to je i izgledno, ali koliko je načelno, posebice iz kuta šefa države koja je u prvoj polovici 1990-ih i sama 'ukrajinizirana'. Kada je u nedavnom susretu sa slovenskom kolegicom Natašom Pirc Musar hrvatski predsjednik izjavio da je i nepravedan mir bolji od rata, pretpostavljajući pritisak na Ukrajinu da se odrekne dijela svoga teritorija, je li takvo što mislio i početkom 1990-ih, kada je u pitanju država kojoj je sada na čelu? Bi li za Hrvatsku tada, prema Milanovićevoj logici, bilo bolje da je pristala na nepravedni mir i gubitak teritorija, a koji su do 1995. uz pomoć Beograda nadzirali pobunjeni dijelovi srpskog stanovništva u Hrvatskoj? Milanović je u nečem dosljedan i to mu treba priznati. On ne želi sudjelovati ni u kojem ratu. Kao što ne želi da se Hrvatska uključuje u rat u Ukrajini, tako se ni on sam nije uključivao u rat u Hrvatskoj. Bez obzira na odsluženi vojni rok i završeni fakultet. To, doduše, i sam priznaje, uvijek ističući one koji su doista bili hrabri.

'Nema potrebe da se ishitreno guramo u prve redove u stvarima na koje ne možemo znatnije utjecati...', izjavio je na svojoj ovogodišnjoj inauguraciji predsjednik Milanović, samo potvrdivši ono što je već ranije rekao: 'Ostaneš kući, praviš se lud, ne sudjeluješ, ne kolaboriraš... većina su ljudi domobrani, i to je dobro.' Tako bi se u konačnici mogla realizirati Milanovićeva 'domobranska' vanjska politika kao hrvatski doprinos potencijalnom dogovoru Trumpa i Putina oko završetka rata u Ukrajini. I dok je ostala nerealiziranom još jedna Plenkovićeva zamisao oko upravljanja konfliktom u Ukrajini – izbor posebnog povjerenika Europske unije za mirovne pregovore o završetku rata u toj zemlji – upravo bi Milanović kao mirovni posrednik mogao biti prihvatljiv objema stranama: ipak dolazi iz europske i Ukrajini sklone zemlje, a zbog svog skepticizma prema Europskoj uniji i NATO-u ima određeni status u Rusiji i tamošnjim režimskim medijima. Ili možda je još bolje da obojica, i Plenković i Milanović, postanu europskim posrednicima u pregovorima, posebice sada, kada ni sami ne trebaju posrednike za razgovore.

Zabavljeni sami sobom

Sve to govori o gotovo tragikomičnom stanju hrvatske vanjske politike jer u tragičnim vremenima za Europu i svijet djeluje kao humorističan odmak od svega. Zemlja koja je, u odnosu na sve članice EU-a, imala nedavno iskustvo rata, poraća i obnove te koja je vitalno zainteresirana za to da ratovi, kršenja međunarodnog prava i sunovrat u otvorenu dominaciju najjačih nad slabima ne zapale nove oružane sukobe u neposrednom susjedstvu jugoistočne Europe - može i treba biti nositeljica aktivne vanjske politike s ostvarivim prijedlozima. No za takve prijedloge, makar jedan od njih koji može posredno ili neposredno pripomoći rješavanju sukoba i njegovih posljedica, treba imati osmišljenu vanjsku politiku, njezine realizatore sa znanjem i ugledom te međunarodnu mrežu partnera u kojoj ta politika ima podršku. Zabavljeni sami sobom te do jučer kao da i njima samima trebaju medijatori u sukobu, akteri hrvatske vanjske politike od načela koja (ne) promiču do inicijativa koje (ne) daju drže Hrvatsku pri dnu (ne)relevantnih članica Europske unije i NATO-a. Stoga Trumpu što prije treba uručiti Velered kralja Tomislava. Možda to pripomogne.