Što bi se događalo da je predsjednik Vlade Republike Hrvatske i najjače hrvatske političke stranke Andrej Plenković prošlog proljeća ipak popustio (ne)željenom koalicijskom partneru oko namjere da Domovinski pokret Ivana Penave preuzme i Ministarstvo kulture i medija? U tom bi slučaju bilo krajnje upitno bi li domaći filmaši nominirani za Oscara uopće mogli dobivati sredstva za svoje nove projekte. Primjerice, Slobodan Prosperov Novak, dok je još istupao ispred te stranke, izjavio je u svibnju da 'Domovinski pokret ulazi u HAVC, pa ćemo vidjeti hoće li Slijepčević dobivati novac za filmove'.

Kao što je poznato, Nebojša Slijepčević redatelj je kratkometražnog igranog filma 'Čovjek koji nije mogao šutjeti' te je on neposredno prije izjave Prosperova Novaka na 77. festivalu u Cannesu u svojoj konkurenciji osvojio Zlatnu palmu - postavši prvim hrvatskim filmom kojemu je to uspjelo. U međuvremenu je dobio niz priznanja, uključujući Europsku filmsku nagradu, a upravo je nominiran za Oscara u kategoriji najboljega kratkometražnog igranog filma, kao prvi rad hrvatske kinematografije od osamostaljenja koji se natječe za nagradu Američke filmske akademije.

U što se pretvara Domovinski pokret

Da je, eto, Prosperov Novak, kojemu prošle godine nije uspjelo osvojiti dovoljno glasova birača ni za ulazak u Hrvatski sabor, ni za ulazak u Europski parlament, došao u prigodu odlučivati o tome koga će hrvatska država podržati u filmskim projektima, netko poput Slijepčevića i njegova producenta Danijela Peka, obojice nominiranih za Oscara, ne bi snimali filmove. Barem ne uz pomoć hrvatskih sredstava. Vizionarski stav Prosperova Novaka, koji je i sam u svojoj cijenjenoj karijeri povjesničara književnosti osvajao priznanja, još u vrijeme bivše Jugoslavije, mogao je tako doći u koliziju s ukusom onih koji odlučuju o najprestižnijoj filmskoj nagradi na svijetu. Je li za Hrvatsku, njezinu kulturu i promociju, bitnija Slijepčevićeva nominacija za Oscara ili pak spomenuta prijetnja Prosperova Novaka da filmaši poput njega više neće dobivati podršku za svoje projekte, tema je za neki drugi film. Recimo, za dugometražnu političku parodiju toga u što se sve više pretvara Penavin Domovinski pokret, ali i njegov epigon Dom i nacionalno okupljanje, čijega je čelnika Marija Radića podržao i Prosperov Novak nakon raskola u stranci.

Teško je reći što bi nekome moglo zasmetati u umjetnički međunarodno priznatom filmu 'Čovjek koji nije mogao šutjeti'. Inicirao ga je svojedobni tekst Borisa Dežulovića o Tomi Buzovu, Hrvatu rođenom u Kaštelima koji se kao umirovljeni časnik JNA 1993. u vlaku, što ga je u Štrpcima zaustavila vojska bosanskohercegovačkih Srba, suprotstavio etničkom čišćenju muslimana te svoj junački čin platio životom. Film će sigurno nadživjeti bilo koju političku stranku čiji članovi prijete umjetničkom stvaralaštvu. A politička stranka koju je donedavno podržavao Prosperov Novak teško bi na novim izborima za Sabor, baš kao i njezin odvojak, osigurala parlamentarni status. Teško se i sjetiti bilo koje političke stranke od uspostave demokratskoga višestranačkog sustava u Hrvatskoj 1990. do danas koja je u tako malo vremena od objektivno treće jakosne političke opcije došla daleko ispod izbornog praga u ispitivanjima javnog mnijenja. I dok je Domovinski pokret, tada još uvijek Miroslava Škore, na svojim prvim parlamentarnim izborima 2020. osvojio respektabilnih 10,89 posto glasova birača te 16 zastupničkih mandata u koaliciji s drugim bliskim strankama, a četiri godine kasnije, sada uz Penavino vodstvo, i dalje uspješnih 14 mandata uz 9,56 posto podrške birača, aktualna anketa, provedena u siječnju za Crobarometar, djeluje poput hladnog otrježnjenja.

Prema njoj, i Domovinski pokret i DOMiNO imaju po 1,5 posto podrške, što i uz statističku pogrešku govori da su obje frakcije nekoć jedinstvene stranke de facto postale irelevantnima. Srećom za njih, parlamentarni su izbori provedeni u travnju prošle godine te i DP i DOMiNO ostaju sa svojim zastupničkim klubovima nezaobilazan akter u hrvatskom parlamentarnom životu. Jasno je zašto se to dogodilo. Navedeni su izborni uspjesi rezultat pozicioniranja stranke u svijesti birača, neovisno o tome vodio li je Škoro, kasnije izbačen iz nje, ili njegov nasljednik Penava kao desnijega prigodničarskog oponenta HDZ-u, to jest kao njegovo desno krilo u dosluhu s istomišljenicima u samom HDZ-u koji iz karijernih i inih razloga nisu željeli napustiti stranku pod vodstvom Plenkovića. Usto, DP ima jaku regionalnu komponentu jer je, unatoč mandatima osvojenima u gotovo cijeloj Hrvatskoj, ipak najjači u slavonskim izbornim jedinicama. Moglo bi se reći da je DP logičan nastavak nekoć također uspješne stranke Branimira Glavaša. No ideološka i regionalna prepoznatljivost su jedno, a program i kadrovi nešto posve drugo. Čim je nakon izbora postalo jasno da Plenković ovaj put neće moći kao i 2020. izbjeći DP unutar parlamentarne većine i Vlade, Penavina stranka počela je pucati po šavovima ambicija vlastitog vodstva i potpune kadrovske potkapacitiranosti.

Sve stalo u nekoliko pucnjeva i – kilogram kiflica

Gotovo je sve stalo u nekoliko pucnjeva i – kilogram kiflica. Donedavni ministar poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Josip Dabro, 'čovjek koji se nije mogao sjetiti koliko je godina studirao', te i dalje aktualni ministar gospodarstva Ante Šušnjar, 'čovjek koji se protiv inflacije bori kod kuće ispečenim kruhom i kiflicama', DP-ove su inicijalne akvizicije u Vladi, uz Ivana Šipića kao ministra demografije i useljeništva. Dabro je od samog ulaska u Vladu djelovao kao netko tko je posve zalutao u nacionalnu politiku, ne raspolažući baš nijednim profesionalnim i akademskim preduvjetom za dužnost koju je preuzeo. No to nije problem samo Domovinskog pokreta kao dionika vladajuće koalicije, nego i HDZ-a, koji na takvo što pristaje ili promiče i u vlastitim redovima. Kada je u javnost, očito iz smjera dojučerašnjih stranačkih kolega, stigla snimka u kojoj ministar 'bećarski' puca iz pištolja kršeći niz zakona, postalo je i audiovizualno jasno kakvim kadrovima DP zapravo raspolaže. Dabru će, prema najavama, zamijeniti državni tajnik u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine David Vlajčić, a on u odnosu na prethodnika nije kineziolog s nejasnim brojem godina studiranja, nego pravnik, ali i dalje osoba koja se tako zahtjevnim resorom kao što je agrar - i koji u Hrvatskoj nužno treba vrhunsku javnu politiku i kadrove - nikada nije bavila. Hoće li novi ministar početi predlagati sadnju žitarica i uzgoj stoke na vlastitim balkonima?

Treba mu, svakako, dati priliku, ali se nemoguće oteti dojmu da je Domovinski pokret stranka koja na sljedećoj provjeri povjerenja hrvatskih birača neće ponoviti izborni rezultat iz 2024. Potvrdili su to i predsjednički izbori, na kojima DP nije ni imao vlastitog kandidata te je s HDZ-om podijelio težak poraz Dragana Primorca, dok je DOMiNO s Brankom Lozom nastavio niz neuspjeha hrvatskih političkih stranaka koje su se u nekom trenutku odvojile od matice. Možda jedino da Radića i kolege osobno podrže Donald Trump i Elon Musk kao svojevrsnu 'Alternativu za Hrvatsku'.

Većina od 76 ruku nije upitna

Ovako će i Penavina i Radićeva stranka u ispitivanjima javnog mnijenja imati satisfakciju nađe li se u pojedinim mjesečnim anketama ispred svojih bivših stranačkih kolega. Zbog toga je sadašnja hrvatska vladajuća koalicija spoj HDZ-a i neočekivano brzo deplasiranoga Domovinskog pokreta, što sljedećih nekoliko godina može djelovati dvojako. HDZ će uz ovako slabog partnera nedvojbeno dominirati vlašću te provoditi sve ono što je Plenković i zamislio na početku novog mandata. Postavši u anketama 'Domovinski potop', Penavina stranka bit će zadovoljna ostane li HDZ-ov partner do kraja izbornog ciklusa. Za takvo što imaju dovoljan broj zastupničkih mandata, a i HDZ-u odgovara netko kome je primarni interes održavati parlamentarnu većinu jer već pri sljedećim izborima riskira baš sve. K tome, Vlada uvijek može računati na stranku Milorada Pupovca te zastupnike poput Vesne Vučemilović i Željka Lackovića. Većina od 76 ruku nije upitna.

Međutim slučajevi poput bivšeg ministra Dabre, uz 'originalne' slučajeve poput bivšeg ministra Vilija Beroša, testiraju daljnju HDZ-ovu uvjerljivost na vlasti, kojoj, kako su pokazali predsjednički izbori, nužno trebaju kvalitetni kandidati i kadrovi. U suprotnom, dogodit će se 'birači koji neće moći šutjeti'.