Svijet se razvojem događaja proteklih nekoliko godina ubrzano vraća u 30-e godine prošlog stoljeća. I tko god to može, ponajprije zbog unutarnje politike, to niti ne skriva. Neovisno o tome je li pozivanje na baštinu zloglasnog desetljeća koje je dovelo do izbijanja Drugoga svjetskog rata utemeljeno u ostvarivim potezima ili je pak deklaratorno.

Rumunjski izbori kao ogledni primjer

Primjerice, 30-e su i u žarištu predstojećih predsjedničkih izbora u Rumunjskoj, čiji je prvi krug zakazan 4. svibnja, dok se mogući drugi krug treba održati dva tjedna kasnije. Mogući, ne samo zbog rezultata prvog kruga, nego i zato što je drugi krug rumunjskih predsjedničkih izbora u prosincu 2024. – otkazan. Naime Ustavni sud poništio je izbore jer je pobjednik prvog kruga, proruski desničarski kandidat Călin Georgescu, prema sudskoj odluci, trijumfirao zahvaljujući nezakonitoj potpori moskovskih vlasti.

Odluka je naišla na niz prijepora, Georgescu koji ne sudjeluje na ponovljenim izborima postao je i nacionalnom i međunarodnom političkom zvijezdom ideoloških istomišljenika, a krajnju desnicu na svibanjskim izborima predstavlja George Simion, čelnik Saveza za jedinstvo Rumunja (AUR). U odnosu na Georgescua, Simion smatra Vladimira Putina ratnim zločincem, a njegovo vođenje Rusije prijetnjom cijeloj Europi. U svemu se ostalom, manje-više, slažu.

Pritom je Simion, koji ima realne izglede ući u pretpostavljeni drugi krug predsjedničkih izbora, pozvao na vraćanje granica Rumunjske uoči Drugoga svjetskog rata. Zemlja je, naime, sukladno dogovoru Molotova i Ribbentropa, odnosno Hitlera i Staljina, iz 1939. izgubila Moldaviju i Sjevernu Bukovinu u korist SSSR-a, a 1940. Južnu Dobrudžu u korist Bugarske. Tada izgubljeni dio Transilvanije, koji je zauzela Mađarska, Rumunjska je vratila nakon rata. Ostale dijelove nikad nije integrirala.

Opasna igra s granicama

I sada jedan od vodećih kandidata za rumunjskog predsjednika, a koji će motivirati poveći dio tamošnjega biračkog tijela, ionako nezadovoljnoga zbog izborne eliminacije Georgescua, traži promjenu granica u Europi. U tom bi slučaju Rumunjska trebala ući u sukob s Ukrajinom, Bugarskom i Rusijom s obzirom da potonja podržava proruske separatiste u Moldovi.

Moldova bi, valjda, sama pristala na ujedinjenje s Rumunjskom. Simionova su posezanja za teritorijem drugih suverenih država nedvojbeno dio izbornog pretjerivanja, ali s obzirom na podršku koju uživaju u ispitivanjima javnog mnijenja te osobito s obzirom na stvarna prekrajanja granica na istoku Europe i potencijalno drugdje u svijetu, ovakvi stavovi zrcale opasnu nestabilnost u kojoj se svijet nalazi u posljednje vrijeme.

Obistine li se najave da će ruska vojna agresija na Ukrajinu, započeta 2022., dijelom završiti i zbog priznavanja ruskog zauzimanja petine ukrajinskog teritorija, hoće li ovakav model nagrađivanja agresije postati pravilom u svijetu u sljedećem razdoblju? I to neovisno o tome provode li ga vojno znatno nadmoćnije države nad svojim slabijim susjedima ili ostale države koje će na sličan način pokušati riješiti dugogodišnje sukobe i osporavanja granica.

Što je ostalo od Helsinškog akta?

Ove se godine navršava točno pola stoljeća od, mislilo se, trajnog načina rješavanja konflikata u međunarodnim odnosima, makar u odnosima među europskim zemljama te između dvije nuklearne sile s vodstvima u Washingtonu i Moskvi.

Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS), poznata i kao Helsinška konferencija, održana je od 30. srpnja do 1. kolovoza 1975. okupivši sve europske države, osim Albanije, te Kanadu i dvije predvodnice tadašnjih suprotstavljenih hladnoratovskih blokova SAD i SSSR. Helsinški završni akt kao njezin sporazum i vrhunac politike detanta, odnosno popuštanja napetosti, postulirao je nekoliko košara zajedničkih interesa: od sigurnosti Europe i Sredozemlja, preko suradnje u nizu područja, do unaprjeđivanja prava čovjeka i međudržavnih odnosa koji se trebaju temeljiti na nekoliko ključnih načela. To su jamčenje suvereniteta, nepovredivost granica i teritorijalne cjelovitosti država, uz suzdržavanje od primjene sile, mirno rješavanje sporova te nemiješanje u unutarnja pitanja država uz istodobnu provedbu međunarodno-pravnih obveza.

Koliko se globalna politika promijenila od 1975. do 2025., ne treba ni naglašavati, ali je porazno to da su odluke i načela dogovoreni prije pedeset godina da bi se spriječili budući ratovi danas posve prekršena, i to od najjačih država. Sve ono što je Rusija napravila u Ukrajini kršenje je doslovce svakog slova Akta iz Helsinkija te istodobno Povelje Ujedinjenih naroda, u kojima je Rusija stalna članica Vijeća sigurnosti. Ako u konačnici Rusija ratom može osvojiti tuđe teritorije i ako joj to ne osporava SAD, čiji predsjednik Trump to i najavljuje, zašto nasilno prekrajanje granica ubuduće ne bi postalo praksom?

Tri moguća scenarija prekrajanja granica

Tri su moguća scenarija. U prvom bi takvo što mogle, što dogovorno, što prešutno, realizirati samo najjače svjetske države, poglavito one u nuklearnom klubu, sukladno latinskoj izreci Quod licet Iovi, non licet bovi (prev. što je dopušteno Jupiteru, nije volu).

U drugom bi scenariju granice mogle promijeniti i savezničke države onih najjačih, ako je i potonjima to u interesu. Treći podrazumijeva da ovakav sunovrat u ratno prekrajanje teritorija postane univerzalnim pravilom gdje god tko može. I prema spomenutim načelima KESS-a, koji se u međuvremenu institucionalizirao u OESS, promjene državnih granica su moguće, ali dogovorno te u skladu s međunarodnim pravom, to jest one su nepovredive.

I dok se bivša američka administracija tijekom mandata predsjednika Joea Bidena izrijekom protivila ruskoj aneksiji Krima, a zatim Donecka, Luhanska, Zaporižje i Hersona, sadašnja upravo u ruskom prisvajanju ukrajinskog teritorija vidi jedan od preduvjeta završetka oružanog sukoba. To je upravo potvrdio i Steve Witkoff, osobni izaslanik predsjednika SAD-a u kontaktima s predsjednikom Rusije, pritom niti ne znajući izgovoriti o kojim je sve dijelovima Ukrajine riječ. No neukost nikad nije sprječavala nepravdu.

Trgovina teritorijima: Novi globalni trend

Usto, nova američka vanjska politika, koju u svemu personificira Trump, i za sam SAD najavljuje teritorijalne probitke, od Kanade preko Grenlanda do Panamskog kanala.

Također, teritorijem se trguje drugdje u svijetu, primjerice mogućim američkim priznavanjem Somalilanda kao nepriznatog dijela ratom poharane Somalije u slučaju otvaranja američke pomorske baze te prihvata izbjeglica iz Pojasa Gaze. SAD je pri kraju prvoga Trumpova mandata 2020. u sklopu Abrahamovih sporazuma, normalizacije odnosa između Izraela i pojedinih arapskih država, Maroku priznao suverenitet nad Zapadnom Saharom, a koja od 1991. uzaludno čeka realizaciju dogovorenog UN-ova plana o referendumu na kojem bi tamošnji stanovnici odlučivali o svom statusu.

Hoće li pitanje okupiranoga ukrajinskog teritorija biti tretirano kroz trajno primirje ili mirovni sporazum te tko će takve eventualne izmjene granica u međunarodnoj zajednici uopće prihvatiti, uz preduvjet da Ukrajina na to bude prisiljena, zasad je prerano pretpostavljati. Međutim ono što nije pretpostavka jest stav i Moskve i Washingtona da je takvo što dio rješenja sukoba, bez obzira na to što je oružani sukob inicirala agresorska strana. Možda ne odmah, ali u perspektivi nije nemoguće to da se i drugdje u Europi i svijetu aktiviraju oružani sukobi s ciljem promjena državnih granica ili granica područja sa složenim međunarodnim statusom.

Povijest Balkana kao upozorenje

Ratovi na području bivše Jugoslavije, vođeni od 1991. do 2001. od Slovenije i Hrvatske, preko Bosne i Hercegovine, do Kosova i Makedonije, uvelike su bili ratovi s ciljem promjene granica. I dok je Hrvatska obranila svoj teritorijalni integritet, BiH doživljava stalnu unutarnju blokadu, uključujući granice entiteta, zbog ambivalentnog ishoda rata, a Kosovo je izvan Srbije tek djelomice međunarodno priznato. A upravo su BiH i Kosovo krizna žarišta.

Mogu li se ona iz latentnih sukoba preobraziti u manifestna s uporabom oružja? U ovom trenutku čak i onima u međunarodnoj zajednici koji na različite načine spekuliraju teritorijalnim ustupcima u Ukrajini novi oružani sukobi ne odgovaraju na jugoistoku Europe. To bi mogao biti zajednički stav Europske unije i SAD-a, dok je sigurnosna situacija u BiH uistinu drukčija nego 1992., a ni spremnost na ratovanje nije na istoj razini kao u kontekstu raspada bivše Jugoslavije.

Ipak, Balkan, kada i nije bačva baruta, ostaje barem šalicom baruta. Zbog toga i najave o prekrajanju granica u ovom dijelu Europe, kakve zaziva jedan od kandidata na rumunjskim predsjedničkim izborima, služe isključivo za mobilizaciju birača. Problem će nastati mobiliziraju li se tako mobilizirani birači za izvaninstitucionalne obračune. Zbog toga je najavljeno pristajanje na nasilno prekrojene granice otvaranje Pandorine kutije. Pitanje je tko je može zatvoriti.