Je li Savezna Republika Njemačka nakon prijevremenih parlamentarnih izbora, održanih u nedjelju 23. veljače ove godine, napravila prvi važan korak prema gospodarskom oporavku te osnaživanju svoje politike iznutra i izvana ili je pak predstojeći izborni ciklus samo međučin do kolapsa?

Na izborima se dogodilo malo toga što već mjesecima, zapravo od raspada donedavne vladajuće koalicije socijaldemokrata (SPD), zelenih (Bündnis 90/Die Grünen) i liberala (FDP), nisu projicirala ispitivanja javnog mnijenja. Socijaldemokratska stranka Njemačke kancelara na odlasku Olafa Scholza ostvarila je sa 16,41 posto biračke podrške najslabiji rezultat na parlamentarnim izborima od 1949., kada je ustrojena SR Njemačka. Dodaju li se tomu rezultati zelenih (11,61 posto) i liberala - koji s 4,33 posto glasova birača nisu uspjeli ni ući u novi saziv Bundestaga našavši se ispod izbornog praga od pet posto - njemačko je biračko tijelo doslovce odbacilo propalu tročlanu vladajuću koaliciju zvanu Semafor zbog njezinih stranačkih boja (crveni, žuti i zeleni). Prije tri i pol godine ovaj je poslijeizborni stranački savez na tadašnjim parlamentarnim izborima zbrojeno dobio gotovo 52 posto glasova birača, a sada zajedno ni trećinu izašlih na birališta.

Na ovaj je način Scholz postao uvjerljivo najneuspješniji njemački (i zapadnonjemački) kancelar te socijaldemokratski političar nakon Drugoga svjetskog rata jer mu je stranka prvi put od 1949. na izborima završila tek na trećem mjestu. I upravo je to novo i jasno drugo mjesto, kada je posrijedi podrška njemačkih birača, ono što je ključno obilježilo višemjesečnu predizbornu kampanju, a u konačnici i same rezultate izbora. U trenucima osnivanja 2013. predstavljena kao euroskeptična, konzervativna i ekonomski liberalna protuteža CDU-u kancelarke Angele Merkel, Alternativa za Njemačku (AfD) u proteklom se izbornom ciklusu etablirala kao najdesnija opcija na njemačkoj stranačkoj sceni, na kojoj je svaka od navedenih odrednica iz 2013. zaoštrena te ojačana snažnom antiimigrantskom, nerijetko i ksenofobičnom politikom, i to na takav način da je AfD kao europski partner neprihvatljiv čak i Marine Le Pen i njezinu Nacionalnom okupljanju u Francuskoj. No AfD je itekako prihvatljiv petini njemačkih birača te su stranku kancelarske kandidatkinje Alice Weidel nagradili s čak 20,80 posto glasova, doslovce dvostruko nego na saveznim izborima 2021., kada je kao peta osvojila 10,39 posto.

Drama s izbornim pragom

U 21. poslijeratni Bundestag ušli su još zastupnici socijalističke ljevice (Die Linkspartei) s 8,77 posto glasova podrške, a jedno zastupničko mjesto osvojila je i mala regionalna stranka iz Južnog Schleswiga. Nakon rekordno mnogobrojnoga prošlog saziva donjeg doma njemačkog parlamenta s ukupno 736 mjesta te zbog toga provedenih zakonskih promjena, Bundestag će djelovati sa 630 zastupnica i zastupnika, što znači da je za vladinu većinu potrebno 316 ruku. Na izborima je ostvaren još jedan rekord - to da je na njima glasalo 82,5 posto birača, najviše od 1990., kada su se ujedinile nekadašnje Zapadna Njemačka i Istočna Njemačka. Govori to o iznimno velikom interesu Nijemaca za očito političkim promjenama kao pretpostavci promjene smjera zemlje te izlaska iz stanja gospodarske stagnacije i društvenog nezadovoljstva. I dok je poredak prvih pet stranaka na izborima bilo moguće predvidjeti temeljem anketa posljednjih tjedana, prava je drama vladala oko izbornog praga jer, osim liberala, u Bundestag nije ušao ni novoosnovani Savez Sare Wagenknecht, izgubivši s 4,97 posto glasova za dlaku mogućnost da uvelike promijeni sastav parlamenta u smislu formiranja mogućih poslijeizbornih i na taj način vladinih koalicija.

Nekadašnja čelnica Ljevice, Wagenknecht je u međuvremenu je skrenula u spoj lijevog populizma, euroskepticizma i nacionalizma, karakterističan za više bivših socijalističkih europskih država, postavši tako na određeni način lijeva inačica Weidel. Njezin neuspjeh da uđe u Bundestag olakšat će izvjesnom novom kancelaru, čelnom čovjeku CDU-a Friedrichu Merzu, to da s poraženim socijaldemokratima osigura natpolovičnu parlamentarnu većinu. Pitanje je hoće li u takvoj novoj staroj kombinaciji, jer su demokršćani i socijaldemokrati formirali vladinu većinu tri puta od 2005. do 2021., biti mjesta i za zelene zato što se njihovu ostanku na vlasti protivi CDU-ov tradicionalni regionalni partner, bavarski CSU.

Merz nema razloga za zadovoljstvo

Kao iskusan i uspješan poslovni čovjek te višegodišnji aspirant na položaj bivše kancelarke i stranačke kolegice Merkel, koju je kritizirao govoreći je zemlju i stranku odvukla odveć lijevo, Merz ni sada, kada je napokon u prigodi obnašati dužnost prvog čovjeka njemačke politike i jednog od najutjecajnijih političara na svijetu, nema puno razloga za zadovoljstvo. Izborni rezultati Merkel ostaju mu nedostižnima jer je CDU u koaliciji s CSU-om dobio samo 28,52 posto glasova birača, što je 4,32 posto više nego 2021., ali je zato drugi najslabiji rezultat demokršćana na parlamentarnim izborima od 1949. te najslabiji kojim ulaze u koalicijske pregovore kao izborni pobjednici. Novi pretpostavljeni njemački kancelar nije tako dočekan kao uvjerljiva alternativa propaloj lijevo-centrističkoj Scholzovoj vladi, s čijim će socijaldemokratima morati surađivati, već više kao racionalan odabir iz nužde jer je 'alternativa ovakvoj alternativi' - Alternativa za Njemačku.

K tome, zemlja nije podijeljena samo na glasačkim mjestima, uz evidentnu eroziju podrške dvjema višedesetljetnim najjačim strankama pa one na drugim parlamentarnim izborima zaredom zajedno ne uspijevaju preskočiti 50-postotnu podršku birača, nego i na crti razdvajanja bivšeg, a zapravo i sadašnjeg zapada i istoka zemlje. I dok je na području bivše Zapadne Njemačke CDU/CSU osvojio više od 30 posto glasova, a AfD i SPD imaju podjednaku podršku, u bivšem DDR-u uvjerljivo je najjača Alternativa za Njemačku te ima više od trećine podrške birača, a znatno bolje rezultate ostvaruju i Ljevica te Savez Sare Wagenknecht, pa zajedno privlače više od polovice birača s istoka zemlje. Tako je istočni dio ujedinjene Njemačke 2025. izborno puno sličnijim nekim drugim bivšim socijalističkim državama Varšavskog ugovora nego zapadu zemlje. Istok danas čini šestinu stanovništva SR Njemačke, ali je i trideset i pet godina nakon ujedinjenja svojevrstan gubitnik tranzicije, o čemu svjedoče i frustracije birača pretvorene preferiranje stranaka s različitim populističkim predznacima na izborima.

Može li ovakva i, nakon parlamentarnih izbora, iznutra sve više heterogena i nezadovoljnija Njemačka početi mijenjati nabolje i sebe, i Europu, i svijet? Posebice oformi li se uskoro minimalna vladina većina s demokršćanima i socijaldemokratima s dvanaestak zastupničkih mandata više od potrebne natpolovične većine u Bundestagu. Prednost je takve, ne više klasične velike koalicije, jer će je činiti prva i tek treća jakosna opcija u parlamentu, međusobna upućenost i međuovisnost u osmišljavanju i provedbi prijeko potrebnih javnih politika uz neizbježne kompromise. Ova 'ne tako velika koalicija' nadovezat će se na tri prave velike koalicije Merkel sa socijaldemokratima u njezina četiri kancelarska mandata (demokršćanima su u tom razdoblju samo jednom koalicijski partneri bili liberali, i to od 2009. do 2013.), a i dalje je nepoznanica to kakve su stvarne liderske sposobnosti Merza, posebice u situaciji kada se od njega očekuje da njemačkoj politici i vodstvu vrati snagu na tri polja, onom unutarnjem, onom unutar Europske unije te u svijetu.

U svakom od njih trenutačno prijete autokratske tendencije, gospodarska neizvjesnost i povratak brutalnom realizmu u kojem gola sila guši svaku izgledniju mogućnost suradnje u obostranu korist. Alternativa za Njemačku, koliko god njezina čelnica zazivala koaliciju s demokršćanima, priželjkuje austrijski scenarij, a možda i njemački prijeratni, u kojem stranka krajnje desnice nakon sustavnog jačanja u oporbi u jednom trenutku demokratski pobjeđuje na parlamentarnim izborima. Pitanje je što nakon njih. Nimalo impresivni rezultati pobjedničkog CDU-a i poraženog SPD-a u novoj koaliciji ne trasiraju put uspješnoj vlasti, osim ne iznenadi li njezina baš svaka sastavnica. U Europskoj uniji Francuska pak, kao drugi dio presudne kontinentalne kooperacije između Pariza i Berlina, i sama iščekuje mogući dolazak Marine Le Pen na vlast, uz sve veći broj perifernih 'alternativa'.

Napokon, otvorena agresivna autokracija u Moskvi i 'šou-diktatura' - na jedan dan ili možda puno njih - u Washingtonu upravo kroje najnoviji svjetski poredak u kojem je liberalna demokracija nepotrebno gubljenje vremena, a jaki lome slabe u međusobnom dogovoru. U takvim okolnostima demokratska Njemačka - čiji centristički političari, ali i ogroman dio građana, odbacuju svaku, pa i najmanju refašizaciju - djeluje kao i dalje nejaka, ali baš zato ključna točka otpora. Povijesni je apsurd to da današnja Njemačka stoji na braniku antifašizma, a da dva od tri nekadašnja Saveznika zazivaju imperijalistički preustroj svijeta. Dokle?