Samo nekoliko dana kasnije, odnosno prošli petak, iste ustavne promjene dobile su potvrdu u gornjem domu njemačkog parlamenta. Koliko je utrka za izmjenu ustavom uređenih fiskalnih pravila bila tijesna, najbolje pokazuje činjenica da su za izmjene u gornjem domu glasale i dvije savezne države u kojima vladajuće koalicije uključuju i ekstremno lijevu stranku Die Linke.

Ta se stranka, kao i ekstremno desni AfD, rezolutno protivi ovim ustavnim promjenama i od ovog utorka u novom sazivu donjeg doma parlamenta ima dovoljno glasova da u savezu s AfD-om blokira bilo kakvu buduću promjenu ustava.

Zaokret u promišljanju ekonomske politike

Drami inače neskloni Nijemci dokazali su još jednom da život piše najbolje priče i uspjeli su tako u doslovno posljednjem trenutku izglasati (premda bi, s obzirom na okolnosti, možda primjerenija bila riječ isforsirati) promjenu ustava. Time su otvorili vrata za provedbu najvećeg paketa javne potrošnje koji je Njemačka implementirala od Drugoga svjetskog rata.

Ovaj događaj, međutim, nije značajan samo zato što predstavlja novi rekord u njemačkoj poslijeratnoj javnoj potrošnji. On je još značajniji jer predstavlja prilično radikalan zaokret u načinu na koji Njemačka promišlja ekonomsku politiku i, možda još bitnije, jer otvara vrata za novi europski ekonomski model koji bi u uvjetima dekonstrukcije transatlantskog saveza i raspada globalnog sustava slobodne trgovine mogao na površinu izvući i upregnuti nedovoljno iskorištene unutarnje europske ekonomske snage u svrhu povećanja samodostatnosti Starog kontinenta.

No krenimo redom. Što se to konkretno promijenilo u Njemačkoj nakon prošlog tjedna? Ta je država od 2009. do prošlog petka imala u ustav upisanu kočnicu zaduživanja (Schuldenbremse). Ona je uvedena već spomenute 2009. godine, za vrijeme prve vlade Angele Merkel i tijekom globalne financijske krize, kako bi se ograničilo javno zaduživanje i osigurala dugoročna fiskalna disciplina.

Prema pravilima kočnice, federalna vlada smije godišnje povećati svoj strukturni deficit (deficit iz kojeg su uklonjeni utjecaji gospodarskog ciklusa) najviše do 0,35 posto BDP-a. Istovremeno, savezne države uopće ne mogu bilježiti deficite, već su dužne održavati uravnotežene proračune, osim u iznimnim okolnostima poput prirodnih katastrofa ili ozbiljnih ekonomskih kriza.

Novi tjedan - nova pravila

Njemačka pak u ovaj novi tjedan ulazi s izuzećem troškova za obranu iznad jedan posto BDP-a iz ograničenja zaduživanja, što znači da će moći povećati vojnu potrošnju bez kršenja pravila kočnice. To konkretno znači da prag izuzeća od kočnice zaduživanja od jedan posto BDP-a odgovara iznosu od oko 44 milijarde eura u 2025. godini. S obzirom na to da nacrt proračuna za 2025. predviđa 53 milijarde eura za obranu, prema novom pravilu najmanje devet milijardi eura planiranih izdataka može se financirati zaduživanjem.

Možda se to ne čini kao mnogo jer će po nekim procjenama Njemačkoj biti potrebno uložiti 400 milijardi eura u obrambene kapacitete, no u ovom kontekstu veličina zaduženja manje je bitna od promjene stava prema zaduživanju, javnoj potrošnji i u konačnici domaćoj potražnji kao osnovici budućega njemačkog ekonomskog modela i glavnog generatora ekonomskog rasta. No o tome nešto više malo kasnije.

Također je odobreno stvaranje posebnog fonda od 500 milijardi eura (što predstavlja 11,6 posto njemačkog BDP-a) za infrastrukturna ulaganja u sljedećih 12 godina. Taj fond bit će izvanproračunski i financiran novim zaduživanjem. Da su takva ulaganja uistinu potrebna, sugerira i analiza Njemačkog ekonomskog instituta (IW), procjenjujući da ova zemlja treba uložiti 600 milijardi eura u obnovu cesta, željeznica, mostova, škola i energetske infrastrukture kako bi ostala konkurentna. Da bi se zadovoljilo zelenu stranku, 100 od ukupno 500 milijardi bit će usmjereno u projekte čiji je cilj osigurati energetsku tranziciju i ublažiti učinke klimatskih promjena. I konačno, ne samo da će federalna vlada moći više trošiti i zaduživati se, već će isto biti omogućeno njemačkim saveznim vladama jer im je od ovog ponedjeljka dopušteno godišnje zaduživanje do 0,35 posto vlastitog BDP-a.

Može li se prijetnja pretvoriti u priliku?

Prilično je paradoksalno to da je fiskalnu reformu, koja omogućuje dosad neviđenu njemačku fiskalnu ekspanziju, progurao mandatar iz redova CDU-a – iste one fiskalno ultrakonzervativne stranke desnog centra koja je u njemački ustav petnaestak godina ranije ugradila kočnicu rasta i koja je, s međunarodnim institucijama, prije desetak godina prisilila cijelu naciju (Grčku) na bolnu terapiju štednjom. Ta činjenica možda najbolje pokazuje koliko su se okolnosti u kojima se nalazi kako Njemačka, tako i cijela Europska unija stubokom promijenile. Uvijek je teško i krajnje nezahvalno nagađati 'što bi bilo kad bi bilo'. No ovakva razina hitnosti i spremnosti da se poduzmu iz njemačke perspektive radikalni potezi te da se dogodi kopernikanski obrat u stavu o javnom dugu i domaćoj potražnji kako bi se zemlja suočila s aktualnim problemima zasigurno ne bi postojala da u Sjedinjenim Američkim Državama za predsjednika nije izabran Donald Trump. Niti bi aktualni njemački problemi bili toliko izraženi, niti bi potencijalne prijetnje za budućnost ovakvoga njemačkog ekonomskog modela bile toliko opasne.

Njemački ekonomski model se, naime, desetljećima temeljio na visokoj stranoj potražnji za njihovim izvoznim proizvodima, a domaća potražnja – posebno potrošnja kućanstava i državna potrošnja – bila je ograničena zbog fiskalne discipline i štedljivih kućanstava, desetljećima izloženih nedostatnom rastu realnog dohotka. Njemačka je na takav način i uz korištenje jeftinih ruskih energenata održavala dugogodišnje visoke izvozne suficite i živjela u svojevrsnoj ekonomskoj uspavanki. No istovremeno je domaće tržište ostajalo relativno slabo razvijeno u usporedbi s drugim razvijenim gospodarstvima, bilo da je riječ o zemljama Unije ili da je riječ o SAD-u ili recimo Ujedinjenom Kraljevstvu. Dijelom je zato Njemačka i bilježila trgovinski suficit. Konkurentan izvoz i slaba domaća potražnja za uvoznim proizvodima garantiraju trgovinski suficit.

Rast zasnovan na domaćoj potražnji, uz zadržavanje izvozne aktivnosti

Međutim najnovijim fiskalnim reformama, koje omogućuju veće državne investicije i fleksibilnije zaduživanje, Njemačka ima priliku dio svog ekonomskog rasta generirati pomoću domaće potražnje. Povećanje javnih ulaganja u infrastrukturu i veću državnu potrošnju moglo bi potaknuti snažniji rast kućanstava i domaće potrošnje, a istovremeno bi očuvanje konkurentnosti na globalnom tržištu omogućilo Njemačkoj da zadrži svoju poziciju jednog od vodećih svjetskih izvoznika.

Oslanjanje na domaću potrošnju, bilo da je riječ o državi, kućanstvima ili poduzećima, nije potrebno samo Njemačkoj. Ono je potrebno i ostalim štedljivim zemljama članicama Unije koje se također oslanjaju više na stranu umjesto na domaću potražnju, kao što su Švedska, Danska, Nizozemska, Finska i Austrija, a u nekoj mjeri čak i baltičke zemlje. I baš zato što ove zemlje desetljećima svoj rast zasnivaju na izvozu, a ne toliko na domaćoj potražnji, one imaju dovoljno fiskalnog kapaciteta za takvu promjenu u odnosu prema zaduživanju i javnoj potrošnji. U ovom novom svijetu, u kojem je slobodna trgovina sahranjena, one vjerojatno ni neće imati drugog izbora. Dakako, veća javna potrošnja neće biti dovoljna ako kućanstva tih zemalja zadrže iste štedljive navike ili, još gore, ako zbog neizvjesne situacije ubace u višu štednu brzinu.

Europe first!

Jačanje domaće potražnje u europskim zemljama koje su se do sada uglavnom oslanjale na stranu potražnju može biti ključan korak prema jačanju ekonomske otpornosti Europske unije u trenucima u kojima globalna ekonomska arhitektura prolazi kroz duboke promjene. Dugo je rast najrazvijenijih europskih zemalja bio upogonjen vanjskim čimbenicima – izvozom roba, stabilnim trgovinskim partnerstvima i povoljnim uvjetima na globalnom tržištu. No geopolitička nestabilnost, sahranjena slobodna trgovina i fragmentirani globalni vrijednosni lanci sada prisiljavaju Europu da se okrene unutra i da, umjesto da panično traži nove saveznike, za početak osvijesti i bolje iskoristi vlastite ekonomske snage.

Povećanje javne potrošnje u fiskalno konzervativnim europskim zemljama, uz poticanje njihove veće privatne potrošnje, moglo bi stoga osloboditi ogroman potencijal tog unutrašnjeg tržišta Unije. U situaciji u kojoj s druge strane Atlantika vlada moto 'America first!', Europa nema izbora nego odgovoriti s 'Europe first!', a ključni element tog odgovora je rast domaće potražnje najštedljivijih i ujedno najrazvijenijih zemalja u svrhu poticanja unutrašnjeg tržišta. S populacijom od gotovo 450 milijuna ljudi i jednim od najvećih svjetskih BDP-a, od čega se polovica tog BDP-a odnosi na štedljive zemlje, Europska unija ima priliku postati glavni oslonac vlastitog ekonomskog rasta. Promjena koja je i trebala započeti Njemačkom već se dogodila i može se očekivati da će zahvatiti već spomenute druge štedljive zemlje.

Europsko padanje unaprijed

Ova strategija, dakako, nije bez mana. Naime jedna je stvar zalagati se za veću domaću potražnju europskih štedljivaca, a nešto posve drugo istu terapiju propisati prezaduženim zemljama koje se oduvijek tako ponašaju (u što dakako treba ubrojiti i Hrvatsku, bez obzira na tekuću razinu deficita i javnog duga). Pitanje je kako će se i hoće li se u ovim novim okolnostima iznaći način da se uravnoteže različite potrošačke i dužničke navike zemalja članica Unije, što nije nebitno jer ako se u pretjeranu potrošnju bace one zemlje koji su već sada prezadužene, ne ginu nam neke nove dužničke krize u budućnosti.

U ovom novom režimu, koji je započeo prošlotjednom njemačkom fiskalnom revolucijom, možemo očekivati i veće kamatne stope (uslijed veće potražnje za slobodnom štednjom kojom će se financirati njemački javni dug) i veću inflaciju. Nije nebitno pitanje ni gdje pronaći radnu snagu ako se demografski oslabljena Unija doista više osloni na svoj unutrašnji motor ekonomskog rasta u uvjetima u kojima antiimigracijski sentiment više nije ograničen na ekstremnu desnicu, već sve više ulazi u politički mainstream.

U ovom novom režimu možemo očekivati i dublju europsku ekonomsku integraciju, a ona se već spominje u obliku zajedničkog zaduživanja za potrebe financiranja ulaganja u obranu i zajedničke javne nabave vojne opreme. Ti procesi možda neće izazvati toliko otpora sada kada se Unija suočava ne s jednim, nego dva percipirana neprijatelja, no sasvim sigurno izazvat će nebrojene trzavice jednom kada svijet se umiri u nekoj novoj privremenoj ravnoteži i bez očitih vanjskih prijetnji. No ako je suditi po onome što se prošli tjedan dogodilo u Njemačkoj, za sada se čini da Europa u ovoj krizi ne pada unazad, nego unaprijed. Isto tako se čini da se za ovo padanje prema ujedinjenijoj, a nadajmo se i uspješnijoj Europi najprije može zahvaliti ni manje ni više nego Trumpu i američkim desničarima.