Prije dva tjedna imala sam zakazan nastup u jednoj od naših vrlo gledanih informativnih emisija. Tema razgovora u studiju bila je naša nezaobilazna boljka – inflacija. U nastojanju da se što bolje pripremim za nastup, pregledavala sam zadnje dostupne podatke Državnog zavoda za statistiku o kretanju inflacije. Brojke su mi bile otprije poznate, a željela sam samo biti sigurna u to da sam dobro upamtila decimale.

Šokantni podaci o rastu plaća

Prebacila sam se zatim na analizu podataka o kretanju potencijalnih uzročnika inflacije - državne potrošnje, stope rasta BDP-a, sredstava povučenih iz europskih fondova i doznaka iz inozemstva. Sve su stope rasta značajne, no u skladu s očekivanjima. Za kraj, krenula sam računati realni rast neto plaće - još jednog potencijalnog uzročnika inflacije. Kada sam izračunala koliko je iznosio prosječni realni rast neto plaće u 2024. u odnosu na 2023., brojka mi se učinila nevjerojatno visoka. Misleći da sam napravila pogrešku u izračunu, računala sam još jednom. Pa onda još jednom. Rezultat svaki put isti – 11,5 posto. Zaključak također svaki put isti: definitivno se nalazimo u inflacijskoj spirali i ona se otela svakoj kontroli!

Vratimo se ipak nekoliko koraka unatrag da bismo bolje shvatili zašto realni rast prosječne neto plaće od gotovo 12 posto znači da smo u inflacijskoj spirali. Za početak, što je to realni rast prosječne neto plaće? To je postotni iskaz rasta plaća koji se događa povrh postotnog porasta inflacije. Drugim riječima rečeno, realni rast neto plaća označava povećanje kupovne moći zaposlenika koji kao naknadu za svoj rad primaju plaću.

Razlike u kretanju realnih plaća kroz godine

Od 2000. godine pa sve do recesije, koja je zahvatila zemlju početkom 2009., realni rast neto plaća kretao se u rasponu od 0,8 do 3,8 posto. Od 2010. do 2013. prosječna realna neto plaća smanjivala se uslijed ekonomske krize i loše situacije na tržištu rada, što znači da se u prosjeku smanjivala i kupovna moć zaposlenika u tom razdoblju.

Od 2014. pa sve do 2022. realni rast neto plaća kretao se u vrlo sličnom rasponu kao i prije krize. Taj raspon vrijednosti rasta realnih neto plaća u spomenutim godinama donekle odgovara rastu proizvodnosti rada u Hrvatskoj.

Realni rast plaća u teoriji bi trebao biti usklađen s povećanjem proizvodnosti rada jer u protivnom može imati ne samo inflatorne učinke, već može smanjiti izvoznu konkurentnost gospodarstva, opteretiti mirovinski sustav i dovesti do povećane javne potrošnje.

Za manje proizvodan rad značajno veća plaća

Dolazimo tako i do 2022., godine u kojoj smo preživjeli ubitačan koktel - kombinaciju procesa uvođenja eura i ruskog napada na Ukrajinu, što je kao posljedicu imalo neočekivano visoku stopu inflacije. Prosječne realne neto plaće zabilježile su te godine smanjenje od 3,1 posto, što je najveće smanjenje kupovne moći zaposlenika tijekom jedne godine od 2000., odnosno otkad su dostupni podaci o neto plaćama po sadašnjoj metodologiji.

Ni sindikati ni zaposlenici očito se nisu uspjeli snaći u novonastaloj situaciji, pa iako su plaće nominalno rasle za 7,3 posto, njihov rast bio je manji od stope inflacije, a ona je te godine iznosila 10,7 posto, zbog čega se smanjila realna neto plaća. No već u 2023. situacija je bila stubokom drugačija. Rast realnih plaća iznosio je 4,7 posto, što je u toj godini bilo najveće povećanje realnih neto plaća u hrvatskoj povijesti.

No i to rekordno povećanje iz 2023. blijedi u usporedbi s još rekordnijim povećanjem realnih neto plaća iz 2024. od već spomenutih 11,5 posto. A da stvar bude još drastičnija, to veliko povećanje plaća događa se u istoj godini u kojoj se realna proizvodnost rada smanjila za 2,1 posto. Drugim riječima, prosječni radnik u Hrvatskoj je za 11,5 posto veću realnu plaću proizveo 2,1 posto manje dobara i usluga. Pa treba li se onda čuditi tome što nam je stopa inflacije u 2024. bila druga najveća u eurozoni i treća najveća u Europskoj uniji?

I da nema drugih inflatornih faktora, inflacijska spirala nastavila bi djelovati

Naravno, da se razumijemo, nije samo inflacijska spirala doprinijela rastu inflacije. I visok rast javne potrošnje, i snažan ekonomski rast, podržan sredstvima iz europskih fondova i rekordnim uvozom strane radne snage, a i sve labavija europska (od 2023. i naša) monetarna politika dali su svoj obol inflaciji. No uz ovako neviđeno snažan rast realnih neto plaća, inflacija bi nam bila značajna čak i da nema ovih drugih faktora. I ne samo da bi bila značajna, nego će nažalost po svoj prilici ostati značajna u budućnosti.

Naime snažan rast kupovne moći znači da građani u prosjeku imaju na raspolaganju više novca za kupnju dobara i usluga. Istovremeno, pad proizvodnosti rada istih tih građana znači da imaju na raspolaganju manje domaćih dobara i usluga za kupnju.

Postoje samo dva rješenja za ovakvu situaciju, u kojoj više novca traži manju količinu roba. Ili će se povećavati cijene roba ili će se ona uvoziti - ili pak oboje. Nijedno rješenje nije poželjno u situaciji u kojoj je stopa inflacije već visoka, a ekonomija pregrijana. Kod usluga je situacija puno više jednoznačna. Više novca za kupnju usluga znači njihove veće cijene jer dobar dio njih ne može se razmjenjivati u međunarodnoj trgovini (odnosno uvoziti). A kada cijene nastave rasti uslijed ovako visokog rasta realnih neto plaća, doći će do novog vala pritiska na poslodavce i državu da se one ponovno povećaju.

Inflacijska spirala može godinama trajati

Koliko dugo ovo spiralno nadmetanje plaća i inflacije može potrajati? Nažalost, uslijed snažnog rasta BDP-a, intenzivnog rasta javne potrošnje, izraženog rasta i minimalne plaće i plaća u javnom sektoru, sve labavije monetarne politike i velikog priljeva europskih sredstava, inflacijska spirala može godinama trajati.

Doprinosi joj i činjenica da je subjektivna percipirana stopa inflacije sedmerostruko veća od njezine stvarne stope, zbog čega građani traže veće plaće čak i kada objektivno ne doživljavaju rast cijena dobara i usluga.

U nadolazećem razdoblju spiralu će osnažiti i daljnje smanjivanje kamatnih stopa Europske središnje banke, što će omogućiti labavije uvjete financiranja u zemlji. Zaustaviti inflacijsku spiralu u ovom trenutku može samo puno restriktivnija fiskalna politika, a teško da ćemo joj imati prilike svjedočiti dok god je priljev europskih sredstava ovako visok.

Postajemo Monako za siromašne

Kakvu točno štetu inflacijska spirala može napraviti? Nažalost, veliku. Hrvatski robni izvoz na europskom tržištu uglavnom konkurira cijenom, a ne kvalitetom. A kako cijene proizvodnje u Hrvatskoj rastu uslijed inflacijske spirale, hrvatski proizvodi postat će sve nekonkurentniji, a marže izvoznika sve mršavije.

Ni turizam ne čekaju posebno lijepa vremena uz ovako razmahanu inflacijsku spiralu. Potrošnja turista već se smanjila u 2024., a slični (ako ne i gori) trendovi nastavit će se i u 2025. Dakako, ni ne treba posebno trošiti riječi o tome da inflacija najviše pogađa upravo najsiromašnije građane, zbog čega nam prijeti i povećanje praga siromaštva.

Kolega Željko Lovrinčević nedavno je ustvrdio da se Hrvatska polako, ali sigurno pretvara u Monako za siromašne. Slažem se s tom njegovom tezom. Na najboljem smo putu da naša zemlja bude preskupa čak i za turiste, a u njoj igrom slučaja, eto, žive inflacijskom spiralom iscrpljeni siromasi.