Čim je mjesec dana nakon ovogodišnjih parlamentarnih izbora nova koalicijska Vlada Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i Domovinskog pokreta (DP) dobila povjerenje u Hrvatskom saboru, počela su nagađanja o tome koliko će potrajati. Točnije, koliko će novom-starom premijeru Andreju Plenkoviću trebati vremena da se vladajuća većina presloži bez DP-a ili samo s jednim njegovim dijelom.

Možda situacija bude jasnija nakon skorih unutarstranačkih izbora u stranci Ivana Penave. No, koliko bi potrajala hipotetska Vlada koju su mogli sastaviti svi oni na koje je računao nesuđeni premijer Zoran Milanović da su on, SDP, te ostali potencijalni partneri bili u prigodi sastavljati takvu većinu? U njoj je Milanović vidio i Domovinski pokret te čak pozivao birače da glasuju i za Penavinu stranku koja mu je „deset puta bliža od HDZ-a“. Očito je DP-u u konačnici HDZ bio neusporedivo bliži od Milanovića te se aktualna vladajuća koalicija zasigurno neće raspadati zbog ideoloških pitanja poput odnosa prema Drugom svjetskom ratu ili prema korištenju simbola ustaškog režima u javnosti.

Bi li pak takav test izdržala Vlada u kojem bi Zoran Milanović bio premijer, a primjerice aktualni predsjednik kluba saborskih zastupnika Domovinskog pokreta Igor Peternel ministar unutarnjih poslova? Koliko bi takva koalicijska Vlada potrajala? Do prvoga ljetnog koncerta Marka Perkovića Thompsona?

Ili bi, da je kojim slučajem SDP po četvrti put zaredom izbjegao poraz na parlamentarnim izborima, a Milanović također četvrti, ali u razmacima, vlast bila dovoljno čvrsto ljepilo da se pozdrav 'Za dom spremni' i pjevanje u slavu zapovjednicima ustaške postrojbe Crne legije Juri Francetiću i Rafaelu Bobanu, ne nađu na putu suradnji SDP-a i DP-a? S obzirom da Milanović nije uspio ponovno postati premijerom potvrdivši da će se još jednom natjecati za dužnost predsjednika Republike, dojučerašnja bliskost njega i stranke čiji član Igor Peternel de facto traži od Ministarstva unutarnjih poslova da ne postupa po zakonu kada je riječ o izvikivanju fašističkih pozdrava i pjesama, više nije nužna. Peternel kao član zakonodavnog tijela doslovce poziva na neprovedbu zakona. Šef države odmah je osudio pozdrav 'Za dom spremni' i pjesmu 'Evo zore, evo dana' koji su se mogli čuti na prošlotjednom koncertu u Imotskom.

S druge je strane, Peternel, inače bivši SDP-ovac dok je na čelu stranke bio Milanović, gotovo priprijetio DP-ovim državnim tajnikom u MUP-u da se on „politički založi protiv eventualnih sankcioniranja bilo koga od posjetitelja koncerta naših uvaženih glazbenika u Imotskom“.

Jer je DP sada, kaže Peternel, „dio vladajuće većine u Hrvatskoj“. Za Peternela nije ništa sporno u pozdravu 'Za dom spremni' koji su pripadnici HOS-a koristili na početku Domovinskog rata preuzevši ga direktno od režima Nezavisne Države Hrvatske kao saveznice talijanskih fašista i njemačkih nacista. Pod tim je sloganom ustaški režim počinio neke od najtežih ratnih zločina u Drugom svjetskom ratu koji su svojom okrutnošću zaprepastili i same naciste kao organizatore koncentracijskih logora, holokausta i ostalih masovnih zločina.

Nije poznato je li i Peternel koji je bio punoljetan 1991. možda bio u postrojbama HOS-a te se na taj način suprotstavio agresiji provođenoj iz okupiranih dijelova Hrvatske i Srbije pod vlašću Slobodana Miloševića. U tom bi slučaju bilo puno razumljivije njegovo aktualno zalaganje za „dragovoljački pozdrav HOS-a“ i „braniteljske insignije“. Međutim, taj je pozdrav izvorno ustaški te je simbole 1991. obnovljenog HOS-a osudio i tadašnji hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ističući da u HOS-u ima „hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata“. HOS je početkom 1992. u cijelosti integriran u Hrvatsku vojsku.

Nitko, dakle, ne osporava ničiju hrabrost i požrtvovnost u obrani Hrvatske tijekom Domovinskog rata kakvu neki od današnjih zagovaratelja HOS-a nisu osobno pokazali, ali je sam predsjednik Tuđman osudio bilo kakvo povezivanje simbola ustaškog režima sa suvremenom Hrvatskom i njezinom legitimnom obranom suverenosti koja je u siječnju 1992. i međunarodno priznata.

Tuđman se u Drugom svjetskom ratu kao antifašist i pripadnik Narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj borio protiv ustaškog režima te se i založio da u preambuli Ustava Republike Hrvatske iz 1990. istakne da se pravo hrvatskog naroda na punu državnu suverenost očitovalo, među ostalim, i u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju Drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.). Antifašizam je kao aktivno suprotstavljanje rasističkoj i ekspanzionističkoj ideologiji, dakle, u samim temeljima hrvatske države, a ne fašizam i njegova balkanska izvedenica, odnosno ne oni koji su fašizam od 1941. do 1945. uz svaku moguću pomoć svojih međunarodnih pokrovitelja nasilno provodili u okupiranoj Hrvatskoj.

Kako je moguće da bilo tko, gotovo osam desetljeća nakon završetka Drugog svjetskog rata u bilo kojim simbolima fašizma prepoznaje svoje vrijednosti? Tim više jer je ustaški režim, osim pogroma Srba, Židova, Roma, Hrvata antifašista i svih ostalih protivnika režima, Rimskim ugovorima u svibnju 1941., odmah po proglašenju NDH-a, prepustio velik dio hrvatske obale od Primorja do Dalmacije fašističkoj Italiji pod vodstvom Benita Mussolinija. Ustaški poglavnik Ante Pavelić nije taj teritorij prodao Italiji, kako je to brzopleto u svom priopćenju sročio SDP, nego – predao. Inače, Dalmaciju je 1409. za stotinu tisuća dukata Mletačkoj Republici prodao Ladislav Napuljski, od 1403. kralj Ugarske i Hrvatske, koji je u odnosu na Pavelića barem nešto zaradio.

Ono što se moglo čuti u Imotskom, ali i ono što se može čuti drugdje u različitim (ne)prilikama, posljedica je sada već višedesetljetne nebrige vlasti, uglavnom one HDZ-ovske koja je u Hrvatskoj od 1990. do danas gotovo konstanta, kada je riječ o ustavnoj obvezi promicanja antifašističkog konteksta nastanka Republike Hrvatske. Hrvatsku je i 1991. napao jedan modalitet fašizma, odnosno velikodržavlje s velikosrpskom idejom prekrajanja granica sukladno etničkom ekskluzivitetu te brutalnom etničkom čišćenju kao njegovoj operacionalizaciji. Ta je projekt u Hrvatskoj 1995. doživio ratni slom, a na Haaškom tribunalu kriminalizaciju, zajedno sa svojim akterima iz okupiranih dijelova Hrvatske i BiH te iz Srbije pri čemu je i Slobodan Milošević završio u pritvoru. Uoči i na početku Domovinskog rata propaganda upravljana iz Srbije činila je sve da novu, demokratski izabranu vlast u Hrvatskoj izjednači s NDH.

Stoga svi oni koji u Hrvatskoj promiču ustaške simbole rade u korist te iste propagande, i onda i sada. Pritom su sustav odgoja i obrazovanja u Hrvatskoj te komuniciranje vlasti s javnošću velikim dijelom zanemarili važnost Drugog svjetskog rata na sadašnjost u Hrvatskoj i Europi prepuštajući inicijativu negatorima zločina zločinačkih režima saveznički pobijeđenih 1945. Je li danas u bilo kojoj demokratskoj europskoj zemlji moguće uzvikivati pozdrave poput onoga 'Za dom spremni'? Dokument Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koje je osnovala Plenkovićeva Vlada, usuglasilo je 2018. Temeljna polazišta i preporuke o posebnom normativnom uređenju simbola, znakovlja i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta. Njime se HOS-ovi simboli mogu koristiti samo u komemorativne svrhe, sve ostalo podliježe zakonskim normama koje sankcioniraju rasizam i govor mržnje.

Zoranu Milanoviću koji je te simbole osudio u Imotskom sada treba podrška i lijevog dijela političkog spektra koji je u međuvremenu potpuno ignorirao vidjevši se čak i u koaliciji s Domovinskim pokretom. HDZ također osuđuje ustaško znakovlje, ali i „jugo-komunističke zastave“ koje pak desetinama tisuća HDZ-ovaca ranije nisu nimalo smetale kada su 1990. iz Saveza komunista Jugoslavije pretrčavali u novu vladajuću stranku u Hrvatskoj. Politika je prepuna licemjerja, ali bi je trebalo popuniti i nekim vrijednostima. Među njima su i sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost, mirotvorstvo, te poštivanje prava čovjeka. To se ističe i u članku 3. Ustava Republike Hrvatske. Nije li vrijeme da se procesuiraju istinski kršitelji Ustava? Ili će se u državi zakoni provoditi onako kako komu odgovara? I ovisno o tome tko ima kakvoga državnog tajnika?