On je 'Američki Hitler'... 'nikad nisam bio Trumpov čovjek i nikad mi se nije sviđao'... 'u temeljima njegove politike su rasizam i ksenofobija'... 'on je užasan kandidat'... 'neću glasati za njega'... 'zbog njega se, dragi kršćani, moramo ispričavati'... 'on napada ljude do kojih mi je stalo, muslimane, imigrante'... 'Bože, pomozi nam!'... Kada se pročitaju ili čuju ove izjave, prva je asocijacija da ih je izrekao netko od desetina milijuna onih koji su na bilo kojim predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama – 2016., 2020. i 2024. – zdušno bili protiv ponovno izabranoga američkog predsjednika Donalda Trumpa. Među njima nisu bili samo članovi i pristalice Demokratske stranke, koja je na tim izborima dvaput izgubila od Trumpa - Hillary Clinton 2016., a Kamala Harris 2024. - nego i neovisni birači te dio republikanskih političara i glasača. Usto, novog starog stanara Bijele kuće žestoko su napadali i njegovi protukandidati iz Republikanske stranke na predizborima tijekom 2016., među njima i novi državni tajnik Marco Rubio, čiji predizborni napadi na Trumpa nisu ni na koji način utjecali na to da ga 47. američki predsjednik predloži za jednu od najvažnijih dužnosti u novoj administraciji. I to je politika.

Nema boljeg saveznika od bivšeg protivnika

No tezu o 'američkom Hitleru' privatno, odnosno o 'užasnom kandidatu' i promicatelju 'rasizma i ksenofobije' javno, nije izrekao nitko doli čovjek koji bi u slučaju bilo kakve Trumpove spriječenosti u obnašanju dužnosti američkog predsjednika postao američkim šefom države. To je novoizabrani potpredsjednik SAD-a J.D. Vance te se od svojedobne usporedbe Trumpa s Adolfom Hitlerom 2016. transformirao u njegova gorljiva podržavatelja, a u konačnici i zamjenika na čelu države. Trump mu je kao na nekakvom dinamičnom (političkom) tržištu, kakvo je upravo američko, oprostio sve ranije uvrede te ga 'transakcijski' preveo na svoju stranu. Nema boljeg saveznika od bivšeg protivnika, osobito ponudi li mu se nešto što je teško odbiti, poput trasiranja puta do položaja američkog predsjednika. Ne dođe li do dramatičnih promjena u američkom političkom sustavu te ovo uistinu bude drugi i zadnji Trumpov mandat u Bijeloj kući, Vance će 2027. godine objaviti kandidaturu za predsjednika.

Vance nije ni prvi ni jedini političar iz Trumpove inačice Republikanske stranke, a koji je prije njegova izbora 2016. na ovako eksplicitan način verbalno jurišao na budućeg pobjednika izbora. Samo je trenutačno na najvišem položaju u hijerarhiji vlasti ili u njezinoj hipokriziji, kako se uzme. Vrlo mu je blizu i spomenuti Rubio, a on je već morao korigirati pojedine Trumpove vanjskopolitičke prijedloge, među kojima je najšokantnije zazvučao onaj o preseljenju Palestinaca iz ratom uništenog Pojasa Gaze. Naravno, preuzeli bi ga upravo Amerikanci sa svojom građevinskom operativom te ondje, prema američkom predsjedniku, izgradili prosperitetnu 'rivijeru Bliskog istoka', koju bi sigurnosno nadzirao Izrael. Trump je izjavio ovo u kontekstu svojih razgovora s izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom, a on je, naravno, imao razumijevanja za ovako sročen prijedlog na tragu pojedinih članova izraelske vlade koji se i sami zalažu za radikalna rješenja, uključujući iseljavanje Palestinaca iz – Palestine.

Tako je višedesetljetni izraelsko-palestinski sukob - čiju posljednju dionicu od listopada 2023. čine teroristički napad palestinskih ekstremista iz Hamasa, koji je preuzeo Pojas Gaze, na izraelske i ine civile, ubijene i otete, a potom izraelska državna odmazda s desetinama tisuća ubijenih Palestinaca i višestrukim brojem raseljenih - dobio neočekivani prijedlog 'mirovnog sporazuma'. Vjerojatno se Trumpovu prijedlogu nitko nije nadao, ni Izraelci, još manje Palestinci, a zasigurno ne novi američki državni tajnik. Zato je Rubio i požurio objasniti Trumpov prijedlog preseljavanja Palestinaca u susjedne arapske države kao 'privremen', dok se Pojas Gaze infrastrukturno ne obnovi i ne pretvori u 'rivijeru'. Teško se sjetiti bilo čega sličnog u godinama i desetljećima neuspješnih pokušaja da se na području Bliskog istoka uspostavi kakav-takav održiv i pravedan mir između sukobljene izraelske i palestinske strane, od kojih je svaka načelno posve u pravu, a čiju je potrebu za državnom emancipacijom potvrdila i Organizacija ujedinjenih naroda još u studenom 1947. godine Rezolucijom 181 Opće skupštine o dvodržavnom rješenju, to jest o židovskoj i o arapskoj državi. Svijet je tome bio najbliži nakon mirovnih sporazuma iz Osla 1993. i 1995. Dogovor je podržao upravo SAD, odnosno tadašnji američki predsjednik Bill Clinton, ugostivši u Bijeloj kući palestinskog vođu Jasera Arafata, izraelskog premijera Jichaka Rabina te izraelskog ministra vanjskih poslova Shimona Peresa, odreda buduće dobitnike Nobelove nagrade za mir.

Sporazumi iz Osla - koji su, među ostalim, na području Zapadne obale i Pojasa Gaze uspostavili Palestinsku samoupravu kao administrativni provizorij prema samostalnoj palestinskoj državi - propali su u nizu dramatičnih događaja: od Rabinova ubojstva 1995., koje su počinili židovski ekstremisti, preko izbijanja Druge intifade 2000., nakon dolaska budućeg izraelskog premijera Ariela Sharona na Plato džamija / Brdo hrama, do uspona radikala iz Hamasa, što je rezultiralo njihovom pobjedom na palestinskim parlamentarnim izborima 2006., posljedičnim unutarpalestinskim sukobom s političkim rascjepom između Pojasa Gaze i Zapadne obale te nizom ratova u Gazi s kulminacijom 2023. i 2024. Mirovni proces, predvođen diplomatskom skupinom Kvartet, koju od 2002. čine Ujedinjeni narodi, SAD, Ruska Federacija i Europska unija, de facto nema nikakvog učinka na sukob te je posve jasno da će se on u ovom trenutku ili rješavati ili eskalirati izvan dosega multilateralne diplomacije. Uostalom, Trumpova vanjskopolitička doktrina još od ulaska u Bijelu kuću u siječnju 2017., a osobito od recentnog povratka u nju, zagovara unilateralizam, otvoreni egoizam, sustavno zanemarivanje postojećih međunarodnih dogovora te posvemašnji primat nacionalnih interesa čak i onda kada su oni teško ostvarivi bez određenog dogovora s drugom ili ostalim stranama u pojedinim pitanjima.

Alarmantne izjave

Teško je procijeniti je li Trumpov potpredsjednik Vance prilikom njegove usporedbe s Hitlerom imao na umu i provedbu Lebensrauma kao životnog prostora za arijevsku rasu na štetu, prema nacističkoj ideologiji, nižih rasa u Europi, ali bilo kakve, čak i nesmotrene izjave o preseljenju cijelih naroda iz njihovih domova i domovina u druga područja zvuče alarmantno. I to ne one pojedinih autokrata sklonih ekstremizmu i ekspanzionizmu, kojih je sve više u svijetu, nego iz usta demokratski izabranoga čelnog čovjeka države koja se u Drugom svjetskom ratu ključno suprotstavila Hitlerovu pohodu na životni prostor. Možda je Trumpov prijedlog o 'Rivera-raumu' i Pojasu Gaze kao velikom resortu na istoku Sredozemlja plod njegove izvorne karijere nekretninskog poduzetnika od 1971., a koja je zlatne trenutke ostvarivala upravo u turizmu i medijskom promicanju sebe kao velegraditelja, ali on je u vanjskopolitičkom smislu poziv svima ostalima u svijetu da se sukobi kakav je izraelsko-palestinski mogu rješavati doslovce nečim što je u kontekstu ratova na području bivše Jugoslavije u prvoj polovici 1990-ih okvalificirano kao etničko čišćenje. Ovo je možda građevinsko raščišćavanje terena, ali je u biti također etničko čišćenje. Doda li se tome Trumpovo posezanje za Grenlandom, prijetnje Panami zbog Panamskog kanala te tretiranje Kanade kao potencijalne 51. države SAD-a, 47. američki predsjednik u samo nekoliko tjedana koncipirao je 'nekretninsku' vanjsku politiku koja teško može djelovati bezazleno, čak i ako se ne realizira.

Naime u mnogobrojnim dijelovima svijeta postoje latentni i manifestni sukobi u čijoj su srži teritorijalne nesuglasice, nerijetko praćene etničkom i inom heterogenošću stanovništva, a koji bi se, prema Trumpovu modelu, mogli početi rješavati na 'nekretninski' način. Uostalom, što je drugo ruska agresija na Ukrajinu nego teritorijalni ekspanzionizam režima ruskog predsjednika Vladimira Putina na susjednu državu? Ako preseljenje kompletnih naroda i oduzimanje teritorija matičnom stanovništvu zagovara netko tko je na čelu države ponosne na svoju višestoljetnu demokraciju, zašto isto to ne bi provodili autokrati bez ikakve kontrole? Ne samo oni koji posjeduju nuklearno oružje, nego i oni puno slabije naoružani, ali zato itekako agresivni. Najbolja okolnost vezana uz Trumpa, osim njegove legitimacije na izborima, njegova je otvorenost. Dok američki potpredsjednik Vance uopće dođe u prigodu objaviti svoju namjeru za preuzimanje Bijele kuće, kao i niz Trumpovih političkih suparnika u SAD-u, svijet čeka kaotično tržište političkih nekretnina.