Hrvatska je u nedjelju 29. prosinca zabilježila gotovo dvije senzacionalne pobjede. Prva je zasigurno ona mlade Zrinke Ljutić, skijašice koja je trijumfirala u slalomu u Semmeringu osiguravši prvu pobjedu u Svjetskom kupu s najbrže dvije vožnje, što je prije nje uspjelo samo višestrukoj olimpijskoj pobjednici Janici Kostelić, i to prije osamnaest godina. Tako je u zemlji koja je sramotno zapustila svoj olimpijski centar na Bjelolasici, i ne samo njega, te čiji su uspjesi u zimskim sportovima isključivo rezultat iznimnog rada pojedinaca, njihovih okolina i saveza, a ne makar elementarno promišljene javne politike, ponovno potvrdila da je štošta moguće i kada su okolnosti protiv nje.

Druga je pobjeda, umalo senzacionalnog predznaka, bila upravo ona politička jer je aktualnom predsjedniku Republike Hrvatske Zoranu Milanoviću nedostajalo nešto manje od 14.800 glasova za pobjedu u prvom krugu izbora. Tako ga, umjesto jednog, čekaju dva laufa, kako se i sam izrazio, ali će i on, kao i Zrinka Ljutić, vrlo vjerojatno uvjerljivo pobijediti u oba. Malo tko nije očekivao Milanovićevu pobjedu na izborima u nedjelju, i to s velikom prednošću, ali je malo tko mogao pretpostaviti da će ta pobjeda biti na korak do otkazivanja drugog izbornog kruga te s razlikom od gotovo 30 posto prema drugoplasiranom Draganu Primorcu.

Najveća razlika od Tuđmanove smrti

Milanovićevih 49,09 posto glasova birača u odnosu na Primorčevih 19,35 posto najveća je razlika između dvojice kandidata za drugi izborni krug od predsjedničkih izbora 2000., otkada Hrvatska i bira svoga šefa, odnosno šeficu države isključivo u dva izborna kruga. Dosad je najveću razliku u prvom izbornom krugu ostvario također u tom trenutku aktualni predsjednik Stjepan Mesić 2005., kada je s 48,92 posto bio u nadmoćnoj prednosti u odnosu na Jadranku Kosor s 20,31 posto, kandidatkinju u to vrijeme također vladajućeg HDZ-a. Milanović je ispustio pobjedu već u prvom krugu jer je u Zagrebu ostvario nešto slabiji rezultat u odnosu na nacionalni prosjek, a ni birači u Bosni i Hercegovini nisu baš honorirali njegovo zalaganje za njihova izborna prava u susjednoj državi.

Trebalo bi se dogoditi čudo da Milanović u nedjelju 12. siječnja 2025. ne ponovi Mesićev uspjeh ostvaren prije dvadeset godina. I dok je Jadranka Kosor kao potpredsjednica Vlade te najbliža suradnica premijera Ive Sanadera prihvatila kandidaturu na unaprijed izgubljenim izborima, sadašnji je predsjednik Vlade Andrej Plenković, objašnjavajući loš rezultat Primorca, ustvrdio da u stranačkom vrhu, zapravo ni u samoj stranci, nije bilo osobe koja bi se odvažila suprotstaviti Milanoviću na izborima.

Morao je to, odnosno želio učiniti, i to silno, samo Primorac kao neovisni kandidat, ponovno se natječući na predsjedničkim izborima nakon 2009. Međutim to je tada učinio kao političar koji je prethodno napustio HDZ-ovu vladu te de facto oduzimao glasove HDZ-ovu kandidatu na tim izborima Andriji Hebrangu, čijih je 12,05 posto glasova birača u prvom krugu predsjedničkih izbora 2009. najslabiji rezultat stranke u povijesti.

Recentni rezultat Primorca tako je postotno drugi najlošiji rezultat nekoga od HDZ-ovih kandidata i kandidatkinja na hrvatskim predsjedničkim izborima. Zato Milanović ima ne osobito težak zadatak druge nedjelje u siječnju potvrditi nesumnjivo najveću pobjedu u svojoj političkoj karijeri.

Ma kakav karakter bio – Milanović ga ima

Iako je i prije pet godina u oba izborna kruga nadjačao HDZ-ovu kandidatkinju i tadašnju šeficu države Kolindu Grabar Kitarović, ovogodišnja mu je pobjeda neusporedivo uvjerljivija, i to s pozicije obnašatelja predsjednika Republike, što znači da su ga birači nagradili za ono što je govorio i poduzimao proteklih pet godina. I dok je biračko tijelo i 2015. i 2020. u drugom krugu predsjedničkih izbora glasalo za izazivače aktualnim predsjednicima Ivi Josipoviću i Kolindi Grabar Kitarović, sada je, baš kao i 2005., podržalo drugi mandat trenutačnog šefa države. Dva su ključna razloga tomu.

Milanović, unatoč svim prigovorima njegovu obnašanju predsjedničke dužnosti, koju je sveo na žestoke monološke obračune u unutarnjoj politici te doslovce nevidljivost u vanjskoj politici, koja mu je jedna od ključnih ustavnih obaveza, djeluje kao autentični političar 's karakterom' i 'sa stavom', ma kakvi oni bili i ma kako se mijenjali ovisno o interesima samog Milanovića ne samo kao političara, nego i kao osobe.

Ta mu prepoznatljivost, kao i prilagodljivost okolnostima, a kakvu je svojedobno primjerice pokazivao Milan Bandić u svom višegodišnjem obnašanju dužnosti gradonačelnika Zagreba, konstantno omogućuju prednost u odnosu na političke oponente. Tako je stigao i do čelnog položaja u SDP-u, zatim na čelo Vlade, a sada i na korak do drugoga predsjedničkog mandata.

Može Plenković, i tu je uglavnom u pravu, negirati bilo kakve konkretnije učinke Milanovićeva obnašanja dužnosti predsjednika Republike u proteklih pet godina, ali je u politici najvažnija – percepcija. A ona je u gotovo polovice birača upravo izašlih na predsjedničke izbore takva da je Milanović uistinu prepoznat kao političar s karakterom i stavovima te pritom i kao najoštriji kritičar i kočničar HDZ-ove (sve)vlasti u zemlji. I ponovno birači na čelo države biraju osobu koja nije iz redova političke stranke i koalicije s parlamentarnom većinom i vladom. To je drugi razlog Milanovićeva uspjeha jer se u nedostatku iole uvjerljivijih oporbenih političara i političarki, pri čemu je SDP definitivno postao njegovom sjenom, od početka nametnuo kao 'oporba vlasti na vlasti'. Idealno je to za nekoga njegovih mogućnosti i radnih navika. I u zemlji opterećenoj korupcijom.

Je li ovo zadnji tango?

Odnos njega i Plenkovića ono je što se u psihologiji naziva 'narcizmom malih razlika' jer se njih dvojica ne razlikuju ni svjetonazorom, ni percipiranjem samih sebe, ni odnosom prema okolini, pa čak ni mogućnošću korištenja različitih političkih okvira za djelovanje. Obojica su mogla biti i šefovi HDZ-a i SDP-a da se tako posložilo. Njihovi su prijepori dominantno osobnog podrijetla, i to iz vremena njihova profesionalno-političkog formatiranja u 1990-ima.

Stoga Milanovićeva aktualna pobjeda nije pobjeda nad Primorcem, kojega su samo vlastita ambicija i poslovni planovi mogli motivirati na rizik od ovakvoga političkog poraza. Milanović je ovaj put posredno porazio Plenkovića, kojemu kadrovska politika, a što se vidi i prema čestim promjenama u Vladi te njezinim performansama, ostaje najslabijom točkom. Pritom je premijer također posredno kritizirao vrh vlastite stranke, unutar kojega se, dakle, nitko nije usudio doživjeti poraz na predsjedničkim izborima. Birači očito nisu kaznili ni Milanovićev proljetni pokušaj da ni on sam ne riskira dajući ostavku na položaj predsjednika te se doista uključi u parlamentarne izbore. Na taj se način u Hrvatskoj u superizbornoj 2024. ništa nije promijenilo: HDZ je bez problema pobijedio u novoj izbornoj utrci za Hrvatski sabor, Plenković je i dalje premijer dok Milanović najvjerojatnije ostaje predsjednikom do 2030.

Je li ovo njegov 'zadnji tango' u političkoj areni, kako je sam izjavio, ili će opet pokušati preko trajno anesteziranog SDP-a ostati na samom vrhu te arene, zasad nije pitanje. Kao što je neupitno to da hrvatski birači od 2000. različito glasaju na parlamentarnim i predsjedničkim izborima. U tom slučaju ni HDZ se ne treba previše brinuti jer je stranka preživjela rijetke poraze na nacionalnoj razini, baš kao i izborne gubitke predsjedničkih kandidata i kandidatkinja koji su uglavnom imali ulogu alibija za prave stranačke moćnike. Kao što se prije pet godina tadašnji šef SDP-a Davor Bernardić, koji je u međuvremenu politički nestao ili je na putu nestanka, do suza veselio prvoj Milanovićevoj pobjedi pogrešno misleći da je ona uvod i u njegov politički trijumf, tako i sadašnje vodstvo SDP-a ima iluziju da je Milanovićevih gotovo 50 posto podrške birača i njihova zasluga. Nije.

Milanović od početka svoga političkog djelovanja pokazuje i dokazuje da je sam sebi na prvom mjestu. Kad god su njegove izborne borbe, bilo u stranci, bilo za položaj šefa države, bile individualne, on je pronašao put za pobjedu, uz niz olakotnih okolnosti. Bez njega SDP ostaje strankom bez lidera, autonomije i koalicijskog kapaciteta te od 2015. niže poraze na parlamentarnim izborima. HDZ je, u odnosu na SDP, opstajao ne samo kao (vladajuća) stranka, nego i kao domaći organski politički pokret i program upravo zato što je unatoč promjenama predsjednika uvijek prilagođavao svoje čelne ljude vlastitoj misiji, a ona je od 1990. dolazak i ostanak na vlasti, odnosno nadzor nad državnim proračunom. Dok god to Plenković bude osiguravao, porazi na predsjedničkim izborima neće promijeniti baš ništa. U hrvatskoj se politici rijetke promjene događaju samo na parlamentarnim izborima. Na njima su birači nedavno 'u samo jednom laufu' potvrdili da su i dalje za HDZ. Još četiri godine.