Tjerali su Putina, istjerali Milanovića. Tako bi se ukratko mogao rezimirati ishod drugog kruga predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, završenih u nedjelju 12. siječnja s nekoliko rekorda. Prvi svakako predstavlja većina kojom je Zoran Milanović ponovno izabran na dužnost predsjednika Republike Hrvatske.

Od 1992., otkada se u zemlji provode predsjednički izbori, nitko od pobjednika i pobjednica nije osvojio gotovo 75 posto glasova u prvom ili drugom izbornom krugu. Rezultat veći od 60 posto ostvarili su dosad Franjo Tuđman već u prvom izbornom krugu 1997. (61,41 posto) te Stjepan Mesić (65,93 posto) i Ivo Josipović (60,26 posto) u drugom krugu izbora 2005., odnosno 2009./10. Sukladno tome svi su protukandidati i protukandidatkinje budućim pobjednicima u drugom krugu predsjedničkih izbora od 2000. do 2020. osvojili barem trećinu glasova birača, a upravo poraženi Dragan Primorac zaustavio se na rekordno niskih nešto više od 25 posto podrške.

I napokon, nikada na hrvatskim predsjedničkim izborima budući šef države nije izabran, a da na birališta nije izašla najmanje polovica birača. I dok je ta, ne samo percepcijski, važna granica jedva prijeđena 2005. i 2009., na ovogodišnjim je izborima odaziv bio samo 44,18 posto, dva postotka niži u odnosu na prvi izborni krug. To ne govori samo o pretpostavljenoj izvjesnosti rezultata, nego i o (ne)zadovoljstvu biračkog tijela svim kandidatima čija su se imena pojavila na biračkim listićima kao svojim opcijama.

Jači od Putina

No prije svega pamtit će se većina kojom je Milanović reizabran na mjesto predsjednika. Da netko sa strane analizira rezultat recentnih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, neovisno o kontekstu, pomislio bi da je riječ o kakvim polunatjecateljskim izborima u jednoj od bivših sovjetskih republika ili samoj Rusiji, u kojoj dugogodišnji predsjednici, zapravo vlastodršci, izlaze na izbore kako bi ispunili formu te tako obnovili mandat koji prema vlastitoj volji produljuju ustavnim promjenama i praksom. HDZ je, sluteći da je Milanovićeva pobjeda neizbježna, mjesecima unaprijed pokušavao kompromitirati suparnika, što izravnim, što neizravnim, poveznicama hrvatskog i ruskog šefa države. Ukratko, Milanović je za HDZ 'ruski igrač' ili, u najmanju ruku, proruskih stavova u situaciji u kojoj Vladimir Putin već tri godine vodi agresorski rat protiv Ukrajine uzrokujući neprocjenjive ljudske i materijalne gubitke te rušeći međunarodni poredak temeljen na miru i suradnji.

Iako su pojedine njegove tvrdnje, ne samo o ratu u Ukrajini, krajnje diskutabilne, pa i neprihvatljive iz pozicije predsjednika zemlje koja se u prvoj polovici 1990-ih i sama našla u 'ukrajinskom scenariju' zapadnobalkanskog rukopisa, uvjerljiva je većina birača odbacila i takve difamacije Milanovića. On je na ovogodišnjim izborima dobio veći postotak glasova nego Putin na pojedinim predsjedničkim izborima u Rusiji, a oni od 2000. sve više klize prema formalnoj obnovi mandata de facto izbornog autokrata. Dovoljno je usporediti Milanovićevih 74,68 posto glasova birača u okolnostima pune slobode biranja i mogućnosti izbora s, primjerice, Putinovih 71,90 posto osvojenih 2004. i 63,60 posto 2012. Ruski je predsjednik bio postotno uspješniji od hrvatskog samo na izborima 2018. i 2024., kada je Rusija već očvrsnula kao personalna diktatura. Tako je prije sedam godina dobio 76,69 posto, a prošle, ratne godine čak 88,48 posto.

'Da' Milanoviću i 'ne' HDZ-u

Eto, HDZ i premijer Andrej Plenković nisu uspjeli uvjeriti hrvatske birače da je 'kršitelj Ustava' istodobno Putinov kandidat u Hrvatskoj, ali je zato Milanović s 'putinovskom' većinom, i to u neprijeporno demokratskoj sredini, uspio pobijediti HDZ-ova kandidata. Svjestan trenutka, Milanović ga je i istaknuo kao neponovljivog u svom pobjedničkom govoru jer ova većina nije samo pozitivna reakcija birača na njegov politički profil i poruke, nego i snažno odbacivanje mogućnosti da samo jedna stranka ovlada svim ključnim granama i razinama vlasti.

Ovo je osvježeno biračko 'da' Milanoviću i 'ne' HDZ-u. Kao što su na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima birači rekli 'da' još jednom premijerskom mandatu Plenkovića preko pobjede njegove stranke, dakako uz znatno manji, ali i dalje uvjerljiv rezultat, i 'ne' zaobilaznoj Milanovićevoj kandidaturi za predsjednika Vlade preko SDP-ove koalicije, već drugi izborni ciklus zacementirane na postotku podrške koji je upravo dobio Primorac. Ovaj se odnos snaga – HDZ i Plenković u Hrvatskom saboru i Vladi, a Milanović kao predsjednik Republike – nastavlja najmanje sljedeće tri i pol godine ne dođe li do bilo kakvih prijevremenih izbora.

Novi medeni mjesec

Što to znači za Hrvatsku? Milanović je sada potpuno opušten glede svoje političke karijere i pravca djelovanja u sljedećem mandatu. Zato i može biti konstruktivan, barem u novom medenom mjesecu s biračima. Njegova je poruka nakon pobjede sažeta u politici 'ispružene ruke' Vladi i premijeru, a tu je poruku suradnje vješto ponudio prvi jer ga izborni trijumf motivira na inicijativu. Na taj način premijera i vladajuću stranku dovodi u poziciju prihvaćanja ili odbacivanja suradnje. Potonje, kao što se vidi, većina građana ne bi honorirala.

S druge strane, nakon što je prije pet godina najavio 'tvrdu kohabitaciju' s Milanovićem prije i prvoga verbalnog sukoba, Plenković sada rezultate 'prima na znanje' i poziva 'na buđenje', nastavljajući međusobni izostanak čestitanja izbornim pobjednicima, što također govori o razini političke komunikacije gotovo svih aktera hrvatske politike na najutjecajnijim položajima i tijelima. Primorac je u tome kolateralna žrtva vlastitih nerealnih političkih ambicija jer ne samo da nije uspio ostvariti priželjkivani rezultat na izborima, nego je sa samo 380 tisuća glasova dobio gotovo upola manje nego HDZ na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima, a odbačen i od dijela birača stranke koja ga je podržala i od biračkog tijela desnice, kako one vladajuće unutar dezintegriranoga Domovinskog pokreta, tako i one izvan Hrvatskog sabora.

Transideološka podrška populistu

Milanoviću je uspjelo upravo suprotno. Računajući na populizam i oportunizam kao unosnu robu na kaotičnom političkom tržištu te verbalno superioran kad god zatreba u odnosu na konkurenciju, zadržao je podršku lijevog centra i ljevice - bez obzira na svoje, sada već konstantne otklone prema desnici - te priskrbio značajan broj birača upravo na desnom centru i desnici. Na izborima, kao svojevrsnom referendumskom izjašnjavanju s obzirom na dva kandidata i opcije, tročetvrtinska većina hrvatskih birača transideološki je podržala spretnog populista koji je uspio uvjeriti javnost da su njegovi interesi i vrijednosti u isto vrijeme i njezini – suprotstavljanje svemoći jedne stranke, ustrajavanje na ustavnim ovlastima, borba protiv korupcije i siromaštva te izbjegavanje sudjelovanja zemlje u aktualnim sukobima u svijetu – dok se HDZ na ovim izborima odlučio za, pokazalo se, najlošiju strategiju. To je lišiti odgovornosti bilo kojeg političara pri vrhu vlasti i stranke za ulazak u rizičnu utakmicu s Milanovićem i očekivani poraz.

Stoga je istaknut Primorac, kojemu je čak onaj rezultat s predsjedničkih izbora 2009., na kojima je u prvom krugu dobio nešto manje od šest posto glasova birača, manji neuspjeh od ovogodišnjega. Nisu ga srčano birali ni HDZ-ovci, kako li će onda većina u zemlji? Bez obzira na Primorčevo '(samo)žrtvovanje', ovo je jedan od najtežih poraza HDZ-a od 1990. do danas, u kojem baš nitko u stranačkom vrhu ne može biti oslobođen odgovornosti. Birači podržavaju hrabrost, a kažnjavaju kalkuliranje.

Posljednji tango

U SDP-u su na vrijeme shvatili da Milanovićeva pobjeda ima jako malo s njihovom percepcijom u javnosti, iako se može očekivati da će stranka Siniše Hajdaša Dončića u anketama profitirati od trijumfa njihova neformalnog lidera te nesuđenoga premijerskog kandidata 2024. Tada je bivši predsjednik SDP-a Peđa Grbin potvrdio da je stranački šef Milanović, a ne on. Grbin sada pokušava postati gradonačelnikom Pule, ali je potpuno nejasno kako netko tko evidentno nije bio sposoban voditi vlastitu stranku sada može voditi jedan veliki grad. Isto prijeti i Hajdašu Dončiću te se on već oglašava kao 'budući premijer'. Tko god sustavno prati hrvatsku politiku, prije bi se kladio da će 'budući premijer' biti stvarni, a ne statutarni predsjednik SDP-a.

Možda zato Milanović i pruža ruku Plenkoviću kako bi na suradnički način nastavio svoju političku karijeru bez obzira na najave o drugom predsjedničkom mandatu kao 'posljednjem tangu'. Plenković bi sada napravio najbolji potez da prihvati tu ruku i preuzme inicijativu jer će time ponajviše profitirati oni koji ovise o redovitom i usklađenom djelovanju te o stabilnosti državne vlasti. Građani. Oni su ovim izborima poručili da su 'putinovske' većine moguće i u demokraciji.