Prije osam godina, na desetosatnom letu iz Frankfurta za Peking, upoznala sam njemačkog inženjera, menadžera u BMW-ovoj tvornici u Kini. Moj razgovorljivi suputnik, baš kao ni ja, nije bio raspoložen za gledanje filmova, pa smo vrijeme kratili razgovarajući o temama od zajedničkog interesa. U to vrijeme, i kineska i njemačka ekonomija bile su u snažnom uzletu, a svijet se divio i snazi njemačke ekonomije i kineskom gospodarskom čudu. Meni je taj razgovor bio prava poslastica i odlična prilika da iz prve ruke doznam kako se BMW prilagođava kineskim trgovinskim politikama.

Ili proizvoditi u Kini ili nemati pristup kineskom tržištu

Naime, Kina primjenjuje niz protekcionističkih trgovinskih politika, uključujući uvjet lokalnog sadržaja, koji nalaže da značajan dio proizvoda koji se uvozi u Kinu mora biti proizveden u toj zemlji kako bi se izbjegle visoke uvozne carine. To znači da su tvrtke poput BMW-a mogle prodavati automobile u Kini samo ako ih dobrim dijelom tamo i proizvode. Upitala sam sugovornika smatra li da takav pristup može biti rizičan za njegovu kompaniju, s obzirom na mogućnost da Kinezi s vremenom mogu naučiti kako kopirati i unaprijediti tehnologiju proizvodnje automobila. Njegov odgovor bio je vrlo iskren: "Bez obzira na rizike, smatrali smo da nemamo izbora. Ili ćemo otvoriti pogon u Kini i biti prisutni na tom ogromnom tržištu, ili mu uopće nećemo imati pristup." I zatim je dodao: "Da nismo to napravili, ispali bismo iz utrke sa svojim europskim i američkim konkurentima“. Njegov odgovor sjajno je sažeo realnost globalnih ekonomskih odnosa u zadnjih nekoliko desetljeća.

Zapad usmjeren na profit, Kina na dugoročni plan

Danas, kada znamo da je njemački gospodarski model na umoru, da kinesko gospodarstvo sve uspješnije tehnološki konkurira najrazvijenijim gospodarstvima svijeta i da će sljedeće godine upravljanje najmoćnijom zemljom svijeta opet preuzeti čovjek kojem je carina omiljena riječ, odgovor mog suputnika na letu za Peking često mi se vraća u svijest. Sličan odgovor bih vjerojatno dobila da me kojim slučajem Lufthansa posjela do jednako pričljivog menadžera Forda ili Applea. Iz današnje perspektive, ovaj odgovor sugerira da je kineska politička elita bila strateški usmjerena na dugoročni razvoj, dok su zapadne multinacionalne kompanije bile su usmjerene na kratkoročni profit. Istovremeno, zapadne vlade su uvelike podcijenile koliko je potentno kinesko dugoročno planiranje i do koje mjere je ono u stanju ugroziti strateške interese najrazvijenijih država.

I prvi i ponovni izbor Donalda Trumpa za američkog predsjednika se u kontekstu ovih zbivanja događa prekasno da bi se procesi koji su započeli planskim kineskim ekonomskim otvaranjem preokrenuli. Zapadne ekonomije sve više postaju žrtve globalizacijskih procesa kojeg su same započele i od kojeg su dugi niz godina profitirale, vodeći se prilično naivnom pretpostavkom da će svi dionici ovih procesa igrati po njihovim ekonomskim pravilima. Ono što nam se sada pred očima događa je odmjeravanje ekonomske moći najvećih igrača u tom procesu i uspostava nove, i nadajmo se, nekonfliktne ravnoteže u odnosima među najvećim svjetskim silama.

Amerikanci u povoljnijoj situaciji

Amerikancima su pri tome, usprkos svojoj ovisnosti o Kini, u puno povoljnijem položaju od Europljana. Za početak treba reći da nije istina da Sjedinjene Američke Države do sada nisu provodile protekcionističku trgovinsku politiku. Ono što je započeo Donald Trump u svom prvom mandatu carinskom politikom i demontiranjem Svjetske trgovinske organizacije, nastavio je Joe Biden tijekom svog mandata ugrađivanjem subvencija za proizvođače u strateškim industrijama u Inflation Reduction Actu. Razlika je samo u tome što Trump preferira carine, a Biden subvencije. Iz čisto ekonomske perspektive, za veliku zemlju poput SAD, carine su učinkovitije sredstvo trgovinske zaštite od subvencija i u tom je smislu Trumpova carinska logika neosporiva.

Prva meta Trumpove fasciniranosti carinama nije Europska unija, već Kina, no i za uvođenje carina Uniji ima dobro opravdanje. Primjerice, američka carina za automobile proizvedene u Uniji je 2,5%, a carina koju Unije naplaćuje na američke automobile iznosi 10%. Cijenu za veće carine koje će SAD nametnuti Kini ili Europskoj uniji će dakako platiti američki potrošači kroz veće cijene i uvezenih i domaćih proizvoda. No Trump se nada da će smanjivanjem poreza na dohodak i deregulacijom koja će biti posebice usmjerena na ublaživanje ili eliminaciju postojećih politika vezanih za zaštitu okoliša i energetsku tranziciju potaknuti ekonomsku aktivnost i ishoditi brži rast plaća koje će amortizirati povećane izdatke američkih kućanstava uslijed rasta carina. U toj namjeri će mu pomoći to što je izvjesno da će republikanci kontrolirati oba američka predstavnička tijela. Većinu su već osigurali u Senatu, a na rubu su osvajanja većine i u Kongresu.

EU je i bez Trumpa u nezavidnoj situaciji

S druge strane, čak i da Donald Trump nije uspio u svojoj namjeri da ponovno postane predsjednik, Europska unija bi se svejedno nalazila u vrlo nezavidnijoj situaciji. Kao posljedica globalizacijskih trendova, čvorišta većine europskih globalnih vrijednosnih lanaca danas se nalaze u Njemačkoj. Prije tridesetak godina to nije bio slučaj i Europa je imala puno policentričniju distribuciju čvorišta vrijednosnih lanaca. Čitav niz zemalja u njemačkom okružju ili direktno ovisi o stanju njemačke ekonomije ili se trudi oponašati njemačku ekonomsku strukturi kako bi ostala konkurentna. No bez jeftinih ruskih energenata i uz sve intenzivniju konkurenciju Kine u proizvodima u kojima je europska industrija imala tradicionalnu komparativnu prednost, monocentrični njemački ekonomski model se polako, ali sigurno ispuhuje. A ispuhivanje njemačkog modela će za posljedicu imati ekonomsko usporavanje čitavog kontinenta.

Prvi val negativnih učinaka osjetit će sama Njemačka i njemački ekonomski sateliti, a drugi val je rezerviran za zemlje poput Hrvatske koje se nikada nisu posve uspješno uključile i europske vrijednosne lance. Nije na odmet napomenuti ni da Unija uvelike ovisi o Kini u svojim pokušajima da osigura klimatsku neutralnost. Kina, naime, kontrolira većinu vrijednosnih lanaca vezanih za dobavu, procesiranje i ugradnju rijetkih minerala u baterije, proizvodnju solarnih panela, a u novije vrijeme i vjetroelektrane. Energetske tranzicije u Uniji stoga neće biti bez suradnje s Kinom, a ako Unija Kini nametne carine na električne automobile, Kinezi će imati na raspolaganju učinkovite mjere odmazde.

Dok Amerika deregulira, Europa preregulira

Ponovni dolazak Donalda Trumpa na vlast samo pogoršava ionako već lošu situaciju u kojoj se nalazi Unija. Naumi li novi američki predsjednik trgovinski deficit SAD s Europskom unijom ispravljati carinama, bit će to novi udarac na ionako već posrnulo njemačko gospodarstvo i njezine satelite. Nadalje, ako on ispuni svoja obećanja i krene u obračun s američkim politikama zaštite okoliša i energetske tranzicije kako bi potaknuo gospodarski rast, Europska unija će ostati usamljena u svojim pokušajima da taj isti okoliš očuva i da ispuni ciljeve vezane za svoju klimatsku neutralnost. A ako Unija u ovim novim uvjetima nastavi inzistirati na svojim politikama, izgledno je da će se nastaviti i erozija njezine globalne konkurentnosti. Jer dok Amerika deregulira, Europljani (što zbog svoje kulture, a što zbog vrijednosnih stavova) će vjerojatno nastaviti inzistirati na prereguliranju. Cijenu će dakako platiti opet platiti potrošači, što kroz veće cijene proizvoda, a što kroz stagnaciju dohotka, što će onda u konačnici utjecati i na političke procese u europskim zemljama, ali i na stabilnost same Unije.

Drugim riječima, ponovni dolazak Donalda Trumpa na vlast, može ubrzati već postojeći proces ispuhivanja europskog ekonomskog modela. Dok SAD traži nove načine da zaštiti svoje interese, Europska unija se nalazi pred izazovom očuvanja ekonomske relevantnosti u svijetu u kojem se pravila igre brzo mijenjaju. Hoće li Unija pronaći način da se prilagodi i zaštiti svoju poziciju, ili će nastaviti gubiti korak u globalnoj utrci, pitanje je na koje će odgovor donijeti godine koje dolaze. Jedno je međutim sigurno: i sa i bez Donalda Trumpa, pravila globalizacije više se ne pišu samo na Zapadu.