Predsjednik SAD-a Donald Trump otkriva ono što su njegovi prethodnici naučili na teži način: uspostaviti konstruktivan dijalog s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom daleko je teže nego što se čini. Trump tako postaje najnoviji američki čelnik kojemu nije pošlo za rukom privući Rusiju i njezina dugogodišnjeg predsjednika na suradnju, piše CNN u velikoj analizi
Unatoč nizu diplomatskih napora, pokušaji Trumpove administracije da postigne sporazum o prekidu vatre u Ukrajini većinom su zapinjali. Otako se vratio u Bijelu kuću, Trump je održao barem dva duga telefonska razgovora s Putinom, a više puta je u Moskvu slao svog izaslanika Stevea Witkoffa na osobne sastanke, posljednji put prošlog petka.
No, kako su brojni poznavatelji Kremlja i predviđali, ti susreti nisu doveli do konkretnih rezultata. Štoviše, Witkoff se vratio bez dogovora, ponavljajući nekoliko ključnih teza koje inače dolaze iz Kremlja.
Prema informacijama CNN-a, najnoviji američki prijedlog uključuje priznanje ruske kontrole nad Krimom – što je za Ukrajinu i njezine europske saveznike neprihvatljiva crvena linija.
'Rekla bih da pregovori idu vrlo dobro – barem iz Putinove perspektive', kazala je Angela Stent, stručnjakinja za vanjsku politiku i bivša visoka dužnosnica američkog Nacionalnog obavještajnog vijeća za Rusiju i Euroaziju. 'Putin nema namjeru zaustaviti rat, ali želi – i dobiva – obnovu diplomatskih odnosa sa SAD-om.'
Putin igra na vrijeme
John Lough, direktor Centra za nove euroazijske strategije sa sjedištima u Londonu i Washingtonu, ocijenio je za CNN da Putin igra igru na iscrpljivanje. 'On vjeruje da je vrijeme na njegovoj strani i da može dovesti Ukrajinu u nepovoljniji položaj, pritom uz pomoć Washingtona uvjeravajući Kijev i europske saveznike da nema alternative miru pod ruskim uvjetima', kaže Lough.
Ruska pregovaračka taktika – razvlačenje razgovora, cjepidlačenje oko svakog detalja i prikriveno odbijanje bez otvorenog 'ne' – dobro je poznata. Primijenjena je već u pregovorima o prekidu vatre u Siriji. Ostaje pitanje je li Trumpova administracija podcijenila ovu taktiku zbog manjka stručnosti ili se svjesno odlučila prilagoditi igri.
Angela Stent ističe da Trump svijet vidi slično kao Putin: kao natjecanje velikih sila u kojem se manji akteri trebaju pokoriti. Njegove izjave o 'natjecanju velikih sila' (SAD-Kina), pa čak i sugestije da bi SAD trebao preuzeti Kanadu, Grenland ili Panamu, samo su ojačale tu percepciju.
'Putin nikada nije kritizirao Trumpa zbog takvih izjava', podsjeća Stent. Štoviše, Trump je dao do znanja da ga sudbina Ukrajine ne zanima previše, čak i sugerirajući da bi Ukrajina 'jednog dana mogla pripasti Rusiji'.
Putinov 'zanat manipulacije'
Putinova obuka u KGB-u oblikovala je njegov pristup pregovorima, napominje John Lough. 'Putin je sebe opisao kao čovjeka koji 'radi s ljudima'. On je majstor manipulacije, pažljivo se priprema za pregovore, poznaje detalje i jednako lako šarmira i zastrašuje', kaže Lough.
Jedan od poznatijih primjera njegove taktičnosti zbio se 2018. u Helsinkiju, kada je na konferenciji za novinare Putinu uručio Trumpu nogometnu loptu sa Svjetskog prvenstva, uz poruku: 'Lopta je sada na vašoj strani'.
Kalina Zhekova s University College Londona komentira: 'Putin diplomaciju vidi kao igru s pobjednicima i gubitnicima. Bio je svjestan da Trump ima osjetljivo samopouzdanje koje je lako impresionirati gestama i darovima.'
Putin je poznat i po drugim trikovima: namjernom kašnjenju na sastanke, stvaranju kaotičnih situacija kako bi si povećao manevarski prostor i improviziranju kad mu to odgovara. Godine 2007., recimo, pustio je svog labradora da priđe tadašnjoj njemačkoj kancelarki Angeli Merkel, iako je znao za njezin strah od pasa.'
Neiskustvo američkog tima
Trumpov izaslanik Witkoff, nekadašnji magnat u nekretninama bez diplomatskog iskustva, pokušava pregovarati s bivšim pukovnikom KGB-a koji je nadživio pet američkih predsjednika i više europskih lidera.
Generala Keitha Kellogga, službenog posebnog izaslanika za Rusiju i Ukrajinu, administracija je marginalizirala, iako je imao više relevantnog iskustva. Umjesto njega, Witkoffa su na nekim putovanjima pratili državni tajnik Marco Rubio i savjetnik za nacionalnu sigurnost Mike Waltz – iskusni političari, ali bez značajnijeg iskustva s Rusijom.
S druge strane, rusku delegaciju činili su 'teškaši' poput Sergeja Lavrova, bivšeg veleposlanika Jurija Ušakova i Kirila Dmitrijeva – svi tečni govornici engleskog, vrhunski diplomati s dubinskim razumijevanjem Amerikanaca.
Mogućnost američkog povlačenja
Moskva, čini se, igra na Trumpovo nestrpljenje. Rubio je nedavno izjavio da bi SAD mogao 'odustati u roku od nekoliko dana' ako ne vidi napredak, a izvještaji CNN-a sugeriraju da Trump već gubi strpljenje.
Jennifer Kavanagh iz organizacije Defense Priorities objašnjava: 'Trump želi sporazum, ali nije spreman platiti visoku cijenu: bez sigurnosnih jamstava Ukrajini, bez američkih vojnika na terenu i bez povećanja vojne pomoći.'
Za Trumpa, kako kaže, prioritet nije mir u Ukrajini nego izlazak SAD-a iz sukoba i normalizacija odnosa s Rusijom. A Putin to vrlo dobro zna.
Povijest ponavljanja pogrešaka
Trump nije prvi predsjednik koji je vjerovao da može "resetirati" odnose s Rusijom. Gotovo svaka američka administracija gajila je slične iluzije – i sve su završile razočaranjem. George W. Bush je čak vozio Putina po svom ranču u Teksasu, nakon čega je izjavio da mu je 'pogledao u oči i vidio njegovu dušu'. No, njihovi su odnosi ubrzo zahladili.
Američki su predsjednici pokušavali Rusiju uključiti u globalne institucije – primjerice, Clinton u G7 1997., Obama u WTO 2012. – no te inicijative nisu spriječile pogoršanje odnosa. Stručnjaci ističu da je problem dublji: nerazumijevanje stvarne prirode ruske politike.
Sam Greene iz Centra za analizu europske politike zaključuje: 'Američke administracije nisu shvatile dubinu ruskog pomaka prema autoritarnom režimu koji Zapad vidi kao egzistencijalnu prijetnju.'
Thomas Graham, bivši visoki dužnosnik u Vijeću za nacionalnu sigurnost, upozorava: 'Ideja da bi SAD i Rusija mogli razviti široko strateško partnerstvo nikada nije bila realna. Preuveličali smo mogućnosti suradnje, a onda bili duboko razočarani kad ona nije uspjela.'
Graham danas zagovara koncept 'kompetitivne koegzistencije' – natjecanja u gospodarstvu, diplomaciji i kulturi, ali bez opasne vojne eskalacije. Jer, podsjeća: 'Rusija neće nestati. I dalje će biti prisutna, imati interese u Europi i natjecati se sa Zapadom.'