Kad se lokalna novina zove Pingvin, radiopostaja Polar, a jedna od glavnih ulica nosi ime Hrvatske, onda znate da ste stigli u Punta Arenas, u Patagoniju, ne samo krajnji jug južnoameričkog kontinenta, nego i najjužniji dio naseljenog svijeta. Regiju koja je površinom dvadeset puta veća od Hrvatske, dijele Argentina i Čile, ne baš podjednako, 90 % regije pripada Argentini.

Počelo je ljeto, a svakog dana pada snijeg

Ovaj izolirani dio svijeta danas je atraktivna lokacija za život, barem tako tvrdi Daniel, Čileanac koji nas je, kao couchsurfere, u Punta Arenasu ugostio na par dana. Iskreno, iz naše perspektive nije ga baš lako razumjeti. Naime, na južnoj polutki počelo je ljeto, a ovdje su temperature između nula i deset i gotovo svakog dana pada slabi snijeg koji se izmjenjuje s kišom, a sve prati jak vjetar, snage i hladnoće naše bure. Točnije, kiša i snijeg tu ne padaju, termin 'padati' jednostavno nije točan: horizontalno su nošeni vjetrom i ne stignu zaista 'pasti' i zaustaviti se na zemlji.

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Nisu samo klimatski uvjeti kontradiktorni toj tvrdnji o atraktivnom životu. Čileanski dio Patagonije jedan je od najizoliranijih dijelova svijeta, ne postoji cesta koja bi pokrajinu Magellanes, čileanski dio regije, povezala s glavnim gradom Santiagom, udaljenim više od 2.000 kilometara zračne linije. Do metropole se putuje ili tri sata zrakoplovom ili bezbroj sati autobusima kroz Argentinu.  Izravna autobusna linija za glavni grad ni ne postoji. 

Grijanje je besplatno, a nema carina i poreza

Daniel na te argumente sliježe ramenima, zašto bi uopće putovao do metropole? A klima mu ne smeta kad je grijanje gotovo besplatno, cijene plina koji se koristi kao glavni energent i koji se i eksploatira ovdje, višestruko su jeftinije od ostatka zemlje.

I, Daniel izvlači ključni argument, Punta Arenas ima 'zonu francu', veliki trgovački kompleks u kojem se prodaje roba, od automobila do cipela i prehrambenih stvari - bez ikakvih carina i poreza.

'Alkohol je ovdje zaista jeftin!' zaključuje naš domaćin i tim ključnim argumentom ušutkava sve naše sumnje.

Ne znam koliko je udjela imao jeftini alkohol, ali nacionalno izjašnjavanje o kvaliteti života pokazalo je da je ta kvaliteta najbolja upravo u Punta Arenasu, što će Patagonci rado nabiti na nos onim 'uspješnim' Čileancima u glavnom gradu Santiagu. I zaista, stres tipičan za suvremeni svijet ovdje kao da ne postoji, živi se mirno i ljudi djeluju zadovoljno. Nema gužve u prometu i kriminala tako tipičnog za sjeverni dio kontinenta niti stresa života u velikom gradu.

Ako ste gledali nekad kultnu seriju 'Život na sjeveru', onda vam ne moram objašnjavati kako život u ovom dijelu svijeta izgleda. Jedino što se radi o jugu, ne sjeveru, ali jednako izoliranom. Mali grad, s ne baš ljubaznom klimom, živi svoj mirni život potpuno odvojen od onoga što se događa u ostatku svijeta i države. Zato Patagonci i imaju snažan osjećaj regionalne pripadnosti - politika, krize, uzbuđenja, sve se to događa negdje daleko od njih.

Hrvatska emigracija s kraja 19. stoljeća

Hrvati, najčešće oni iz četvrte ili pete generacije iseljenika, ovdje su snažno prisutni. U Čileu ih je, ovisno o izvorima kojima se služite, između 130 i 380 tisuća, a to se prisustvo osjeća najviše baš ovdje, u Punta Arenasu. Iako ne tražim u ovom dijelu svijeta Hrvate nego Che Guevaru, od te činjenice ne može se pobjeći, jer su prezimena, najčešće s otoka Brača, posvuda, od imena ulica pa do kratkog pogleda na mjesno groblje. Tu je postavljen i najveći hrvatski grb na svijetu, navodno ima deset metara, premda mi ne izgleda toliki, a pored njega je i spomenik Marku Maruliću. I sve to na komadu ledine koji se zove Hrvatski trg. Kažu da je od 130.000 stanovnika Punta Arenasa čak 30.000 hrvatskog podrijetla, premda se broj onih koji i govore hrvatski svodi svega na nekoliko stotina. Ipak su se ti ljudi doselili ovdje nakon što je filoksera poharala dalmatinske vinograde krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

'Naši' su ovdje sveprisutni i uglavnom vrlo ugledni i 'dobrostojeći'. Brački Kusanovići jedna su od najbogatijih i najuglednijih obitelji, s najljepšom grobnicom na mjesnom groblju, jer i ovdje se status i tako dokazuje. 

No Južna Amerika krije i mnoge mračne priče iz vremena brojnih diktatura koje su vladale posebno Argentinom i Čileom. Patagonija je u takvim vremenima služila kao kažnjenička kolonija u kojoj su bili izolirani politički neistomišljenici. Ali dok se o tom dijelu recentne povijesti danas puno priča, polemizira i prosvjeduje, postoji puno mračniji dio povijesti koji je posebno drastičan bio baš u Patagoniji, a o kojem se šuti. 

Mračna priča o domorocima koju vam neće svatko ispričati

Riječ je o progonu starosjedilaca, raznih 'indijanskih' plemena koji su se tu zatekla kad je u drugoj polovici devetnaestog stoljeća počelo naseljavanje tog dijela kontinenta i nad kojima je izvršen pravi i od službenih vlasti Čilea i Argentine izravno stimulirani genocid. Kao rezultat, danas su starosjedioci u ovom dijelu kontinenta gotovo nepostojeći, preživjeli su samo oni u dijelovima krajnjeg juga Patagonije, surovom okruženju u kojem nije bilo ni zlata ni nafte, a ni pašnjaka za farme doseljenika.

Kao i uvijek, doseljenici su se postavili kao superiorna rasa, oduzeli su zemlju starosjediocima, ogradili je žicom, potjerali i pobili guanace, vrstu ljame čijim su se mesom starosjedioci hranili, i napučili zemlju svojim ovcama. Starosjedioci, ostavši bez hrane i nenavikli na koncept privatnog vlasništva i ograda na svojoj zemlji, okrenuli su se jedinoj dostupnoj hrani, ovcama.

Kako su ugrožavali svetinju europskog poimanja svijeta, privatno vlasništvo, čak i kad je ono na otetoj, tuđoj zemlji, pokrenuta je službena kampanja uništavanja tih nametnika i krajem devetnaestog stoljeća, a praksa se nastavila dok je postojao i posljednji preživjeli, duboko u 20. stoljeće, raspisane su nagrade za svakog ubijenog 'domoroca'. Zato su se mnogi novi doseljenici odlučili za 'lov' kao odličan izvor prihoda pa su organizirane prave hajke čiji je jedini cilj bio istrebljenje starosjedioca i stjecanje profita.

Taj dio priče nije nam ispričao Daniel, nego naš drugi domaćin Pedro. Daniel, kao potomak britanskog pogleda na svijet kojem je imperijalizam imanentan, nije u tome vidio problem. Pedru, očito, nije bilo svejedno nositi se s tim dijelom doseljeničke prošlosti, o kojoj se danas priča samo u epitetima, bez mračnih dijelova.

Za financijsku nagradu prvih godina trebalo je donijeti odsječene ruke ili uši ubijenog starosjedioca, kasnije se plaćalo samo za donesenu glavu, kao siguran dokaz da je Indijanac i ubijen, a ne da se šeta Patagonijom odsječenih ušiju ili ruku.

U prvim desetljećima dvadesetog stoljeća ostali su tek rijetki predstavnici nekad brojnih plemena pa se u priču umiješala Crkva, konkretno Salezijanci koji su htjeli prekinuti krvavi pohod. Oni su istrebljenje dovršili na human način: dobili su dozvolu da preživjele domoroce odvedu na otok Dawson i smjeste ih u sabirne centre.

Na taj su dio priče Salezijanci danas ponosni i tome možete svjedočiti u njihovu muzeju u Punta Arenasu. Tamo je prikazano kako su se oni humano brinuli za starosjedioce, hranili ih i učili raznim vještinama, poput pletenja, šivanja i molitve, vodeći ih povremeno u Europu na izložbe - često održavane u zoološkim vrtovima - kao pozitivan primjer privođenja divljaka jedinoj pravoj, katoličkoj vjeri. 

Samo jednu činjenicu u tom muzeju Salezijanci su zaboravili spomenuti: odvojili su u logoru muškarce od žena, što je omogućilo da starosjedioci 'humano' izumru. Tako je posljednja Indijanka iz plemena Selkman, Angela Loij, izdahnula u slavu Boga 1974. Selkmani su, nakon što su njihovi preci, kako pokazuju arheološka istraživanja, na toj zemlji živjeli 15.000 godina, mirno u Bogu nestali, ni sto godina nakon što se u tom dijelu svijeta ukazala 'superiorna' rasa.

U cijeloj su priči i Hrvati imali zasluga, ali to od naših iseljenika nikad nećete čuti.

Nije ovo ni prvi ni jedini genocid u dijelovima svijeta koje su osvojili Europljani, ali o onima iz 16. stoljeća, kad su se na kontinentu ukazali pljačkaši konkvistadori, nema dokumenata. Kako je u patagonskom slučaju riječ o znatno kasnijoj okupaciji, koja se dogodila prije svega nekoliko generacija, dokumenti postoje. I ma koliko bili uljepšani, potpuno je jasno što se dogodilo. Posljedica po okupatore, kao i svuda, nije bilo, a Patagonija, temeljito očišćena od starosjedioca, do danas je upravo njima ostala izvor profita, od zlata, nafte, plina i minerala pa do ovaca i ribe.

Ipak, nije sve u ovdje tako negativno, a taj će dio patagonske priče morati pričekati sljedeći nastavak južnoameričke avanture.