Jutros nas je probudio snažan potres koji je desetak sekundi dobro tresao stan. Bio je to podsjetnik na to da smo stigli u Santiago, glavni grad Čilea, svojevrsna dobrodošlica. Na naše iznenađenje nitko nije istrčao na ulicu, nisu čak ni prekinuli san ili doručak, jednostavno, potresi su svakodnevica u zemlji koja se nalazi na ozloglašenom Pacifičkom vatrenom prstenu, seizmološki 'najživljem' dijelu planeta.

<<Sve o tome zašto je Jasen Boko krenuo na put zemljama kojima je prošao Che pročitajte ovdje>>

Upozorenja o evakuacijskim pravcima na svakom koraku

Ovdje se 1960. u Valdiviji, u središnjem dijelu države, dogodio dosad najjači zabilježeni potres na Zemlji, snage 9,5 stupnjeva po Richteru, a prije sedam godina tsunami koji je slijedio nakon potresa snage 8,8 stupnjeva ubio je više od 500 ljudi, nakon čega su u svim primorskim mjestima postavljena upozorenja o evakuacijskim pravcima.

Stoga nije ni čudo što ovaj jutrošnji potres od 'jedva' 4,6 stupnjeva po Richteru, nitko osim seizmologa nije registrirao. A i zašto bi, bio je to tek jedan, ne i najjači, od deset potresa koji su tresli Santiago u posljednjih sedam dana, a ni jedan nije bio slabiji od 4 stupnja. Kao kuriozitet, domaćini će vam spomenuti činjenicu da je to 678. potres u posljednjih 365 dana, seizmolozi to pažljivo bilježe, i odmahnuti rukom na cijelu priču koja zabrinjava jedino turiste.

Dva imena za potres 

Uostalom, Čile za potres ima dva imena. Oni 'mali', do 7 stupnjeva po Richteru, i ne označavaju se kao potres, zaslužuju tek ime 'temblor', kod nas bi se reklo lagani tremor, podrhtavanje. Tek oni pravi, koji udare snagom jačom od 7 Richtera, zaslužuju da se zovu 'terremoto', potres.

'Puno malih potresa dobar su znak, znači da neće biti velikog', komentirali su nam s osmijehom nakon jutrošnjeg 'laganog podrhtavanja'.

Čile je, inače, poznat kao Švicarska Južne Amerike. To je prvo što ćete čuti ma gdje putovali po tom kontinentu kad spomenete da idete u tu zemlju. Pritom, Čile nije Švicarska jer se njegovom kičmom protežu Ande pa vizualno podsjeća na alpsku zemlju s kojom ga se uspoređuje niti to ima ikakve veze sa stalnim drhtanjem zemlje. Južnoamerikanci misle na stanje u gospodarstvu i ekonomsku situaciju u Čileu, koju svi odreda promatraju sa zavišću siromašnijeg brata. 

Desna Argentina i lijevi Čile

No ta je neosporna činjenica bogata paradoksima. Prije svega, u Čileu je - za razliku od susjedne Argentine s kojom ova zemlja dijeli Ande i granicu, a kojom vlada desna opcija - na vlasti ljevica. Vladajuće stranke u objema zemljama blizu su centra, ali barem nominalno, radi se o dvije različite političke opcije. Međutim, u 'desnoj' Argentini više se brine o socijalnim pravima pa su školstvo, zdravstvo i drugi javni servisi besplatni, dok su u susjednom 'lijevom' Čileu i zdravstvo i školstvo, osim na elementarnom i kvalitetom upitnom nivou, vrlo skupi i dostižni samo bogatima.

Čile je, ukratko, ogledni primjer uspješnog i dobro vođenog liberalnog kapitalizma, koji mu omogućuje prvo mjesto u južnoameričkom gospodarstvu po svim kriterijima, kao i status najstabilnije južnoameričke demokracije. Tome ne smeta ni činjenica da je ta država svjetski rekorder po broju državnih udara; u nešto više od dva stoljeća, što uspješnih što neuspješnih, bilo ih je blizu četrdeset!

Drugi je paradoks taj da čak i oni Čileanci koji se smatraju ljevicom, za temelje postavljanja uspješnog gospodarstva zasluge pripisuju Augustu Pinochetu, jednom od najpoznatijih svjetskih diktatora, koji je vladao od 1973., kad je vojnim pučem skinuo demokratski izabranog Allendea, pa sve do 1990. Repovi njegove vladavine, prije svega potraga za brojnim nestalim i ubijenim protivnicima njegove vrlo surove vojne diktature, danas se vuku, ali to ne smeta velikom broju Čileanaca u tome da u njemu vide uzornog vladara, barem u području ekonomije, koju je tada marljivo pomogla Amerika, putem CIA-e izravno umiješana u rušenje Allendea.

Pa iako i tu, kao u Hrvatskoj, povijesna priča nikad nije potpuno rasvijetljena niti su krivci dospjeli pred sud, Čileu to ne smeta pri razvoju uspješne ekonomije i reputaciji mjesta iz snova mnogih Južnoamerikanaca.

Putujući tom zemljom stekao sam dojam da je nešto drugo zaslužno za ekonomski uspjeh, puno više od Pinochetovih drastičnih metoda obračuna s neistomišljenicima, a to su ljudi - Čileanci.

Nikad od Čileanca nećete čuti hvalu na svoj račun

Bez obzira na to odakle su došli, a Čile je zemlja doseljenika, prihvatili su ovdašnji mentalitet koji karakteriziraju prije svega skromnost, a onda i spremnost na težak rad, pa dobar dio ljudi koje sam tu upoznao radi više poslova kako bi mogli bolje živjeti.

Nikad od Čileanca nećete čuti hvalu na vlastiti račun ili na račun uspješnosti zemlje u kojoj žive. Ignacio, naš Airbnb domaćin, u pauzi između svih poslova koje radi - od vozača Ubera, preko vlasnika nekretnina koje iznajmljuje pa do stalnog posla u agenciji za nekretnine - ne vidi ništa posebno u činjenici da malo spava i puno radi, smatra to normalnim dijelom života u svakoj zemlji. Nismo ga, kao ni bilo kojeg stanovnika Čilea, čuli da se žali jer previše radi, da nešto nije dobro i da nije zadovoljan. Pogotovo ne misle da su nadmoćni u bilo čemu. Štoviše, reći će da nisu ni duhoviti, ni zabavni, ni opušteni kao ostali Južnoamerikanci - što jednostavno nije istina.

Santiago podsjeća na bilo koju europsku metropolu, a ni troškovi života, karakteristika uspješnih ekonomija, nisu nimalo južnoamerički, sasvim su europski, dakle, visoki. Ipak, ni tu Čileanci nemaju primjedbi, znaju da će ako više rade, bolje živjeti.

I stopa kriminala niža je nego u ostatku Amerike, ali uspješna ekonomija ipak ne može izbjeći neke južnoameričke karakteristike, prije sve velike socijalne razlike između bogatih i siromašnih, a taj dio čileanske priče prilično je bolan.

Klasne razlike vidljive su u svakom segmentu života. Da biste dobili dobro plaćen posao, važne su činjenice koje potvrđuju dobar klasni status, a tu posebno pomažu strano (po mogućnosti europsko) prezime i boja kože, gdje svjetlija, naravno, označava bolju klasu. Ipak, dobro plaćenog posla nema ako ne živite u dobrom kvartu, posebno u Santiagu u kojem živi trećina od 18.000.000 Čileanaca. Ako niste iz Vitacure, Las Condesa ili Providencie, najboljih i najskupljih gradskih četvrti, možete zaboraviti atraktivne i lukrativne poslove, a ako takav nemate, ne možete nikad sebi ni priuštiti stan u tim dijelovima grada. I tako ulazite u začarani krug klasnih razlika.

Nije ekonomski prosperitet ono što ćete prvo primijetiti u toj zemlji. Ako ste došli kao putnik, s ambicijom da je temeljito proputujete i istražite, brzo ćete naučiti da je riječ o geografski najdužoj zemlji na svijetu koja se, stisnuta između Anda i Pacifika, proteže preko 4600 kilometara, čak i ako ne računate dijelove zemlje na Antarktici. Za usporedbu, tolika je udaljenost od Kaira do najsjevernije točke Europe Nordkappa pa je svako putovanje tom zemljom dosta kompleksan posao. Pogotovo što ne postoji cesta koja bi sjever spojila s južnim krajevima u Provinciji Magellanes, jer nema tog 'pelješkog mosta' koji može premostiti čak 2000 otoka koji središnji Čile dijele od krajnjeg juga zemlje.

Ali navigare necesse est, ploviti (putovati) se mora. Morat ćemo prema jugu.

Za svoj put Jasen Boko pokrenuo je i crowdfunding kampanju, a njegovu avanturu možete podržati još do ovog ponedjeljka, kad kampanja završava, ali ne i putovanje. Više putem ovog linka.