Procjenu u kojim sektorima postoji oligopolna odnosno monopolna struktura autori su temeljili na osnovnim definicijama monopola, oligopola i savršene konkurencije. Tako je monopol sektor u kojem jedan posrednik ima 75 posto tržišta i više, oligopol tamo gdje pet najvećih igrača ima 75 posto i više tržišnog udjela, a konkurentna su sva ostala tržišta.

Specifičnost kategoriziranja sektora bila je činjenica da osnovni predmet analize nisu bili proizvođači nego struktura posrednika odnosno onih koji usluge i proizvode dostavljaju potrošaču. Jedino u slučajevima u kojima nije bilo posrednika promatralo se je li struktura proizvođača monopolna, oligopolna ili konkurentna. Stavljanje posrednika u fokus autori objašnjavaju činjenicom da je Hrvatska mala, otvorena ekonomija u kojoj potrošači imaju izbor između roba domaće i strane proizvodnje. Problem je u tome što potrošači nemaju izravan pristup tržištu nego putem posrednika koji prodaju ili prerađuju domaću ili uvezenu robu.

'Ako je tržište posrednika savršena konkurencija, onda nije moguć utjecaj na cijenu. No ako je tržište posrednika monopolno ili oligopolno, onda posrednici mogu utjecati na cijenu dobara. Razlog tome jest to što monopolni ili oligopolni posrednici kupuju robu na savršeno konkurentnim tržištima, ali kada robu prodaju, kupci tu robu moraju kupiti od posrednika koji su oligopol ili monopol', smatraju autori.

Prema njima, u Hrvatskoj monopoli postoje na tržištu opskrbe vodom i ostalih komunalnih usluga, električne energije, zdravstvenih usluga te poštanskih usluga. Dominiraju ipak oligopolna tržišta koja uključuju opskrbu mliječnim proizvodima, alkoholnim pićima, duhanom, motornim gorivima, telefonskim i obrazovnim uslugama.

Savršena konkurencija vlada na tržištima nešto manje od 30 posto uluga i proizvoda čije cijene mjeri indeks potrošačkih cijena.

Ovakvi zaključci objašnjavaju događaje početkom godine kada su cijene prehrambenih proizvoda rasle više od rasta cijena tih proizvoda na svjetskom tržištu, ali i 'kooperativnost' vodećih trgovaca i proizvođača koji su snizili cijene nakon što ih je Vlada javno ukorila.

'Država i elementi države mogu spustiti cijene tako da zaprijete oligopolnim posrednicima preko porezne presije ili ukidanja subvencija. Ovakva struktura ekonomije vodi do ekonomskog paradoka gdje je središnja banka zakonski obvezna kontrolirati stabilnost cijena, ali to nije u stanju učiniti jer se zbog politike fiksnog tečaja odrekla jedinog ekonomskog oruđa, a država koja se ne bi trebala baviti politikom cijena, zbog svoje pregovaračke moći nad posrednicima, može kontrolirati cijene', zaključuju Neven vidaković i Miroslav Gregurek.