Nastavnici i drugo osoblje u obrazovnom sustavu već su nekoliko tjedana u cirkularnom štrajku zbog, kažu, preniskih koeficijenata za određivanje osnovice plaće. Vlada s druge strane tvrdi kako im je osigurala popriličan rast plaća prošlogodišnjim izmjenama sustava koeficijenata i njihova vrednovanja, što se odnosi na cijelu javnu, ali i državnu službu.

No, u javnosti se često percipira kako je naš javni aparat glomazan te kako se uglavnom radi o ljudima koji primaju visoke plaće iz državnog proračuna, kojeg, pak, pune svi građani. Ipak, treba reći kako je stvarnost nešto drugačija. Ekonomski analitičar Danijel Nestić je usporedio prosječne plaće u Sloveniji i Hrvatskoj, pritom u EIZ komentaru davši naglasak na plaće u javnom sektoru.

Povoljniji položaj javnog sektora u Hrvatskoj

Nestić u svojoj analizi, potkrijepljenoj statističkim podacima dobivenima sličnom metodologijom prikupljanja, ističe da su lani prosječne neto plaće u hrvatskom javnom sektoru bile približno jednake slovenskima. No, slovenski je BDP 45 posto veći od hrvatskog (31.500 eura naspram 21.700 eura), a prosječne bruto plaće tridesetak posto veće nego u Hrvatskoj.

S druge strane, u posljednja tri mjeseca prošle godine prosječne su neto plaće u domaćem javnom sektoru bile 40 posto veće od plaća u prerađivačkoj industriji. Gledajući po sektorima, plaće su u obrazovanju bile 25 posto veće, a u zdravstvu i socijalnoj skrbi 45 posto veće od onih u prerađivačkoj industriji. U Sloveniji je razlika manja. Naime, javni sektor je primao samo osam posto veće prosječne plaće od prerađivačke industrije, pri čemu su plaće u obrazovanju bile 10 posto veće, a u zdravstvu i socijalnoj skrbi samo jedan posto veće.

'Sve ovo ukazuje na znatno povoljniji položaj javnog sektora u Hrvatskoj u odnosu na ostatak gospodarstva. Usporedba sa Slovenijom ukazuje da je Hrvatska s rastom plaća u javnom sektoru otišla iznad razina koje sugerira ukupna razina razvijenosti, odnosno snaga i razvijenost poslovnog sektora. Na to isto tako upućuju i ukupni izdaci opće države za naknade zaposlenima, pri čemu je procijenjeno da Hrvatska nakon reforme plaća iz 2024. godine na te naknade izdvaja 13,2 posto BDP-a, što je drugi najveći izdatak u EU-u. Veće relativne izdatke za plaće ima samo Danska, dok Hrvatska ima čak i nešto veće izdatke od Finske i Belgije. Iako po tome slična visokorazvijenim zemljama s dugom tradicijom snažne socijalne države, Hrvatska po svojoj razvijenosti i kapacitetima upravljanja javnim sredstvima ne pripada ovom krugu zemalja, što otvara rizike za fiskalnu održivost ovakvog stanja', ustvrdio je Nestić u svojoj analizi.

Slovenski standard veći, ali plaće ponegdje slične

Općenito gledajući, prosječna bruto plaća u Sloveniji je tijekom prošle godine iznosila 2395 eura, što je 31,5 posto više nego u Hrvatskoj. Govoreći o minimalnoj plaći, Nestić je istaknuo da je ona u Sloveniji iznosila 1278 eura, a u Hrvatskoj 31,8 posto manje, odnosno 970 eura. No, u obje je zemlje minimalac otprilike na 53 posto prosječne bruto plaće prethodne godine.

No, vrijedi pogledati i razliku u bruto i neto plaćama, odnosno poreznu praksu. U Sloveniji je lani iz prosječne bruto plaće na doprinose i porez na dohodak išlo 36,3 posto. U Hrvatskoj su istodobno porezna davanja iznosila 27,6 posto prosječne bruto plaće. Zbog toga je, kaže Nestić, razlika u neto plaćama između dvije zemlje znatno manja od razlike u bruto plaćama. Tako je prosječna neto plaća u Sloveniji tijekom zadnja tri mjeseca prošle godine iznosila 1650 eura, dok je u Hrvatskoj bila 1356 eura.

'U privatnom sektoru razlika je još i veća, barem kad se promatraju prerađivačka industrija, u kojoj su slovenski radnici dobili 38,2 posto veću neto plaću nego hrvatski, te u trgovini na malo, u kojoj je razlika u neto plaćama iznosila 27,5 posto u korist slovenskih radnika. To je sve prilično očekivano s obzirom na kontekst stupnja gospodarske razvijenosti Slovenije i Hrvatske', ustvrdio je Nestić te dodao da 'stvar postaje zanimljiva kod usporedbe plaća u javnom sektoru.'

'Prosječna mjesečna neto plaća u djelatnosti javne uprave i obrane u Sloveniji bila je tek 6,9 posto veća nego u Hrvatskoj. U djelatnosti obrazovanja prosječna je neto plaća u Hrvatskoj bila praktički izjednačena sa Slovenijom, a u djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi u Hrvatskoj ta je plaća bila čak i oko tri posto veća nego u Sloveniji', naveo je analitičar Ekonomskog instituta Zagreb.

Pritom su plaće u zdravstvu bile veće od slovenskih, dok razlika između dvije zemlje u socijalnoj skrbi ovisi o tome uzimaju li se u obzir i djelatnosti smještaja. S druge strane, kod plaća u predškolskom i osnovnom obrazovanju su veće u Hrvatskoj, ali su u srednjem i visokom obrazovanju veće u Sloveniji.

Cijenjena javna uprava i obrana

Neto plaće u javnoj upravi i obrani u Hrvatskoj bile su 26,2 posto veće od ukupne prosječne neto plaće u Hrvatskoj, dok je u Sloveniji ta razlika iznosila tek 10,9 posto. Kod obrazovanja su u Hrvatskoj neto plaće u odnosu na ukupno gospodarstvo 12,7 posto veće, dok su u Sloveniji 7,5 posto niže. U visokom obrazovanju u Hrvatskoj su plaće 50 posto više od prosjeka cijelog gospodarstva, dok je u Sloveniji 28 posto. Slično je i kod plaća bolničkog osoblja.

'Jasno je da razlike u strukturi gospodarstva utječu na ovakve rezultate. Slovenija ima snažniji industrijski sektor koji generira proizvode veće dodane vrijednosti, u kojem je proizvodnost rada veća, pa su i plaće veće. Štoviše, plaće u prerađivačkoj industriji veće su od ukupnog nacionalnog prosjeka plaća. U Hrvatskoj je značaj industrije manji, s manje sofisticirane proizvodnje i nižim prosječnim plaćama. No upravo se o tome i radi.

Međunarodno konkurentni proizvodni sektor ima kapacitet generiranja većih plaća nego manje konkurentan proizvodni sektor, a taj se odnos plaća obično širi na ostatak gospodarstva uz odgovarajuće posljedice na razinu cijena. Ekonomisti takav proces nazivaju Balassa-Samuelsonovim učinkom. No, državnom intervencijom kod određivanja plaća u javnom sektoru moguće je snažno utjecati na odnose plaća. Vidi se kako su se plaće u javnom sektoru u Hrvatskoj sasvim približile plaćama u Sloveniji usprkos razlikama u razvijenosti, dok kod plaća u privatnom sektoru i dalje postoji značajan jaz u korist Slovenije', ističe Nestić.

On je, uspoređujući podatke iz Hrvatske i Slovenije uočio da 'zaposlenici u srednjim školama u Sloveniji imaju nešto veće plaće od zaposlenika u osnovnim školama, dok su u Hrvatskoj prosječne plaće u osnovnim i srednjim školama praktički izjednačene. Nadalje, visoko obrazovanje u Sloveniji stoji relativno povoljnije u odnosu na osnovno i predškolsko obrazovanje nego što je to slučaj u Hrvatskoj. Kod zdravstva, može se uočiti da su prosječne plaće u bolnicama u odnosu na djelatnost medicinske i stomatološke prakse relativno veće u Hrvatskoj nego što je to slučaj u Sloveniji.'

Utjecaj reforme

Analitičar ističe i da su prosječne plaće u domaćem javnom sektoru znatno porasle u posljednje dvije godine, čime su gotovo dohvatile plaće u Sloveniji. Na razini cijelog gospodarstva, prosječne su neto plaće povećane za 27 posto u Hrvatskoj te 13 posto u Sloveniji. U javnom sektoru je taj rast bio i veći - u Hrvatskoj 35 do 40 posto uz izuzetak djelatnosti socijalne skrbi bez smještaja, dok je u Sloveniji rast iznosio svega 12 do 15 posto. To znači da je rast plaća u javnom sektoru bio desetak posto veći nego u prerađivačkoj industriji i trgovini na malo. U Sloveniji je, pak, razlika između rasta plaća u privatnom i javnom sektoru bila znatno manja.

'Brži rast plaća u Hrvatskoj ponekad se pokušava objasniti većom inflacijom i potrebom da plaće prate rast cijena. Međutim, razlika u stopama rasta plaća u Hrvatskoj i Sloveniji, posebno u javnom sektoru, takva je da razlika u stopi inflacije među zemljama niti približno ne može objasniti kretanja u zadnje dvije godine. Naime, u tom razdoblju kumulativni rast cijena u Hrvatskoj doista je bio veći, ali je iznosio 8,3 posto, dok je u Sloveniji on bio 5,4 posto. Pokazatelji rasta plaća nakon korekcije za inflaciju, odnosno realni rast plaća u Hrvatskoj i dalje je bio daleko veći nego u Sloveniji, posebno u djelatnostima javnog sektora', tvrdi Nestić.

On u svojoj analizi zaključuje kako je rast plaća u hrvatskom javnom sektoru rezultat aktivne politike povećanja plaća koja je započela još u listopadu 2022. godine, kad je osnovica plaća povećana za šest posto. Potom je uz još jedan rast osnovice od dva posto, provedeno još nekoliko intervencija u različitim dijelovima javnog sektora, a zatim i u potpunu reformu plaća koja je iznjedrila novi sustav koeficijenata koji je na snazi od ožujka prošle godine. Najesen su Vlada i socijalni partneri krenuli u kolektivne pregovore oko osnovice za ovu godinu. Dio sindikata je to odbio. No, reforma je dotakla i izjednačavanje osnovice plaća za državne i pravosudne dužnosnike s osnovicom za zaposlene u državnim i javnim službama, zbog čega se javlja potencijalni sukob interesa, jer se to tiče i dužnosnika koji trebaju donijeti odluku o rastu svojih plaća, ali i plaća drugih unutar sustava.

'Stoga je prijedlog da se ubuduće osnovica plaća državnih dužnosnika vezuje uz rast plaća u poslovnom sektoru, a ne uz rast plaća zaposlenika javnog sektora. Time bi se državnim dužnosnicima dodatno ukazalo na potrebu jačanja ukupnog gospodarstva te izbjegla situacija da oni kod pregovora o plaćama u javnom sektoru pregovaraju i o vlastitoj plaći. Osim toga, kod plaća državnih dužnosnika uključio bi se i ciklički moment koji ne mora biti loš. U lošoj gospodarskoj situaciji plaće u poslovnim sektorima će možda padati, pa se čini razumnim da i državni dužnosnici dijele sudbinu većine gospodarstva i da njihove plaće padnu.

Isto tako, u dobroj gospodarskoj situaciji, uz široko rasprostranjen rast plaća u gospodarstvu nema razloga da državni dužnosnici ne dijele blagodati tog rasta s drugim zaposlenicima iz poslovnih sektora. Uz to, u pregovorima oko rasta plaća u javnom sektoru ključni pregovarači bili bi svjesni kretanja u gospodarstvu, državni dužnosnici putem vlastitih plaća, a sindikati javnog sektora imajući u rukama dobre argumente za borbu za rast plaća kakav imaju državni dužnosnici, odnosno zaposlenici poslovnog sektora. Time bi možda izbjegli situaciju koju smo iskusili u posljednje dvije godine kada je dogovoren rast plaća u javnom sektoru koji značajno odudara od rasta plaća u poslovnom sektoru i potencijalno otvara fiskalnu neravnotežu koja zahtijeva posebnu kontrolu', zaključio je Nestić.