Godišnjica ujedinjenja Njemačke, obilježena 3. listopada, ove je godine prošla gotovo neprimjetno. Dvadeset sedam godina nakon što su se Istočna i Zapadna Njemačka ponovo spojile u jednu državu, izgleda da se nema išta bitno novoga reći na tu temu osim ponavljanja onoga što je već kazano u proteklim godinama, pa obilježavanje služi tek kao mali poticaj osjećaju njemačkog jedinstva.

Dodatno, godišnjica je ove godine prošla u sjeni nedavno održanih izbora u kojima je, uz četvrti mandat kancelarke Angele Merkel, najvažnija vijest bio ulazak krajnje desnice u parlament prvi put nakon Drugog svjetskog rata. U gradu Mainzu, na proslavi obljetnice, njemački predsjednik Frank-Walter Steinmeier kazao je da 'velikog zida koji se pružao kroz državu više nema', ali i da je '24. rujna (datum održavanja izbora, op.) postalo jasno da su izrasli drugi zidovi, ne tako vidljivi i bez bodljikave žice, no to su zidovi koji stoje na putu jedinstvenih 'nas''.

Steinmeier se time osvrnuo na ulazak desničarske stranke Alternativa za Njemačku (AfD, Alternative für Deutschland) u parlament i činjenicu da je uz podršku od 12,5 posto glasača, ona postala treća opcija po snazi u njemačkoj politici. Iako neće imati neku stvarnu političku moć – ankete su pokazale da građani na AfD gledaju kao na stranku s vrlo uskom političkom platformom usmjerenom jedino na imigraciju – promjena u odnosima dobar je pokazatelj stanja u društvu.

Pitanje useljeničke politike postalo je proteklih godina jedna od gorućih tema, a tome je, na svojevrstan način, pridonijela i činjenica da neka druga pitanja dnevne politike i nisu toliko kritična. Posebno to, naravno, vrijedi za ekonomiju. Njemačka, kao četvrta gospodarska sila svijeta (nakon SAD-a, Kine i Japana) i kao ekonomska perjanica Europske unije, ne posustaje. Lani je ostvarila gospodarski rast od 1,9 posto, a otprilike tim tempom on je nastavljen i ove godine.

Stopa nezaposlenosti je, prema posljednjim dostupnim podacima, na razini od 3,6 posto i među državama članicama Europske unije, nižu stopu ima jedino Češka. Iako se, kao i ostale države, borila s povremenim oscilacijama, Njemačkoj se ne može poreći da je i nakon ujedinjenja uspjela zadržati prestiž jake ekonomije koji je Zapadna Njemačka uživala i u desetljećima prije toga.

Ipak, još od 1990. godine prilikom obilježavanja godišnjica svaki put su se u prvi plan isticale ekonomske razlike između istoka i zapada Njemačke, kao i potreba da se one smanje. I iako je postojalo pomaka na tom području, ono što je postalo očito posljednjih godina je to da mjere kojima se pokušao potaknuti ekonomski skok na istoku kako bi se dostigao standard zapadnog dijela zemlje, ipak nisu donijele željene rezultate. Dio razlika i dalje se zadržava i nekako se stječe dojam da su Nijemci pomalo odustali od aktivnog i proklamiranog izjednačavanja te se prepustili sudbini.

Ove godine, stoga, nije bilo nekakvih posebnih usporedbi između stanja na istoku i zapadu Njemačke jer se situacija nije ništa bitnije promijenila u posljednje vrijeme. Plaće su, u prosjeku, na istoku i dalje niže nego na zapadu, i to za trećinu, a cijene nekretnina na istoku su i dalje upola niže nego u dijelu države koji je nekad bio Zapadna Njemačka. Jednako tako, bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku na istoku iznosi otprilike dvije trećine istog indikatora na zapadu. Produktivnost na istoku je 1991. godine iznosila 70 posto produktivnosti na zapadu, do 2012. je porasla na tek 73 posto, a ni danas nije bitno veća.

Brojke, a i ekonomski stručnjaci, ukazuju na to da ovakve razlike između istoka i zapada Njemačke zapravo više ne ukazuju na razlike nastale na temeljima različitih ekonomskih sustava koji su karakterizirali dvije države prije ujedinjenja. Oni komentiraju kako je razlika između istoka i zapada Njemačke danas zapravo puno više nalik na vrlo poznate slične regionalne različitosti u drugim državama, poput one između sjevera i juga Italije ili sjeveroistoka i juga Sjedinjenih Američkih Država. A postojanost i ustrajnost tih razlika kroz desetljeća ukazuje na to da je upitno koliko se politikama i može utjecati na njih te da bi Nijemcima možda najbolje bilo da situaciju prihvate takvom kakva jest.

Na kraju krajeva, ni nakon ujedinjenja nije se sve odvijalo u smjeru koji bi pogodovao smanjenju ekonomskih različitosti. Za razliku od prijelaza s društvenog na privatno vlasništvo koji je u dobrom dijelu istočne Europe napravljen tako da su građani imali priliku sudjelovati u privatizaciji, u jedinstvenoj Njemačkoj je to napravljeno tako da su bogatije kompanije sa zapada jednostavno pokupovale svoje konkurente na istoku, a takav proces sigurno nije donio i rast bogatstva u tu regiju.

Ipak, postoje i neke ustrajne različitosti između dviju regija Njemačke koje jesu posljedica različitih političkih sustava, a koje pokazuju da je Istok u određenim kategorijama bio napredniji od Zapada. Na istoku zemlje i dalje je nešto veći udio žena koje su zaposlene (75 posto u odnosu na 70 posto na zapadu), a posljedica toga je i puno veći broj djece u jaslicama i vrtićima zbog čega su te institucije na istoku puno razvijenije. Jasna razlika postoji i u obrazovanju gdje usporedbe pokazuju da se, uz izuzetak Bavarske, istočne savezne pokrajine nalaze na samom vrhu po uspjehu u matematici i prirodnim znanostima.

Iako je zgodno i dalje promatrati i uspoređivati nekadašnje Istočnu i Zapadnu Njemačku te bilježiti promjene, čini se da je nakon 27 godina već pomalo isprazno ekonomsku superiornost zapada pripisivati samo propaloj ekonomskoj politici nekadašnje Istočne Njemačke.

Kancelarki Angeli Merkel, i samoj bivšoj građanki Istočne Njemačke, po pitanju ekonomije u njenom četvrtom mandatu u prvom planu će ionako biti pitanja vezana uz neke druge probleme poput onoga u autoindustriji koja se bori s posljedicama skandala vezanog uz prijevare oko sadržaja ispušnih plinova iz dizelskih motora i čiji se troškovi broje u milijardama eura. A njemačka istočno-zapadna klackalica, barem kako se sada čini, mogla bi ostati i u vječitoj neravnoteži.