Patogeni koji su nekoć bili osjetljivi na antibiotike sada su evoluirali u otporne sojeve, ugrožavajući živote milijuna ljudi diljem svijeta. Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) još je 2015. proglasila antimikrobnu rezistenciju (AMR) globalnim hitnim slučajem. AMR je sposobnost mikroorganizama da razviju otpornost na antimikrobne lijekove koji se koriste u liječenju infekcija što ih uzrokuju.

Uvod u krizu: Kako smo dospjeli do toga?

Antibiotici, poput penicilina otkrivenog 1928. godine, omogućili su da smrtonosne infekcije poput pneumonije i sepse postanu izlječive. Oni su revolucionirali medicinu, produžili životni vijek ljudi i omogućili složene kirurške zahvate i tretmane poput kemoterapije, koji bi bez njih bili nezamislivi. Međutim upravo njihova široka dostupnost i prekomjerna upotreba glavni su čimbenici krize s kojom se danas suočavamo.

Prekomjerno propisivanje antibiotika, kako ljudima, tako i u veterini, omogućilo je bakterijama da se prilagode, razvijajući otpornost na lijekove koji su ih nekoć uništavali. Bakterije kao što su Escherichia coli, Staphylococcus aureus i Klebsiella pneumoniae postale su otporne na više vrsta antibiotika, što je dovelo do ozbiljne situacije u kojoj više ne možemo učinkovito liječiti mnoge infekcije.

Svjetska zdravstvena organizacija upozorava da antimikrobna otpornost predstavlja jedan od najvećih izazova suvremene medicine, a izvješće iz 2019. godine pokazalo je da je AMR već odgovoran za 1,3 milijuna smrti godišnje. Ako se ništa ne poduzme, do 2050. godine taj bi broj mogao narasti na čak 10 milijuna, čime bi AMR postao smrtonosniji od svih oblika raka zajedno.

Zabrinjavajuće posljedice

AMR ima razarajući učinak na globalno zdravlje i gospodarstvo. Prema procjenama Svjetske banke, neuspjeh u njegovu suzbijanju mogao bi uzrokovati ekonomsku krizu sličnu financijskom slomu iz 2008. godine te gurnuti 28 milijuna ljudi u siromaštvo. Za razliku od recesije, oporavak od krize izazvane AMR-om bio bi znatno teži jer nema brzih rješenja za oporavak tržišta ili zdravstva.

Infekcije koje su nekoć bile rutinske sada postaju smrtonosne. Tako se bolničke infekcije, poput onih uzrokovanih bakterijom Acinetobacter baumannii, više ne mogu liječiti ni najjačim antibioticima. Zbog toga su čak i jednostavni zahvati, poput operacija zamjene kuka, postali visokorizični jer pacijenti mogu biti izloženi neizlječivim infekcijama.

Najveći teret krize nosi stanovništvo siromašnijih zemalja. Zbog ograničenog pristupa učinkovitim lijekovima i nedostatka osnovne zdravstvene infrastrukture države s niskim i srednjim prihodima najteže su pogođene, a u 2019. godini gotovo 90 posto smrti povezanih s AMR-om zabilježeno je upravo u njima. U mnogim slučajevima pacijenti su prisiljeni koristiti lijekove koji su zastarjeli ili neučinkoviti, što širi otpornost bakterija.

Zašto ne razvijamo nove antibiotike?

Razvoj novih antibiotika nije samo spor proces, već i izuzetno skup. Većina onih koji se danas koriste razvijena je 1950-ih i 1960-ih godina, kada je njihovo istraživanje bilo na vrhuncu. Od tada se tempo razvoja značajno usporio. Problem leži u visokim troškovima istraživanja i niskoj isplativosti novih lijekova.

Razvoj novog antibiotika može koštati više od milijardu dolara i traje između 10 i 15 godina. No čak i kada lijek dođe na tržište, njegova profitabilnost je minimalna jer bi se novi antibiotici trebali koristiti kao zadnja linija obrane, rezervirana za najteže slučajeve. Kao rezultat toga, farmaceutske tvrtke sve su manje zainteresirane za ulaganja u ovo područje.

Primjer koji najbolje ilustrira ovaj problem sudbina je biotehnološke tvrtke Achaogen. Ona je 2018. godine dobila odobrenje za novi antibiotik plazomicin, namijenjen borbi protiv otpornih patogena. Unatoč uspjehu na tržištu, tvrtka je ubrzo bankrotirala jer prodaja nije bila dovoljna da joj pokrije troškove razvoja.

Većina velikih farmaceutskih tvrtki potpuno je odustala od razvoja novih antibiotika. Danas su mali biotehnološki startupovi preuzeli inicijativu, ali bez odgovarajuće financijske podrške i oni se bore za opstanak.

Što se poduzima?

S obzirom na to da privatni sektor ne može samostalno riješiti ovu krizu, vlade i međunarodne organizacije preuzele su odgovornost. WHO je, u suradnji s vladama, razvio niz mjera kako bi potaknuo razvoj novih lijekova. Jedan od najinovativnijih pristupa dolazi iz Ujedinjenog Kraljevstva, u kojem je uveden 'Netflixov model' pretplate. Prema tom modelu, vlada plaća farmaceutskim tvrtkama fiksnu godišnju naknadu u zamjenu za pristup novim antibioticima, bez obzira na količinu prodanih lijekova. Cilj je osigurati financijsku stabilnost proizvođačima i stalan pristup lijekovima za zdravstvene sustave.

Slični modeli razmatraju se u Švedskoj i Japanu, a Europska unija i Sjedinjene Američke Države rade na stvaranju svojih inicijativa. Usprkos tim naporima, napredak je spor. Kritičari upozoravaju da još uvijek nema dovoljno poticaja za privlačenje velikih farmaceutskih kompanija u sektor razvoja antibiotika.

Kako dalje?

Rješenje problema antimikrobne otpornosti zahtijeva globalnu koordinaciju i značajne investicije. Potrebna su veća javna ulaganja u istraživanje, kao i poticaji koji bi motivirali privatni sektor. Osim toga, nužno je unaprijediti edukaciju zdravstvenih radnika i javnosti o pravilnoj upotrebi antibiotika da bi se smanjila zloupotreba ovih lijekova.

WHO predlaže kombinaciju poticaja 'guranja' i 'povlačenja'. Mjere 'guranja' osiguravaju financijsku podršku za rane faze istraživanja, a mjere 'povlačenja' nude garancije tržišnog prihoda za farmaceutske tvrtke. Uspjeh ovih modela mogao bi predstavljati prekretnicu u borbi protiv AMR-a.

Međutim javni sektor ne može sam riješiti ovaj problem. Farmaceutske tvrtke imaju ključnu ulogu u razvoju novih lijekova, a njihove resurse, stručnost i kapacitete nužno je usmjeriti u istraživanja novih antimikrobnih sredstava. Na predstojećem sastanku na visokoj razini Ujedinjenih naroda, koji će se baviti pitanjem AMR-a, ključna rasprava bit će ona o tome kako motivirati privatni sektor da se aktivnije uključi u rješavanje ovog problema.