"Fiskalni učinci privremenog hipotetskog smanjivanja bruto plaća financiranih iz proračuna opće države 'relativno' su skromni (od 0,38 do 1,22 posto BDP-a), a posljedice zbog utjecaja na ključne ekonomske pokazatelje (BDP, proračunske prihode te posredno deficit i javni dug) mogu biti dugotrajne i velike. No, sadašnja je situacija istovremeno prijetnja gospodarstvu i javnim financijama, ali i prilika za nužno potrebne strukturne reforme, selektivne i dobro promišljene rezove te reorganizaciju i optimizaciju hrvatskog javnog sektora", smatraju analitičari IJF-a u ponedjeljak objavljenom aktualnom osvrtu.

U osvrtu pod naslovom "Između čekića i nakovnja: što s plaćama financiranima iz proračuna opće države u vrijeme koronakrize?", Slavko Bezeredi, Vjekoslav Bratić, Josip Franić i Ivica Urban na temelju simulacija ocjenjuju fiskalne učinke privremenog hipotetskog smanjivanja bruto plaća financiranih iz proračuna opće države.

Za procjenu izravnih financijskih učinaka koristili su bazu Porezne uprave, koja pruža uvid u ključne podatke za 1,6 milijuna zaposlenih Hrvatskoj, uključujući bruto plaće te glavnu djelatnost poslodavca. Konkretno su u obzir uzeli šest odjeljaka (prema Nacionalnoj klasifikaciji djelatnosti) u kojima je pretežiti poslodavac država odnosno proračunski i izvanproračunski korisnici - znanstveno istraživanje i razvoj, potom javna uprava i obrana, obvezno socijalno osiguranje, obrazovanje te djelatnosti zdravstvene zaštite, socijalne skrbi sa te bez smještaja.

U tim je djelatnostima 356 tisuća zaposlenih (bez zaposlenih u javnim poduzećima i lokalnim komunalnim društvima), a razrađena su scenariji za sve te djelatnosti i zaposlene te izuzimajući tri djelatnosti čiji su zaposlenici angažirani u borbi s epidemijom odnosno izuzimajući 94 tisuće zaposlenih poslovima obrane, javnog reda i sigurnosti te djelatnosti bolnica.

Uz to su simulirali i dva "manje restriktivna" te dva "restriktivnija" hipotetska scenarija. U dva "manje restriktivna" scenarija pretpostavljeno je smanjenje bruto plaće po progresivnoj stopi, pri čemu smanjenja ne bi bilo (0 posto) za one s najnižim bruto plaćama odnosno do 4.500 kuna, a nakon toga postupno raste do maksimalno 40 posto za bruto iznad 36.500 kuna.

U "početnom scenariju" bez promjena plaća ukupna bruto-II plaća iznosi 42,9 milijardi kuna, a progresivnim bi rezanjem (u scenariju R1 za sve zaposlene u javnom sektoru) pala na 38,7 milijardi kuna, odnosno za 4,2 milijarde (ili za 9,9 posto).

Međutim, zbog smanjenja bruto plaće pali bi i prihodi od doprinosa na plaću (za 583 milijuna kuna), doprinosa za I. stup mirovinskog osiguranja (za 551 milijuna kuna) te od poreza na dohodak i prireza (za 838 milijuna kuna). Dakle, ušteda za proračun opće države ne bi iznosila 4,3 milijarde kuna, koliko iznosi pad ukupne mase bruto plaća, već 2,3 milijarde kuna godišnje ili oko 190 milijuna kuna mjesečno, pokazuju izračuni IJF-a.

Uzme li se uži obuhvat zaposlenika (scenarij R2 bez zaposlenih u vojsci, policiji i bolnicama) i ušteda je očekivano znatno manja - ušteda bi na ukupnoj masi plaća iznosila 2,8 milijarde kuna, ali bi gubitkom prihoda od doprinosa i poreza, ušteda za proračun opće države bila 1,5 milijarda kuna godišnje ili 126 milijuna kuna mjesečno.

Dva restriktivnija scenarija podrazumijevaju znatno veće umanjenje za zaposlenike s mjesečnom bruto plaćom do 20.050 kuna - između minimalne i bruto plaće od 6.000 kuna od 0 do 20 posto; u intervalu od 6.000 do 20.500 kuna je 20 posto, a zatim progresivno raste do maksimalno 40 posto za bruto plaće iznad 36.500 kuna.

Kada se obuhvate sve djelatnosti i njihovih 356 tisuća zaposlenih (scenariji R3) ušteda u proračunu opće države je 4,9 milijardi kuna godišnje ili oko 400 milijuna kuna. Kada se isključe djelatnosti bolnica, policije i vojske (scenarij R4), ušteda bi iznosila 3,4 milijarde kuna godišnje ili 280 milijuna kuna mjesečno, pokazuju računice analitičara IJF-a.

Napominju također kako se sva četiri hipotetska simulacijska scenarija odnose na umanjenje bruto plaće, a nisu razmatrana eventualna umanjenja raznovrsnih neoporezivih primitaka, npr. prigodnih nagrada, troškova prijevoza i dnevnica.

Kada se uzme širi obuhvat zaposlenika (356 tisuća zaposlenih), podaci iz baze Porezne uprave govore da su ukupni neoporezivi primitci vezani uz rad u 2018. iznosili oko 2,8 milijardi kuna, od čega se oko 46 posto odnosilo na naknade troškova prijevoza, a 27 posto na prigodne nagrade (regres, božićnica i sl.).

"Pretpostavljeni scenariji i simulacije ukazuju kako su čak i uz pomalo 'drakonske' rezove plaća u općoj državi učinci relativno skromni, posebice imajući u vidu znatna sredstva koja su potrebna za pomoć privatnim poduzećima", smatraju autori, uz napomenu da pri izračunu nije uzet u obzir cijeli niz popratnih učinaka, koji bi mogli umanjiti ili čak potpuno eliminirati projicirane uštede, a koje je teško precizno kvantificirati.

Analitičari IJF-a izdvajaju i neke ključne činjenice i možebitne popratne učinke o kojima bi Vlada trebala dobro promisliti prije bilo kakvih ad hoc smanjenja plaća zaposlenih u općoj državi. Tako zamjećuju da će mnogi pojedinci iz privatnog sektora koji već jesu, ili će tek biti pogođeni posljedicama gospodarskog zastoja, u idućim mjesecima uvelike ovisiti o dohotku ostalih članova obitelji, jer u brojnim kućanstvima se dohodak ostvaruje od zaposlenja i u privatnom i u javnom sektoru.

Druga činjenica koju izdvajaju je da bi smanjenje plaća financiranih iz proračuna opće države moralo rezultirati i dodatnim padom potrošnje i, općenito, agregatne potražnje te posljedično i snažnijim padom BDP-a te proračunskih prihoda. "Smanjenje plaća koje terete proračun opće države u najboljem bi scenariju umanjilo ionako drastičan porast javnog duga za svega 1,22 posto BDP-a godišnje. U situaciji kad svi međunarodno relevantni kriteriji i naputci o kontroli javnog duga padaju u vodu, treba dobro promisliti vrijedi li zbog takvih ušteda riskirati smanjivanje proračunskih prihoda i dodatnu ekspanziju javnog duga", smatraju autori.

Napominju i kako će najveći dio tereta novonastalog javnog duga u budućnosti najvjerojatnije pasti na javni sektor, pa se može govoriti o "odgođenoj solidarnosti".

Ako plaće, koje bi eventualno bile smanjene tijekom ove krize, nakon završetka pandemije ne bi bile vraćene na početnu razinu, sadašnje bi kolektivno rezanje svakoj budućoj vlasti olakšalo zadržavanje status quo, odnosno neprovođenje znatnijih strukturnih reformi, ističu autori osvrta, napominjući kako se upravo to dogodilo tijekom prošle recesije.

"Nažalost, do sada nije bilo političke volje za reforme, a upravo bi ova kriza mogla poslužiti kao savršen okidač za takve rezove. Dakle, umjesto ad hoc rezanja, 'pametnije' bi i efikasnije bilo napraviti selektivne, ali dobro promišljene rezove", navodi se u osvrtu.

Autori također zamjećuju i kako su mnogi vrijedni poslovi u javnoj upravi i administraciji već ionako slabo plaćeni, što je rezultiralo i odljevom visokoobrazovanog stručnog kadra, a daljnja smanjenja plaća dodatno bi snizila efikasnost javnog sektora i kvalitetu javnih usluga.

"No, s koronavirusom ili bez njega, i dalje su nam neophodne dugo odgađane strukturne reforme, selektivni, ali dobro promišljeni rezovi te reorganizacija i optimizacija cjelokupnog javnog sektora", zaključuju autori.