Od HUP-a još nije traženo službeno očitovanje po tom pitanju, ali očekuju da će žurno sjesti sa socijalnim partnerima i razgovarati o prijedlozima i opcijama kako pomoći svima u ovim izvanrednim okolnostima.

Poslodavci su uvjereni kako su svi socijalni partneri svjesni težine stanja i važnosti ovog trenutka i da su svi usmjereni na glavni cilj: očuvanje radnih mjesta i podloge za brz nastavak poslovanja i nakon pošasti pandemije.

'Zdrava logika govori da je nemoguće zadržati postojeće razine plaća u periodu u kojem tvrtke ne ostvaruju nikakve prihode. A ta zdrava logika isto govori da je 'ustegnuće' primanja razumljivo i za dio javnog sektora koji nije angažiran na organizaciji sustava u ovim uvjetima (svi osim zdravstva, policije, vatrogasaca, javne čistoće...), navodi se u priopćenju.

Hrvatska udruga poslodavaca predložila je Vladi konkretnu mjeru za očuvanje radnih mjesta – uvođenje instituta čekanja. U HUP-u smatraju da mjera koja je predložena i usvojena u Hrvatskom saboru, a koja se odnosi na isplatu potpore od 3250 kuna po radniku, uz vrlo restriktivne kriterije, neće polučiti zamišljene ciljeve, a to je primarno zadržavanje radnih mjesta.

Prema HUP-ovom prijedlogu, osnovica za izračun naknade za 'čekanje na rad' bila bi istovjetna naknadi za nezaposlene, a koja bi se isplaćivala iz državnog proračuna. Radnik bi i dalje bio formalno u radnom odnosu do završetka primjene protuepidemijskih mjera, a nakon toga aktivirala bi se ex nunc prava i obveze iz radnog odnosa.

Za vrijeme trajanja 'čekanja na rad' poslodavac ne bi bio u obvezi uplaćivanja doprinosa za zdravstveno i mirovinsko osiguranje, niti poreza na dohodak, prireza poreza na dohodak, odnosno obveznih doprinosa.

Predloženi institut 'čekanja na rad' mogao bi se aktivirati isključivo u slučaju kada radnik obavlja poslove koji su obuhvaćeni protuepidemijskim mjerama te iz tog razloga ne može pristupiti svom radnom mjestu i izvršavati ugovorene radne zadatke niti iste obavljati od kuće, odnosno ako poslodavac zbog navedenih mjera ne može osigurati posao radniku.

Poslodavci predlažu da ova mjera obuhvati sve sektore i djelatnosti, bez obzira na veličinu gospodarskog subjekta. Naknada koju bi radnik dobivao bila bi jednaka naknadi za nezaposlene.

Napominju da bi isplata takve naknade bila privremenog karaktera, do prestanka primjene protuepidemijskih mjera. Smatraju da je u trenutnim okolnostima oportuno rješenje privremena naknada bez dodatnog opterećenja poslovnog sektora jer bi državni proračun bio u obvezi ionako isplaćivati navedenu naknadu ukoliko bi radnici postali obveznici naknade za nezaposlene.

Apeliraju da se isto uzme u obzir jer ide u korist radnika u okolnostima koje su izvan kontrole poslodavaca. Primjerom oslikavaju konkretnu situaciju:

'Radnik ne može na posao zbog protuepidemijskih mjera, nema uvjeta za rad od kuće (jer je rad takav da se ne može raditi od kuće), poslodavac nema sredstava za isplatu plaće, aktivira institut 'čekanja na rad', država spašava radno mjesto isplatom naknade (koja je jednaka onoj za nezaposlene), ali u momentu kada protuepidemijske mjere prestanu biti na snazi radnik nastavlja raditi kod poslodavca i poslodavac počinje isplaćivati plaću. Ukoliko nema predmetnog instituta 'čekanja na rad', radnik odlazi na Zavod za zapošljavanje, poslodavac ostaje bez radnika te radnik ostaje na teret državnom proračunu kao nezaposlen.'