Britanski dnevnik The Guardian ovih dana objavio je članak koji iz nešto drukčijeg kuta gleda na uobičajenu retoriku vezanu uz zagađenje atmosfere, odnosno povećanu količinu tzv. stakleničkih plinova – prvenstveno ugljičnog dioksida i metana – te posljedične klimatske promjene. Glavnim uzrokom porasta ispuštanja tih plinova u javnoj retorici uglavnom se proglašava općenita ljudska aktivnost. Krivica se svaljuje na svakodnevno korištenje vozila i električne energije te se kao rješenja predlažu razne alternative koje se ne oslanjaju na dobivanje energije iz nafte, plina i ugljena.

U svemu tome puno se rjeđe spominju imena velikih korporacija koje kao proizvođači spomenutih energenata imaju vrlo značajnog interesa u tome da se situacija ne mijenja. No britanski su novinari uz pomoć analiza dugogodišnjih podataka izdvojili upravo dvadeset najvećih korporacija iz čijeg je djelovanja proizašla čak trećina količine dodatnog CO² u atmosferi u posljednjih pet desetljeća.

Analiza koju je objavio britanski dnevnik temelji se na podacima Richarda Heedea, znanstvenika s američkog Instituta za klimatsku odgovornost (Climate Accountability Institute). Heede koristi podatke o količini sirove nafte, plina i ugljena koje su globalne korporacije iscrpile u razdoblju od 1965. do 2017. Kao početnu godinu Heede uzima 1965. jer se stručnjaci danas slažu da je to trenutak u kojem su i industrijski lideri i političari već znali kakav učinak sagorijevanje fosilnih goriva ima na okoliš, odnosno atmosferu.

Prema tim izračunima, dvadeset velikih državnih i privatnih korporacija u proteklih pet desetljeća doprinijelo je dodatnom količinom ugljičnog dioksida i metana ekvivalentnom 480 milijardi tona CO², što predstavlja 35 posto sveg svjetskog ispuštanja ugljika vezanog uz proizvodnju energije. Među njima se nalazi niz poznatih kompanija od kojih svakodnevno kupujemo naftne derivate na crpkama, ali i kompanije koje su primarno usmjerene na crpljenje energenata, a njihovu preradu i prodaju ostavljaju drugima.

Od 20 kompanija, njih 12 nalazi se u državnom vlasništvu, a ostale su u privatnom, odnosno njihovim se dionicama trguje na burzama. Iako bi se možda mogla koristiti logika da privatne kompanije snose veću krivicu jer su okrenute isključivo stvaranju profita za svoje vlasnike, ovog puta u slučaju državnih naftnih kompanija vrijede isti rezoni.

U najvećem dijelu radi se o nacionalnim kompanijama čija je dobit vrlo važna za proračunske prihode (a nerijetko i za bogaćenje povlaštenih vlastodržaca) te je i njima ostvarivanje profita u primarnom interesu. Svima njima tako je zajedničko to da im odgovara status quo i da se nafta, plin i ugljen nastave koristiti u što većim količinama.

Na samom vrhu neslavnog popisa nalazi se Saudi Aramco, državna korporacija Saudijske Arabije, pod čijom se kontrolom nalazi proizvodnja nafte i plina u toj državi. Arabija je već desetljećima poznata kao jedan od najvećih svjetskih proizvođača i izvoznika nafte i plina, a nakon što su prije nekog vremena objavljeni i detaljniji podaci o njenom poslovanju, Saudi Aramco proglašen je najprofitabilnijom kompanijom na svijetu. Iz njenih pogona stigli su energenti čijim je sagorijevanjem stvoreno 4,4 posto globalne količine stakleničkih plinova.

Slijedi Chevron, američki naftni gigant koji je lani imao prihode od gotovo 160 milijardi dolara i neto dobit od skoro 15 milijardi. Uz Chevron, među prvih deset najvećih zagađivača nalaze se još tri privatne korporacije: američki ExxonMobil, britanski BP te britansko-nizozemski Royal Dutch Shell. Sve četiri zajedno stoje iza više od 10 posto svjetske proizvodnje atmosferskog ugljika od 1965. godine. Listu deset najvećih popunjavaju državni igrači poput ruskog naftaša Gazproma (na 3. mjestu), Nacionalne iranske naftne kompanije (5. mjesto) te, od 8. do 10. mjesta, Coal India, meksički Pemex i Petróleos de Venezuela.

U izračun uloge koju su spomenute korporacije odigrale u ispuštanju stakleničkih plinova u atmosferu ušli su podaci o njihovoj proizvodnji nafte, prirodnog plina i ugljena. Nakon toga računalo se koliko se ugljičnog dioksida i metana ispusti u atmosferu korištenjem tih energenata sve do njihove krajnje upotrebe. Desetina ispušnih plinova stvara se u procesu crpljenja, proizvodnje, prerade i transporta, a devedeset posto proizlazi iz korištenja konačnih proizvoda poput benzina, mazuta, drugih plinskih ulja, prirodnog plina i ugljena za grijanje.

Identificiranje glavnih izvora energenata koji sudjeluju u povećanju količine atmosferskog ugljika trebalo bi pomoći u podizanju svijesti o tome da krivica za klimatske promjene ne leži isključivo na krajnjim potrošačima, kao i u skretanju rasprave na korporacije koje leže iza svega toga. Poznato je to da korporativni interesi leže iza političkog lobiranja u brojnim državama, što nerijetko rezultira izostankom regulative koja uređuje očuvanje okoliša, a koja bi često poskupila poslovanje tih kompanija. Prema nekim analizama, pet najvećih naftnih korporacija, čijim se dionicama trguje na burzama, godišnje potroši 200 milijuna dolara samo na lobiranje kako bi spriječile ili odgodile regulativu što se bavi klimatskim promjenama.

The Guardian je kontaktirao s dvadeset kompanija s liste, a od onih koje su odgovorile neke su priopćile da nisu krive zbog toga kako se njihovi proizvodi koriste u konačnici, dok su druge tvrdile da se utjecaj sagorijevanja fosilnih goriva nije znao sredinom prošlog stoljeća, kao i da industrija nije zajednički pokušavala odgoditi reakciju na atmosfersko zagađenje.

Većina njih ipak je izjavila da prihvaćaju znanstvene zaključke o klimatskim promjenama, a neke tvrde i da podržavaju ciljeve koji su navedeni u Pariškom klimatskom sporazumu, kojim se prosječno povećanje globalne temperature želi ograničiti na 1,5°C u odnosu na predindustrijsko razdoblje. No poznajući uobičajene korporativne propagandne trikove, te je stavove uputno prihvatiti s ponešto skepse. Dok se još može.