Sastanak ministara financija država članica eurozone, kojim je de facto okončan program spašavanja Grčke, održan u četvrtak bio je ključan u slučaju koji je početkom desetljeća bacio eurozonu na koljena, a svjetski financijski sustav doveo u stanje neizvjesnosti pomiješano s crnim prognozama o konačnom krahu eura – dakle, u slučaju grčkih dugova i prijetećeg bankrota te države. Enormni grčki dugovi koji su na površinu isplivali u vremenu nakon velike financijske i ekonomske krize 2008. i 2009. zgranuli su i zabrinuli financijski svijet koji je, još svježe prestravljen od šoka s kraja 2008., bio spreman otpisati i Grčku i euro, a pomalo čak i Europsku uniju.

Sanacija situacije na jugu Europe donijela je od onda, između ostalog, brojne mirne i nasilne prosvjede na ulicama grčkih gradova, revoluciju u političkom životu i oštre mjere državne štednje koje su ležale na tri paketa mjera potpisana s predstavnicima grčkih vjerovnika, od kojih je posljednji dogovoren u ljeto 2015. godine i istječe za nekoliko tjedana. Na strani vjerovnika glavnu riječ su vodili Europska središnja banka (ECB, European Central Bank), tzv. eurogrupa, odnosno grupa ministara financija država članica eurozone te Međunarodni monetarni fond (MMF).

U trenutku u kojem je dogovoren treći paket mjera grčki javni dug je premašivao 320 milijardi eura, a vrijednost tog programa pomoći iznosila je 86 milijardi. S tim iznosom ukupna vrijednost raznih mjera pomoći koje je Grčka primila od 2010. dosegnula je 273 milijarde eura, što je potrošeno uglavnom na otplate starih dugova. Novac se isplaćivao postepeno, u skladu s dospijećima starih dugova i strogim uvjetima koje je Grčka morala ispunjavati kako bi dobila novac i izbjegla bankrot.

Formalni kraj trećeg paketa mjera u kolovozu znači psihološku prekretnicu u grčkoj krizi, koju i dalje obilježava napetost kako između same Grčke i njenih vjerovnika, tako i međusobno među samim vjerovnicima. Grčka vlada premijera Aleksisa Ciprasa žudi za barem nekakvim olakšanjem u vidu ukidanja nekih od strogih uvjeta koje su postavili vjerovnici, a zbog kojih su u Grčkoj rezane mirovine, rasli porezi i nezaposlenost te je tamošnje gospodarstvo iskusilo nekoliko razdoblja recesije.

S druge strane pregovaračkog stola nalaze se dvije suprotstavljene struje čije neslaganje dodatno otežava rješavanje krize. Jednu struju predvodi najveći pojedinačni grčki vjerovnik Njemačka, a uz nju se nalaze Austrija, Nizozemska i neke nordijske zemlje. Drugu struju predstavljaju Francuska, ECB i MMF, a glavni kamen spoticanja je pitanje treba li Grčkoj otpisati dio dugova ili ne. Njemačka, naravno, ne gleda blagonaklono na bilo kakve takve ideje i pozvala je na dodatni nadzor Grčke nakon što istekne i treći program mjera.

Francuska sa središnjom europskom bankom pak smatra da je otpis dijela dugova ključan kako bi Grčka ponovo stekla povjerenje financijskih tržišta. Pierre Moscovici, povjerenik Europske komisije za ekonomiju i financije, čije riječi prenosi Euractiv, izjavio je u srijedu da je jasno da 'nitko ne bi smio izgubiti novac', no da bi 'zajednički trebali naći način da se olakša dug, bilo kroz produljenje dospijeća sadašnjih kredita, bilo otkupom onih najskupljih'.

Na strani onih koji sumnjaju u mogućnost Grčke da se brže oporavi bez dodatnog olakšanja je i MMF koji je sufinancirao prva dva paketa mjera, ali je u ovom trećem dogovorenom 2015. imao samo ulogu promatrača baš zbog nevoljkosti drugih vjerovnika da Grčkoj omoguće lakše disanje. Šefica Fonda Christine Lagarde je lani, prilikom pregovora koji su obilježili provjeru ispunjavanja uvjeta i odobravanje još jednog dijela ranije dogovorene pomoći, izrazila zadovoljstvo time što je izbjegnut grčki bankrot i ponavljanje krize, usprkos tome što nije ispunjena želja MMF-a koji je obećao i dodatnu pomoć tek kad eurozona pristane na otpis dijela dugova.

Uloga MMF-a je važna jer sudjelovanje njega i njegovih stručnjaka u nadgledanju cijelog procesa daje signal financijskim tržištima, zbog čega se Njemačka nalazi u nezgodnoj poziciji u kojoj se ne slaže s pozicijom Fonda, ali joj nije u interesu njegovo potpuno povlačenje iz programa.

Grčki premijer Aleksis Cipras još je ranije odbio sugestije guvernera ECB-a Marija Draghija te guvernera grčke središnje banke o tome da bi trebao dogovoriti jedan kredit iz predostrožnosti, kojim bi se grčkoj vladi olakšao pristup novcu u slučaju da se pojave nepredviđeni troškovi ili Grčka ne uspije svoje dugove redovno refinancirati na svjetskom financijskom tržištu.

Jasan rez u odnosima s Bruxellesom bez dogovaranja novog paketa pomoći donosi signal da Grčka konačno staje na svoje noge i da je najgore prošlo.

No problemi i posljedice grčkog nemara u upravljanju novcem osjećat će se još dugo. Podaci Svjetske banke pokazuju koliko je kriza bila katastrofalna za Grčku. Bruto domaći proizvod (BDP) te države se 2008. kretao oko 250 milijardi eura da bi do 2013. pao na 185 milijardi eura, a na toj se otprilike razini kreće i danas. Udio javnog duga i dalje je na razini od oko 180 posto BDP-a, što je drugi najviši udio u svijetu (veći udio ima jedino Japan).

U pojedinim trenucima u jeku najgore krize stopa nezaposlenosti u Grčkoj skakala je i preko 20 posto, a među mladima ona je premašivala čak i 50 posto. Udio ljudi koji žive ispod linije siromaštva također je porastao, a posljednje prognoze ekonomskog rasta i dalje ne ulijevaju previše povjerenja. MMF za ovu godinu Grčkoj predviđa realni rast BDP-a od dva posto, a s time je u skladu i prognoza Europske komisije od 1,9 posto. Sunce s grčkih otoka, čini se, još dugo neće obasjati tamošnje javne financije, a vjerovnicima Grčke ostaje nada i vjera da tamošnje trusno područje neće rezultirati nekim novim potresom.