Slično kao i Agrokor, autoceste su bujale na kreditima. Razlika je jedino u tome što je za kredite autocestama jamčila država pa investitore nije zabrinjavalo poslovanje cestarskih tvrtki. Svjetski bankari davali su kredite šakom i kapom, iako je bilo sasvim jasno da iz poslovanja autocesta oni nikada neće moći biti vraćeni.

Donoseći ovih dana nepopularnu vijest o poskupljenju cestarine, ministar mora, prometa i infrastrukture Oleg Butković najavio je, po tko zna koji put, da država ima ozbiljan plan za ozdravljenje cestarskih tvrtki.

'Realnost je takva da se cestarina trebala puno više povećati, a pokazuju to brojke i to je činjenica', lakonski je ustvrdio Butković opravdavajući više cijene.

A što kažu brojke? Do 2016. godine trojac Hrvatske ceste, Hrvatske autoceste i Autocesta Rijeka-Zagreb podigao je 72 zajma uz državno jamstvo, a ukupni dug u 2016. iznosio je 39 milijardi kuna ili 5,2 milijarde eura.

U 2015. poslovni prihodi triju cestarskih tvrtki iznosili su 2,4 milijarde kuna, a operativna dobit prije amortizacije (EBITDA) iznosila je 1,36 milijardi. Istovremeno, samo troškovi kamata na kredite dosegli su dvije milijarde kuna, što jasno ukazuje na potpuno neodrživ poslovni model jer najveći dio financijskih obveza pokrivaju porezni obveznici bilo kroz trošarine na gorivo kojima se subvencioniraju autoceste, bilo direktno iz državnog proračuna.

Ovako katastrofalno stanje posljedica je neracionalnih odluka o gradnji povezanih s korupcijom, skupim kreditima i lošim upravljanjem cestarskim tvrtkama. Rezultat je to da, uz Sloveniju, Španjolsku i Cipar, imamo najveći broj kilometara autocesta po stanovniku u Europi, uz vrlo nisku iskoristivost.   

U odnosu na ove brojke, Agrokorovo poslovanje djeluje sasvim pristojno. Naime, prihodi Todorićeva koncerna iznose 49,4 milijarde kuna, a ukupni dug iznosi 45 milijardi kuna. Istovremeno, operativna dobit prije amortizacije (EBITDA) doseže 5,2 milijarde kuna, a trošak financiranja 2,7 milijardi kuna. Dakle, financijski troškovi Agrokora apsorbiraju oko polovice operativne dobiti prije amortizacije, dok je kod cestara situacija puno gora jer su troškovi kamata 1,5 puta veći od operativne dobiti prije amortizacije.

Međutim, kako iza cestara čvrsto stoji država, među ulagačima nema panike. Naime, ulaskom u Europsku uniju svi dugovi cestarskih tvrtki, koji čine oko 12,1 posto BDP-a, ušli su u javni dug pa kreditori mogu biti mirni. Ali jasno je da država mora učiniti nešto da taj dug postane podnošljiviji.

Vlada Zorana Milanovića pokušala je riješiti problem davanjem autocesta u koncesiju na 30 do 40 godina, uz očekivani jednokratni prihod u visini od tri milijarde eura. Time bi se pokrio veći dio duga, a autoceste bi se prepustile privatnim investitorima uz obvezu upravljanja i održavanja infrastrukture u određenom razdoblju. Pokušaj je neslavno propao zbog velikog otpora sindikata, oporbe i dijela javnosti.

Plenkovićeva vlada potpuno je odbacila bilo kakav oblik prepuštanja autocesta privatnom kapitalu i odlučila se za poslovno i financijsko restrukturiranje cestarskih tvrtki s ciljem da se koliko-toliko olakša teret dugova.  

Dizanjem cijena cestarina računa se na rast prihoda od 160 milijuna kuna, na troškovima održavanja planira se uštedjeti 200 milijuna kuna, a značajne uštede očekuju se i od smanjenja broja zaposlenih (od 700 do 900 ljudi do 2020.).

Predviđaju se i niži financijski troškovi, što bi se trebalo postići refinanciranjem postojećeg duga izdavanjem obveznica s nižom kamatom i duljim rokom dospijeća.

Iako se o navedenim mjerama govori već godinama, čini se da je končano sazrelo vrijeme za njihovo provođenje. Međutim, čak i ako se sve realizira u skladu s planom, bez snažnijeg rasta prometa teško je očekivati pozitivno poslovanje.