“Glavni je problem što institucije zadužene za suzbijanje obiteljskog nasilja i dalje zlostavljanje osobe ne doživljavaju kao ugrozu života, jer nikome na čelu ne piše hoće li ili neće ostvariti izrečene prijetnje ubojstva, ali ako protiv nekog imate više prijava, mora postojati i stručna sigurnosna prosudba i učinkovito postupanje”, smatra Duduković i kritizira način na koji se primjenjuje zaštitna mjera zabrane približavanja.

Zabrana približavanja nekoj osobi nema efekta ako se zna da tu zaštitnu mjeru nitko ne kontrolira, da zlostavljača nitko ne kontrolira, kaže Duduković i naglašava da je apsurdno da policija samo ponekad zove žrtvu i pita poštuje li zlostavljač mjeru neprilaska.

Prije su aktivistice za borbu protiv nasilja nad ženama bile uključivane u razna nacionalna tijela, a sada nitko iz sedam prvih skloništa za žene nije ni u kakvom tijelu, stručnom timu, a puno bi više trebalo surađivati, tvrdi Duduković, pozivajući na suradnju sve koji djeluje na sprječavanju nasilja u obitelji i pomaganja žrtvama, centre za socijalnu skrb, policiju, sudstvo i nevladine organizacije.

“Ali mi to govorimo već 20 godina, osjećam se kao budala kad to ponavljam, a sve se jako sporo rješava”. Dodaje da slučajeva kao u Gospiću ima svugdje i da se stalno pita što se još mora dogoditi u društvu da se nešto promijeni.

“Smatram da bi na sudovima trebali postojati posebni odjeli koji bi takve hitne stvari rješavali ne čekajući red. Kada žena prijavi nasilje prođe i godinu dana do prve sudske rasprave. Za to vrijeme može biti već 100 puta ubijena. Nije u redu ni ako se čeka par mjeseci. Mora postojati interventni dio suda koji će odmah nešto rješavati, u pola noći, ako treba”, zaključila je Duduković.