Već više od 25 godina Tonino Picula bavi se vanjskom politikom, a nastavak karijere ovaj put ponovno traži u Europskom parlamentu.

Rođen je 1961. u Malom Lošinju, a školovao se u Šibeniku. Iako je diplomirao sociologiju te nosi titulu profesora sociologije, Picula se većinu karijere bavio vanjskim poslovima. Već ranih 90-ih postaje tajnik kabineta tadašnjeg šefa SDP-a Ivice Račana, a kasnije i međunarodni tajnik SDP-a. S mjesta tajnika nakon što SDP osvaja vlast 2000. seli se na Zrinjevac, u Ministarstvo vanjskih poslova, te će iduće tri godine biti na čelu tog ministarstva. Za vrijeme njegova mandata Hrvatska je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju te predala zahtjev za članstvo u Europskoj uniji.

Odlaskom SDP-a s vlasti Picula se seli u Sabor u koji je izabran kao zastupnik. U Sabor je biran i 2007. i 2011. godine. U tom razdoblju četiri godine obnašao je i dužnost gradonačelnika Velike Gorice, i to od 2005. do 2009.

Istovremeno je širio svoju vanjskopolitičku karijeru. Bio je šef saborskog izaslanstva u Parlamentarnoj skupštini OESS-a, potpredsjednik te skupštine, a imenovan je posebnim koordinatorom i voditeljem promatračkih misija OESS-a na parlamentarnim ili predsjedničkim izborima u Moldaviji (2010.), Kazahstanu (2011.), Rusiji (2012.), Gruziji (2012.) i Armeniji (2013.).

Bio je među prvim hrvatskim promatračima u Europskom parlamentu, a 2013. prvi put je izabran za zastupnika u Europskom parlamentu, s najviše osvojenih preferencijalnih glasova. Isti uspjeh ponovio je 2014.

Iako u stranci više nema visoke funkcije, član je Predsjedništva PES-a (Stranka europskih socijalista).

Kampanja je na pola puta. Koliko mandata očekujete u SDP-u i može li kampanja promijeniti brojku koju vam zasad daju ankete?

Bio sam angažiran u svim kampanjama od 1990. godine, na svim parlamentarnim, predsjedničkim i lokalnim izborima, pa mogu izvući opći zaključak da sve kampanje imaju nešto zajedničko, ali svaka uvijek donese nešto novo. To se odnosi i na ovu kampanju za europske izbore. Na svim izborima gotovo je izvjesno da će se dogoditi neko iznenađenje, ali pitanje za milijun eura je što će ovog puta biti to iznenađenje. Plakati, letci, knjižice ne određuju pobjednike, ali ako ih nemaš, onda se ljudi pitaju zašto ih nemaš. Izostanak standardne izborne konfekcije otvara priču o tome što je s tvojom organizacijskom sposobnošću da izvedeš kampanju. Točno je to da je ova kampanja u odnosu na onu iz 2013. dvostruko duža. Koliko to može promijeniti već utvrđene političke preferencije? Donekle može jer čak 33 liste sa stotinama kandidata neizbježno tjeraju iste da se predstavljaju i na osebujne načine. Neće to stubokom preokrenuti trendove, ali može donijeti neka odskakanja.

Na koliko mandata računa SDP?

Utvrdili smo cilj još u ranoj fazi, prije svih konkurenata, a to je osvajanje 200 tisuća glasova, što bi preračunato bilo tri mandata.

Tri mandata ste osvojili i na prošlim izborima. Ne bi li cilj trebao biti težiti višem?

Osvojili smo tri, ali na kraju smo dobili dva zahvaljujući ‘raskošnoj darežljivosti’ tadašnjeg vodstva SDP-a prema partnerima. U tom kontekstu tri bi bila napredak.

Ako ne osvojite tih 200 tisuća glasova, čija će to biti odgovornost?

Onda bismo morali konstatirati neuspjeh te analizom lanca odlučivanja i kvalitete kampanje doći do razloga. Ali o takvom ćemo scenariju ako do njega uopće dođe. Sada smo u kampanji i vjerujem, a to potvrđuju sva istraživanja javnog mnijenja, da će SDP dobiti tri euromandata.

U jednom od posljednjih istraživanja pojavljuju se i potencijalni kandidati koji bi mogli osvojiti mandate. To istraživanje i vama i Biljani Borzan predviđa mandat, a kao trećeg stavlja Ranka Ostojića. Tko bi po vama mogao biti taj treći i može li Ostojić ‘doskočiti’ s posljednjeg 12. mjesta te preskočiti i Predraga Matića?

To će ostati otvoreno pitanje do samog izbornog dana. Ono što je očito jest da je naša lista najjača lista koja se nudi biračima na političkom tržištu. Smatram da je sastavljena politički inteligentno. Davor Bernardić je na nju stavio svoje unutarstranačke rivale sa zadnjih stranačkih izbora, poput mene i Ranka Ostojića, a tu je i Biljana Borzan, koja je javno izražavala neslaganje s nekim procesima u stranci. Imamo ljude s bogatim iskustvom u lokalnoj samoupravi, kao i kandidate s ekspertnim poznavanjem vanjskih poslova, politike zaštite okoliša itd. Naravno da takva lista zbog jakih pojedinaca otvara preferencijalnu utakmicu pa kandidati nastoje pojačati vlastitu vidljivost. To je legitimno dok se poštuje temeljni programski, politički integritet kampanje i stranke. Zasad ne vidim da smo prešli neku dvostruku punu liniju.

Kako onda gledate na kampanju koju provodi Gordan Maras?

Poznajući Gordana dug niz godina, nisam previše iznenađen. On je jedva dočekao da marketinški iskoristi tu simboliku rednog broja na kojem se nalazi. Kažem, to je sve očekivano i razumljivo do one mjere kada bi počelo izrazio negativno utjecati na cjelinu naših političkih poruka u kampanji.

Smeta li vama i drugim kandidatima kako on vodi svoju kampanju jer od svih kandidata najvidljiviji je u medijima, dok lista ne dobiva toliku pažnju?

Odgovorit ću pozivajući se na vlastito iskustvo. Na prošlim euroizborima ne samo da me tadašnji predsjednik stavio na peto mjesto, nego sam bio jedini kandidat bez ijednog billboarda na nekom javnom mjestu. Nisam zbog toga vodio neku agresivnu osobnu kampanju. Usprkos tome, broj preferencijalnih glasova koje sam dobio predstavljao je polovinu ukupnog broja glasova koje je dobila lista. Generalno, ako kandidati ozbiljno shvaćaju svoje obveze tijekom kampanje, dogovaraju se s lokalnim stranačkim vodstvima, odlaze među građane - i mediji će to vrlo vjerojatno zabilježiti. Vakuum u medijima najčešće se događa ako ne radiš.

No SDP-u zbog Marasove kampanje prijeti i financijska kazna.

Ako stranci prijeti sankcija za izborni prekršaj, onda nedopustivo ponašanje treba prestati. Kazna se može platiti samo jednom.

Ima li istine u priči da je zapravo Biljana Borzan trebala biti nositeljica liste, a vi drugi, no da se zbog zip sistema i zahtjeva Predraga Matića da bude treći mijenjao raspored?

Ne želim komentirati glasine. Na eurolistama sam bio oba puta, i 2013. i 2014. Rezultat? Jedini sam od svih kandidata koji je na tim izborima dobio više od 100 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da mislim da je opravdano moje mjesto na ovoj listi.

U slučaju da vas Biljana Borzan preskoči po broju preferencijalnih glasova, hoćete li to gledati kao svoj neuspjeh?

Nema razloga. Predložena lista je s jedne strane odraz postojećih odnosa u stranci, ali i dobre procjene kako kvalitetnim kandidatima učiniti maksimalnim učinak stranke na izborima. No birači su tu da naprave konačan raspored. To su napravili i 2014. godine, kada sam bio peti, a kolegica Borzan druga. Mislim da je njoj tada bilo drago što sam ja u tolikoj mjeri povukao rezultat liste. Tako bih i ja bio zadovoljan da ona, možda više od mene, ovog puta doprinese uspjehu liste. Ali ono čime sam stvarno zadovoljan odluka je da na ovim izborima istaknemo samostalnu listu SDP-a.

Je li to bio vaš uvjet, da SDP ide samostalno?

U konzultacijama sam zagovarao da idemo samostalno, uz eventualnu podršku nekih jakih pojedinaca, ali nikako više sa strankama koje vam praktički oduzimaju mandate nakon izbora.

Može li se dogoditi da SDP bude jedina lijeva opcija koja će iz Hrvatske dobiti mandate u Europskom parlamentu?

Moguće je to jer koliko god neki lideri Amsterdamske koalicije isticali svoj lijevi profil, radi se o liberalnim strankama. SDP je prije svega matična stranka hrvatske ljevice te želimo zadržati takvu poziciju i nakon izbora. Čini mi se da su druge lijeve ili ljevicom inspirirane stranke propustile priliku da koalicijskim aranžmanima postignu bolji rezultat.

I HDZ i vi u kampanji šaljete poruke u kojima upozoravate na opasnost populističkih pokreta u Europskom parlamentu. Po kojim se porukama razlikujete u kampanji?

Mene ne zabrinjavaju toliko populisti jer se oni uglavnom bučno pojave i tiho splasnu. Oni su doduše narasli na konkretnom političkom humusu slabosti europskog političkog establišmenta koji nije dobro reagirao na krizu prije točno 10 godina. Populisti su iskoristili frustriranost ljudi jer se krizu saniralo dubokim rezovima u socijalno tkivo društva. I naravno da su ljudi reagirali otporom prema establišmentu. Međutim mene više brine hibrid između dojučerašnje proeuropske, građanske, konzervativne desnice te tzv. eurofoba i šovinista. Najzorniji primjeri toga su Viktor Orban i Antonio Tajani. To nisu političari koji pripadaju nekim marginalnim desnim skupinama u parlamentu, to su pripadnici Europske pučke stranke, čiji je dio i HDZ. Jača dilema hoće li ta uplašena građanska desnica preuzeti zbog pragmatičnih razloga ne samo narativ desnih populista i eurofoba, nego i njihovu politiku. To bi tek bilo opasno.

No Živi zid nastao je zbog frustriranosti ljudi SDP-ovom vladavinom.

Ne isključivo jer kada su se nedavno pojavile neke druge političke opcije, Živi zid je počeo kontinuirano padati. Poneka skupina razočarana SDP-om može njima dati glas, ali mislim da Živi zid i SDP ne dijele istu publiku.

Pažnju je ovih dana dobila i izjava Bože Petrova da bi Europska unija trebala dati odštetu Hrvatskoj zbog iseljavanja. Kako komentirate tu izjavu?

Mislim da bi se Most prvo trebao ispričati hrvatskoj javnosti što je čak dva puta doveo HDZ na vlast u ovom mandatu europskih institucija. Nije Bruxelles kriv za to što Hrvatska u prvih šest godina nije dovoljno koristila šanse svog članstva. Jedan od razloga za to politička je nestabilnost kojoj je kumovao i Most. Unija nam je dala na raspolaganje 10,5 milijardi eura u tekućoj financijskoj omotnici, što nas po visini sredstava po glavi stanovnika stavlja na šesto mjesto. Pravo je pitanje zašto mi to slabo koristimo. Tražiti neke reparacije od Bruxellesa samo je loš populizam.

Aktualni ste zastupnik u Europskom parlamentu. Što smatrate svojim najvećim uspjehom?

U politici su moguća dva pristupa. Krenuti utabanim stazama, a u mom slučaju to je vanjska politika. Jedinim dijelom slijedio sam taj smjer u Europskom parlamentu i postao voditelj izaslanstva EP-a za odnose s BiH i Kosovom te izvjestitelj u sjeni za Sjevernu Makedoniju. Ali možete krenuti neutabanim stazama. Na početku mandata 2013. uočio sam anomaliju u euroinstitucijama jer nije postojalo nijedno radno tijelo koje se kontinuirano bavilo otocima, što je apsurdno. Nitko se dakle nije bavio problemima dvadesetak milijuna ljudi koji žive na 2250 malih i srednje velikih otoka. Upustio sam se u jednu vrstu ‘avanture’ i neizvjesnosti kako bi se konačno formiralo pravo 'otočno' radno tijelo. U tome sam i uspio. Ostavio sam institucionalni trag u Europskom parlamentu posebnom Međuskupinom za otoke, ali i u Europskoj komisiji, jer je prvi put stvoreno Tajništvo za otoke oko konkretnog projekta - energetske tranzicije na europskim otocima teške 12 milijuna eura. U pilot-projekt među 26 otoka ušlo je čak 10 hrvatskih. Kada bismo u EU bili svugdje prisutni u tom razmjeru, 10 od 26, Hrvatska bi bila jedna od top članica. Pored toga, ponosan sam na još neke stvari. U raspravama o novom integriranom kontroliranju europskih granica postojala je tendencija da se on primjenjuje samo na šengenskim granicama. Zahvaljujući i mojim amandmanima, taj novi sistem kontrole granica proširen je na vanjske granice EU-a, što znači da su njime obuhvaćene i hrvatske granice prema jugoistočnom susjedstvu. I treće, što posebno ističem - ulaskom u EU Hrvatska je napustila CEFTA-u, ali BiH je odbijala novelirati svoj sporazum o Stabilizaciji i pridruživanju, što je onemogućilo našim izvoznicima da posluju po dotadašnjem režimu trgovanja. To je prijetilo velikim gubicima hrvatskim izvoznicima. Zahvaljujući i mojim upornim nastojanjima, to se nije dogodilo.

Osvojite li novi mandat, hoće li vam fokus i dalje ostati na otocima?

Svakako. Zalagat ću se za nastavak energetske tranzicije hrvatskih otoka koju je započelo Tajništvo za otoke te za povećanje budžeta za dodatnih 100 milijuna eura. Osim toga, nastavit ću svoje aktivnosti na području sigurnosti. U svojem mandatu nisam bio u zonama komfora. Sudjelovao sam u misijama u Ukrajini, Nigeru, na tursko-sirijskoj granici. Smatram da ne možete donijeti racionalno političko rješenje problema koji u osnovi nisu europski ako ne idete tamo kamo nastaju ili se najviše osjećaju.

U prošlom mandatu dosta pažnje bilo je posvećeno i vašoj suradnji s Davorom Ivom Stierom. Koga biste od kandidata drugih stranaka voljeli vidjeti u Europskom parlamentu, s kime biste možda mogli surađivati na ovaj način?

Treba prepustiti biračkom tijelu da odredi hrvatsku reprezentaciju u Europskom parlamentu. Zasad ne znamo čak ni hoće li nas biti 11 ili 12. EU nikada nije bio ovako podijeljen i izložen neizvjesnostima uoči izbora za EP. Npr. nakon izbora dobit ćemo privremene zastupnike iz Ujedinjenog Kraljevstva. Koliko će oni ostati i koja će biti njihova uloga, teško je reći. Kako uopće surađivati s nekim za koga ne znaš hoće li idućeg tjedna doći na plenarnu sjednicu? Ne želim spekulirati, ali volio bih naći suradnike među onima koji su bliski temama kojima se ja bavim, a to su problemi zemljopisno zakinutih sredina, sigurnosna pitanja, politika proširenja. No sklonost temi nije dovoljna, trebate makar donekle dijeliti poglede o tome kako rješavati probleme. Moja će vrata ostati otvorena za suradnju i ako netko u mom dosadašnjem poslu prepoznaje nešto što bih htio nadopuniti, dovoljno je da to predloži.

Krajem godine biraju se i novi europski povjerenici. Hrvatski povjerenik Neven Mimica odlazi, a u nedavnom intervjuu za tportal kazao je kako bi kao europsku povjerenicu iz Hrvatske volio vidjeti Mariju Pejčinović Burić. Koga biste vi voljeli vidjeti u Europskoj komisiji?

Želio bih prije svega kompetentnu osobu koja će u idućoj europskoj vladi dati svoj balansirani doprinos, politički i stručni. Europska komisija je pod dvostrukim povećalom: ostalih dviju institucija EU-a - Parlamenta i Vijeća - kao i europske javnosti. Zato se nadam da će Zagreb ponuditi dobrog kandidata. Sjećam se bruke koju su doživjele neke države nominirajući za povjerenike osobe koje su se već u fazi saslušanja pokazale nekompetentnima.

A tko bi mogao biti novi ministar vanjskih poslova ako Pejčinović Burić postane glavna tajnica Vijeća Europe?

Ne znam što se kuha u kadrovskim kuhinjama na Zrinjevcu i Markovu trgu. Nije tajna to da premijer Plenković zapravo ima primarnu ulogu u definiranju vanjske politike Vlade, ali svakako bi i njemu bilo lakše provoditi tu politiku ako bi na čelu Ministarstva bio netko primjerenih sposobnosti. Pogotovo jer nas 2020. čeka premijera s predsjedanjem Europskom unijom. Posljednja smo država članica koja nema to iskustvo, ali se nadam da ga nećemo stjecati u nekim dramatičnim kadrovskim okolnostima. Jer bit će dovoljno napeto i bez ovako otvorenih pitanja. Pretpostavljam da će se Hrvatska, tj. EU i tada nositi s posljedicama Brexita, a mora biti usvojen i novi sedmogodišnji financijski okvir. Velika je vjerojatnost pojave nekih ad hoc kriza zbog postizborne političke dinamike. Prema tome, ministar vanjskih poslova zemlje koja predsjeda Europskom unijom mora biti osoba sposobna za sučeljavanje s raznim stres-testovima.

Vidjeli smo ovih dana podbačaj u prijavama za tzv. časnike za vezu, odnosno studente koji bi bez naknade trebali pomagati Vladi u predsjedanju. Jesmo li mi uopće spremni za predsjedanje Europskom unijom?

Do mene dopiru proturječni signali. U Europskom parlamentu već sam se dva puta susretao s ljudima iz hrvatske državne uprave, ministarstava i agencija kako bi ih upoznao s radom Europskog parlamenta i načinom na koji se donose odluke. No s druge strane imamo, recimo, problem sa zgradom u Bruxellesu, koja nikako da bude privedena svrsi te imamo problema s različitim tehničkim aspektima predsjedanja, tako da ćemo vjerojatno, kao i toliko puta ranije, dosta toga improvizirati i rješavati u posljednji tren. Nadam se da će se onaj ‘klik’ dogoditi onda kada bude trebalo.

Hoće li ta tri mandata, koje bi SDP trebao osvojiti, stabilizirati i Davora Bernardića na čelu stranke?

Nadam se da će izborni uspjeh stabilizirati SDP. Članstvo, simpatizeri i birači SDP-a zaslužili su da nakon više od dvije godine blokada i unutrašnjih podjela doista počnemo raditi posao zbog kojeg postoji politička stranka. A pogotovo SDP, koji je do sada položio tolike demokratske testove u novijoj povijesti hrvatskog višestranačja. Nadam se da će ovo biti izbori obnove, odnosno da će izborni rezultati napuniti energijom sve one koji odlučuju u stranci da se konačno krene u prijeko potreban zadatak njene obnove na terenu. Stranka nije samo Iblerov trg. Putujući Hrvatskom, vidim na mnogim mjestima koliko je stranka zapuštena, koliko su ljudi u nekim sredinama demotivirani ne samo zbog kroničnih nasrtaja HDZ-a na strukture društva. Evidentno je da smo prolazili kroz ozbiljnu krizu vodstva, ali srećom nas još uvijek nije pogodila u istoj mjeri i kriza povjerenja članstva i simpatizera. Jer po onome što smo radili jedni drugima zadnje dvije godine već smo trebali biti na pet posto. To se, međutim, nije dogodilo.

Ali tih desetak posto baza je podrške koja se neće mijenjati.

Mislim da je jezgra podrške stranci ipak bliže dvadeset posto. Ali nas konstantno dvije godine gase u medijima, tiskaju osmrtnice i kuju u zvijezde neke nove lijeve opcije. Ipak se, bez obzira na probleme, nismo raspali. Dobar dio problema SDP-a naslijeđen je iz perioda prije Davora Bernardića, neki problemi su se možda mogli riješiti, ali nisu, dok su neki drugi izazovi dijelovi opće krize europske socijaldemokracije. No na nekoj točki morate zaustaviti pad ili pasti do kraja. Mislim da su europski izbori prilika da makar pokažemo operativnost i obnovimo ključne sposobnosti koje smo izgubili - sposobnost nametanja alternative postojećem modelu vlasti i sposobnost mobilizacije.

Može li tu stabilizaciju koja bi se dogodila poremetiti eventualna kandidatura Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, s obzirom na to da već sada vidimo podjele u stranci vezane uz njega?

Ne želim spekulirati o imaginarnim političkim planovima. O tome se govori već više od godinu dana, ali čovjek o kojem je riječ o svemu nije izustio ni 'a'.

Nije tajna to da niste u najboljim odnosima s Milanovićem. Što mu zamjerate?

Nije bit problema moj odnos prema bivšem predsjedniku stranke, nego njegova baština koja još uvijek traumatizira i odnose u SDP-u i odnos dobrog dijela javnosti prema SDP-u. Sigurno je to da je on imao i sjajnih poteza u svojoj političkoj karijeri, ali u tih devet godina SDP je doživio previše političkih posrnuća, previše je antagonizirao odnose unutar stranke, pa je i sam ocijenio da je vrijeme da ode. Dionica mog odnosa s njim u tome samo je fusnota.

Smatrate li njegovom baštinom i ljude koji su napustili SDP i prešli u redove vladajućih? Ili je to baština Davora Bernardića?

Zastupnici SDP-a u aktualnom sastavu Sabora nisu tamo po Duhu Svetom, nego ih je netko ipak stavio na liste. Najodgovorniji za sadašnji sastav Kluba zastupnika je Zoran Milanović. Kada se usvajala, ja sam bio potpredsjednik SDP-a i bio sam protiv te liste. K tome, nije zdrava situacija ni za jednog predsjednika stranke ako se Klub zastupnika pretvori u frakciju protiv tebe. Može se raspravljati o tome je li Bernardić pri tome povlačio uvijek i samo dobre poteze, je li možda mogao uspješnije rješavati odnose. To ipak nikako i nipošto ne može opravdati bivše zastupnike stranke koji su povukli krajnje neprihvatljive poteze odlazeći u Klub zastupnika Milana Bandića ili glasajući za održavanje HDZ-ove većine. Ti epilozi njihovih političkih karijera sigurno nisu krivica Davora Bernardića.

Jeste li vi zainteresirani biti SDP-ov kandidat na predsjedničkim izborima?

Razgovaramo u jeku kampanje za izbore za Europski parlament, ključnih za stabilizaciju stranke. Ne želim kontaminirati kampanju spekulacijama o događajima koji na političkom kalendaru slijede nakon njih.

A kandidatura za predsjednika stranke?

Bio sam dvaput kandidat za predsjednika stranke. Nisam bio izabran. Bez obzira na to i neovisno kakva je situacija u SDP-u, ostajem dionikom procesa u stranci. Ali sam zainteresiran za to da se, kao SDP-ovac, natječem na izborima za javne dužnosti. Meni je zaista čast i osjećam veliku odgovornost za to što nosim SDP-u eurolistu. Što će se događati poslije, ovisi naravno o izbornim rezultatima i procjenama temeljenim na realnostima.

Zahvaljujući poslu puno putujete. Načula sam da s putovanja donosite magnete za hladnjak. Koliko ih imate?

Valjda nekoliko stotina. Nikad ih nisam brojao, ali ih je dovoljno za tri, četiri hladnjaka. Zato sada imam veliku limenu ploču na zidu pa ih slažem po njoj. Važni su mi jer pogled na svaki od tih magnetića automatski otvara odgovarajući folder sjećanja.

Koji vam je najdraži?

Teško je reći, ima ih standardnih i neobičnih. Recimo, volim magnetiće koji simboliziraju vino, vinovu lozu. Moguće je to zato što dolazim iz težačke obitelji koja se bavila vinogradarstvom. Pored magnetića skupio sam dosta boca vina iz cijelog svijeta.

Imate li još uvijek vremena za sviranje gitare?

Nažalost, ne. Gitaru sam kupio u srednjoj školi, a posljednju 'dodatnu opremu' poklonila mi je supruga početkom naše veze. Prije nekoliko mjeseci pokušao sam svirati jer nisam više mogao gledati kako samo stoji u kutu u futroli. Bilo je to međutim bolno jer sam izgubio onaj rožnati dio na vrhovima prstiju koji gitaristi steknu sviranjem. Bio sam uporan, ali sam nakon nekog vremena shvatio da bolje da se ne zavaravam jer ne mogu u kontinuitetu odvajati nekoliko sati da ponovno prosviram. Tako sam svoju gitaru, uz naklon, vratio nazad.

Sada vam je prilika da malo trenirate u kampanji s Rankom Ostojićem.

Ranko rado i dobro svira gitaru. Ali pred mikrofonima ćemo u ovoj kampanji ipak prije svega predstavljati naš program.

Vaš brat Boško Picula, kolumnist tportala i politolog, uz to je i poznati filmski kritičar i filmofil. Je li to neka obiteljska crta, jeste li i vi zainteresirani za filmove?

Obojica smo sklona i filmovima i politici. Samo što sam ja izabrao posvetiti se politici kao praksi, a on kao znanosti. S druge strane on je upućeni filmski kritičar, a ja pasionirani filmski konzument jer u slobodno vrijeme najčešće gledam filmove.

Zna li preporučiti vam neki film?

Povremeno, naravno. Ali kada razgovaramo, puno više raspravljamo o politici.