Da se radi o političaru sasvim drugog kalibra, u slučaju Nevena Mimice pokazuje i njegova biografija. Rođen je 1953. u Splitu, a diplomirao je 1976. na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, smjer vanjska trgovina. Na tom je fakultetu i magistrirao te mu je odobren i doktorat.

Prve radne godine provodi u Republičkom komitetu za odnose s inozemstvom i već tada bavio se odnosima sa zemljama u razvoju. Diplomatsku karijeru započinje 1987. i to prvo u jugoslavenskoj ambasadi u Ankari, a kasnije i u Kairu. S nastankom nove hrvatske države ulazi i u hrvatsku diplomaciju. Već 1991. postaje pomoćnik ministra trgovine za sektor vanjske trgovine, a 1993. vraća se u diplomaciju, prvo u Kairo, a kasnije ponovno u Ankaru. U Hrvatsku se vraća 1997. kada postaje pomoćnik ministra gospodarstva. U Račanovoj Vladi prvo je bio zamjenik ministra gospodarstva te glavni pregovarač u pregovorima o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom te glavni pregovarač hrvatske Vlade za prijam RH u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO.

Za ministra europskih integracija imenovan je 2001., a na toj funkciji ostaje do kraja Račanove Vlade.

Povratkom HDZ-a na vlast, Mimica odlazi u saborske klupe, gdje je bio i predsjednik Odbora za europske integracije, a kasnije i potpredsjednik Sabora. U Milanovićevoj Vladi bio je potpredsjednik Vlade za unutarnju, vanjsku i europsku politiku, a 2013. odlazi u Bruxelles kao prvi europski povjerenik iz hrvatskih redova. Prvo je kao povjerenik bio zadužen za zaštitu potrošača, a od 2014. fokus rada su mu međunarodna suradnja i razvoj.

Rijetko se pojavljujete u hrvatskoj javnosti i medijima, a europski ste povjerenik iz Hrvatske. Smeta li vas što vaš rad nije više popraćen?

U osnovi i ne. Posao europskog povjerenika za međunarodnu suradnju i razvoj je zbilja vezan potpuno na ono što treba raditi prema vani, prema zemljama u razvoju gdje je Europska unija daleko najveći pružatelj razvojne pomoći. Taj posao traži da više od pola vremena provedem po svijetu nego što sam u Bruxellesu, a pogotovo nego što sam li u Zagrebu. Sama ta tema međunarodne razvojne pomoći nije u centru medijskog niti prevelikog javnog interesa. Tako da se događa da se sve ono što ja radim vani, u Africi, na Pacifiku, na Karibima, u Aziji i svim zemljama u razvoju ne poprati kao neko redovno praćenje europskih politika. Onda i ispada da u Hrvatskoj nije toliko javno poznato sve što i koliko ja radim.

Da onda pojasnimo za čitatelje, čime se vi zapravo bavite kao europski povjerenik?

Europska unija i države članice osiguravaju preko 60 posto međunarodne razvojne pomoći zemljama u razvoju. Europska unija je ta koji najviše doprinosi svojim razvojnim projektima na raznim područjima poput poljoprivrede, obnovljivih izvora energije, razvoja obrazovnih sustava, zdravstvenih sustava u zemljama u razvoju. Svake godine preko 10 milijardi eura iz europskog proračuna, a to je onaj dio kojim se ja kao povjerenik bavim, ide prema tim projektima. U 2015. Je dogovoren globalni plan Ujedinjenih naroda o ciljevima održivog razvoja u čijem je centru borba protiv siromaštva. To je ono što mi sa svojim projektima pokušavamo ostvariti u zemljama u razvoju. Taj posao traži puno angažmana, misija, putovanja, kontakata s predsjednicima država, ministrima, udrugama civilnog društva u zemljama u razvoju, do agencija Ujedinjenih naroda, Svjetske banke…

Od svih tih projekata, koji biste izdvojili kao svoj najveći uspjeh?

Najveće po utjecaju na razvoj u partnerskim zemljama je novi način pružanja razvojne pomoći, novi način koji nije oslonjen potpuno na proračunska sredstva i javni novac europskih poreznih obveznika, nego na potporu privatnih ulaganja u razvojne projekte. I to privatnih ulaganja koje imaju razvojni utjecaj u zemljama u razvoju. Upravo u mom mandatu smo osmislili jedan novi sustav suradnje s međunarodnim razvojnim bankama kojima dajemo dio javnog novca kako bi oni mogli na najnižu moguću razinu smanjiti troškove kreditiranja takvih privatnih ulaganja i to su definitivno najpovoljniji krediti. Uz to smo osigurali i iz europskog proračuna jamstva, odnosno uspostavili sustav uklanjanja rizika ulaganja u te zemlje koje su zapravo rizične za privatna ulaganja. Računamo da ćemo s time do 2020. osigurati 45 milijardi eura novih ulaganja, a u sljedećem proračunskom razdoblju želimo barem 10 puta povećati taj utjecaj i partnerstvo s privatnim sektorom. Mislim da će upravo taj koncept koji smo osmislili imati dugoročno povoljni utjecaj na razvoj.

Upravo zbog posla kojim se bavite puno ste putovali, od Afrike do Pacifika, nedavno ste bili i na Jamajci. Koja vam je država najviše prirasla srcu?

Ostaju u sjećanju one gdje vidimo što je dobro napravljeno, gdje se brzo mogu vidjeti rezultati razvojne pomoći, a to je prije svega u istočnoj Africi, u Ruandi. Ukupan napredak gospodarski, društveni i politički u Ruandi daje razloga za optimizam da europska razvojna pomoć može biti učinkovita i u relativno kratkom razdoblju.

Po jednoj online anketi koja je rađena u suradnji s EURACTIV-om izabrani ste za drugog najgoreg europskog povjerenika u Junckerovoj komisiji.

Ja znam što radim, kako to radim i koliko je to važno, a te ankete su bili prilično metodološki nepouzdane. Razgovaralo se samo s nevladinim udrugama, a dio njih ima stalne i neutemeljene prigovore da europska razvojna politika skreće prema militarizaciji razvojne pomoći i njenom korištenju za zaustavljanje migracija. To se onda odrazilo i u njihovim ocjenama moga rada u Europskoj komisiji. Ne mislim da bi zbog ishoda takve ankete trebao mijenjati išta u tome kako radim i kako javno nastupam.

Koliko ste uopće zadovoljni radom Junckerove ‘vlade’?

Junckerova Komisija nije od početka krenula u potpunosti ostvarivati svoju ulogu čuvara ugovora Europske unije nego se sam Jean-Claude Juncker odredio, prvenstveno politički, na 10 prioritetnih područja u kojima Europska komisija treba biti učinkovitija. Ta područja su vezana uglavnom uz unutarnje uređenje europskog jedinstvenog tržišta. Mislim da je u tome Junckerova Komisija bila uspješna. Jedan od tih 10 prioriteta je i jačanje uloge Europe kao globalnog igrača, a u taj prioritet spada i jačanje uloge Europe kao globalnog razvojnog faktora u svijetu. Mislim da smo i u tom dijelu pokazali da Europa može biti predvodnik globalnih vanjskopolitičkih i razvojnih projekata.

Koliko je na to jačanje uloge Europe utjecala i situacija s Brexitom? Vjerujete li vi da se unutar Velike Britanije može postići dogovor o sporazumu o Brexitu?

Brexit je sigurno jedna nesretna I neželjena odluka britanskih građana, koja je za posljedicu imala sasvim nešto novo i neiskušano u europskim političkim krugovima i pregovaračkoj praksi o izlasku iz članstva Europske unije. Nažalost, sve je krenulo vrlo kaotično i nepripremljeno i to prvenstveno na britanskoj strani. Za Europsku komisiju od početka je jedino i najbolje rješenje bilo postići dogovor o urednom povlačenju Britanije iz članstva EU. Taj dogovor o izlasku je postignut među europskim i pregovaračima Ujedinjenog Kraljevstva, međutim nikako da ga se potvrdi u britanskom parlamentu. Tu nastaju sve nedoumice koje, ako dovedu do izlaska bez dogovora, će biti po meni gotovo katastrofalni problem za Veliku Britaniju i problem za Europsku uniju. To svakako želimo izbjeći. Međutim u ovom trenutku mislim da nema nikoga, niti u Europskoj uniji niti u Ujedinjenom Kraljevstvu koji može sa sigurnošću reći kako će se u ovom produženom vremenu za izlazak stvari odigrati i hoće li na kraju biti dogovor potvrđen ili će to krenuti putem nereguliranog i kaotičnog izlaska iz članstva.

Na kraju godine i vama istječe mandat i birat će se novi sastav Komisije. Čime ćete se baviti kada odete s mjesta povjerenika?

Na kraju godine imat ću sve uvjete za mirovinu i definitivno sam odlučio otići u mirovinu.

Lani ste govorili kako biste karijeru voljeli nastaviti u nekoj međunarodnoj instituciji poput UN-a?

To je točno. Cijeli ovaj posao međunarodne razvojne pomoći je toliko zanimljiv, toliko čovjeka unese u sve ono što se može napraviti u pomoći u zemljama u razvoju da nije baš lako donijeti odluku da se potpuno prekine bavljenje tim poslom. Zbog toga sam mislio da bi mogao još koju godinu nastaviti unutar sustava Ujedinjenih naroda, u agencijama koje imaju istu provedbenu funkciju. Međutim, držim da je vrijeme za otići.

Mislite li se aktivirati ponovno u hrvatskoj politici?

U ovom trenutku ne. Ne razmišljam o konkretnijom obliku uključivanja.

A kroz svoju matičnu stranku SDP?

Europskim povjerenicima je inače, da tako kažem, zabranjen svaki politički angažman, pa čak i djelovanje i komentiranje političkih odnosa u zemljama iz kojih dolaze, osim djelovanja unutar svojih političkih stranaka, i to ne na izvršnim funkcijama. Tako da ću za tu razinu angažmana unutar stranke uvijek biti spreman.

Krajem godine na mjesto europskog povjerenika iz Hrvatske doći će netko drugi. Kakve bi, po vašem mišljenju, kvalitete trebala imati osoba koja će biti novi povjerenik i postoji li neka osoba koju vidite na tom mjestu?

Na svakoj nacionalnoj Vladi je da predloži, i to vrlo brzo već do kraja svibnja ili lipnja, kandidate za nove članove Europske komisije. I hrvatska Vlada će to napraviti i ne bih ulazio u mogući izbor. U svakom slučaju to bi, po mom mišljenju, trebao biti netko tko ima dovoljno iskustva i prakse u europskim integracijskim procesima, netko tko je prošao kroz sve ove godine pregovaranja o članstvu i dosadašnjeg hrvatskog članstva, netko tko je bio u tom procesu na istaknutim mjestima i istaknutim poslovima koji su Hrvatsku vodili prema članstvu.

Znači, ne Gabrijela Žalac o kojoj se ranije spekuliralo kao o kandidatkinji za Komisiju?

Moji kriteriji bi bili ovakvi.

Koga biste voljeli vidjeti kao novog predsjednika Europske komisije – Manfreda Webera kojeg predlaže Europska pučka stranka ili Fransa Timmermansa kojeg predlažu Socijalisti?

U ovom trenutku ukupan sustav spitzenkandidata, koji je funkcionirao 2014. kada je birana i potvrđivana sadašnja Europska komisija, pod puno je većim upitnikom. Naime, stranački kandidati za predsjednika Europske komisije koji dolaze iz europskih političkih obitelji unutar Europskog parlamenta pokušavaju se prvenstveno iz EP-a prikazati kao jedini mogući kandidati. Međutim, čini mi se da ovoga puta unutar Europskog vijeća, a ono je po osnivačkim ugovorima jedino tijelo koje odlučuje o predsjedniku Europske komisije, veliki broj članova, odnosno veliki broj premijera drži da ovaj put Vijeće mora imati tu svoju slobodu izbora. Tako da ni Manfred Weber ni Frans Timmermans ne mogu sa sigurnošću računati da će biti predsjednici Europske komisije ako njihova politička grupacija u Europskom parlamentu dobije najviše glasova.

Kad govorimo o izborima za Europski parlament, kako biste ocijenili rad naših dosadašnjih eurozastupnika?

Mislim da su se hrvatski zastupnici, gotovo svi, dobro pozicionirali i da su dobro shvatili kako se najviše može ostvariti unutar rada Europskog parlamenta. Nitko od njih nije želio biti zastupnik koji bi se bavio svim i svačim i koji bi se javljao po svim temama nego su svi od njih našli jednu svoju nišu i krug tema i politika kroz koje su željeli da ostave svoj utjecaj. Biljana Borzan je bila snažna na pitanjima zaštite prava potrošača, Tonino Picula je bio angažiran u pitanju regionalnog razvoja, pogotovo razvoja otoka u Europi. Tu su i kolegice s liste HDZ-a poput Marijane Petir koja je bila aktivna na poljoprivrednim temama, Dubravka Šuica na jednom globalnijem vanjskopolitičkom europskom utjecaju, pogotovo na europsko susjedstvo koje je na putu prema Europskoj uniji. Na taj način su se hrvatski zastupnici pozicionirali u EP kao aktivni zastupnici koji znaju da na određenoj temi mogu nešto napraviti, i mislim da nešto i jesu napravili.

Njihova aktivnost posebno je bila u fokusu nedavno, nakon izjave predsjednika Europskog parlamenta Antonija Tajanija o talijanskoj Istri i Dalmaciji. Kako vi gledate na jednu takvu izjavu visokog europskog dužnosnika?

To bila jedna potpuno nepotrebna, štetna i retrogradna politička izjava kojom je on otvorio neke teme za koje smo svi mislili da su ovakvoj Europi europskih vrijednosti i pomirenja ostavljene daleko iza nas. To što predsjednik Europskog parlamenta kaže i način na koji se angažira automatski se projicira na čelništvo Europskog parlamenta pa čak i na sami Europski parlament. Tako da je zajednička reakcija svih hrvatskih zastupnika i slovenskih zastupnika bila primjerena i potrebna.

Bili ste ministar europskih integracija u Račanovoj Vladi. U vašem mandatu tamo su radili mnogi ljudi koji su kasnije postali i dužnosnici – vaša tadašnja zamjenica Mirjana Mladineo kasnije je postala hrvatska veleposlanica pri UN-u, Nataša Mikuš Žigman danas je državna tajnica u Ministarstvu gospodarstva, Tamara Obradović Mazal bila je također državna tajnica, Dario Mihelin bio je savjetnik predsjednice, a danas je veleposlanik u Kini. Kako gledate na njihov uspjeh?

Te 2000. do 2003. dok sam bio ministar prosječna dob zaposlenika u ministarstvu je bila 26 godina, a čak 72 posto zaposlenika u ministarstvu činile su žene. To je bila jedna ekipa koja se nije skupljala unutar ministarstva po bilo kojim drugim kriterijima nego kriterijima stručnosti i obrazovanja za europske poslove. Većina njih je prošla jedan jako dobar sustav školovanja na najboljim europskim školama europskog prava ili gospodarstva I onda su nakon toga dolazili u ministarstvo. Iz takvog selektiranja kadrova izašao je čitav niz vrlo stručnih, kvalitetnih prvenstveno žena. One su bile i jesu nešto najbolje što je državna uprava mogla proizvesti. Kada se vidi ta specifičnost načina odabira zaposlenika u Ministarstvu europskih integracija onda nije ni čudo da je među njima bilo najviše onih koji su postigli kasnije i profesionalne i političke karijere.

Među njima bila je i aktualna potpredsjednica Vlade i šefica diplomacije Marija Pejčinović Burić koja je tada bila vaša pomoćnica, odnosno pomoćnica ministra. Sada je kandidatkinja za glavnu tajnicu Vijeća Europe i iako još mora proći posljednji krug glasovanja već sada se govori kako je gotovo izvjesno da će biti izabrana. Kakva je, po vašem mišljenju, bila kao ministrica vanjskih poslova i kako gledate na ovaj njen uspjeh?

Marija je već bila pomoćnica kada sam ja došao za ministra. Od početka, od kada smo se upoznali, po svemu onome što je radila, kako je radila, bilo mi je jasno da u državnoj upravi može bez problema i sa sigurnošću obavljati najviše državne funkcije. Uz određene prekide uvijek je ostajala u tom svijetu europskih integracija. Niti treba čuditi niti iznenađivati bilo koga da je ona danas potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih poslova. Meni je možda jedino žao, ako završi u Strasbourgu kao glavna tajnica Vijeća Europe, da neće onda moći doći u Bruxelles za sljedeću hrvatsku povjerenicu jer mislim da bi zbilja bila izvrsna i u Europskoj komisiji.

No ima zamjerki da njen rad kao ministrice baš i nije vidljiv.

Meni osobno ne smeta biti nevidljiv ako to ne znači i biti neaktivan. Mislim da ni kod Marije, a ni u mom slučaj, to slabije pojavljivanje u medijskom praćenju rada ne znači da ne radi i važan i dobar posao na čelu hrvatske diplomacije.

Hrvatska početkom sljedeće godine preuzima predsjedanje Europskom unijom. Jesmo li mi spremni za to?

U ovom trenutku, a to je sedam mjeseci prije početka predsjedavanja, treba još puno toga posložiti kako bi ono išlo što tečnije, što bolje. Način na koji se priprema Predsjedništvo, način kontakata I pomoći koja sada dolazi i iz Europske komisije hrvatsko će predsjedavanje učiniti sasvim jednim normalnim predsjedavanjem Europskom unijom, kao u slučaju i drugih novih članica. Ne vidim posebnog razloga da Hrvatska bude ta koja bi od svih novih članica imala neuspješno predsjedavanje. Što se toga tiče, ja sam optimist. No to predsjedavanje će možda biti teže i zahtjevnije nego li se to sada u pripremama predviđa. Može se vrlo lako dogoditi da to predsjedavanje bude opterećeno i nekim velikim europskim temama za koje se trenutno drži da će biti riješene prije toga. Može se vrlo lako dogoditi da se najvažniji dio pregovora o novom proračunu Europske unije ne dovrši do kraja ove godine i da vrhunac pregovaračkih napora bude u prvoj polovici iduće godine. Za Brexit se uvijek može dogoditi neka odgoda i iza 31. Listopada. Kaže se da je svako predsjedavanje onoliko dobro koliko se dobro nosi s nepredviđenim temama.

Kako vi tada više nećete biti povjerenik, je li vas možda netko iz Vlade ili od onih koji pripremaju predsjedanje zvao za neki savjet ili tražio vašu pomoć?

Oko predsjedavanja ne.

U kakvom ste uopće odnosu s premijerom Andrejem Plenkovićem?

To je odnos koji je potreban između jedne od Vlada zemalja članica i jednog od članova Europske komisije. Gotovo svaki put kad sam u Zagrebu se susretnem i s premijerom, pogotovo oko tema koje su na dnevnom redu Komisije, a u kojima Hrvatska ima jasan stav ili interes. To i meni na neki način pomaže u raspravama unutar Komisije. Taj regularni odnos je vrlo korektan i profesionalan.

Član ste SDP-a. Kako komentirate stanje u stranci, treba li Davor Bernardić ostati predsjednik stranke?

Po meni treba ostati predsjednik SDP-a sve dok se sukladno Statutu članovi stranke drugačije ne izjasne i izaberu druga tijela stranke. Predsjednik se, po Statutu, niti može niti treba niti smije rušiti i mijenjati nekim stranačkim udarima, nego unutar predviđenih redovnih četverogodišnjih izbornih ciklusa ili prije toga određenim odlukama Glavnog odbora. Ići izvan toga, mislim da nikome unutar SDP-a ne bi koristilo, ne bi promijenilo stanje u stranci, niti bi ga popravilo. SDP mora proći svoje unutarnje statutarno sređivanje i vraćanje na jasna i čvrsta socijaldemokratska načela i politike.

U međuvremenu je dobar dio onih koji su bili SDP-ovi zastupnici otišao iz stranke. Neki od njih, koji su s vama bili i dio Milanovićeve vlade, otišli su u redove vladajućih. Kako komentirate njihove poteze?

I politička i ljudska korektnost traži da se politički angažman za koji se po svojim političkim opredjeljenjima i svjetonazoru čovjek opredijeli, ne mijenja. Dosljednost političkog i svjetonazorskog djelovanja govori i o čvrstini tih karaktera i ljudskog profila. Prelasci iz jedne stranke u drugu, pogotovo unutar saborskih klupa, nikako nisu dobri i ne jačaju stranke u koje ti ljudi prelaze. Bojim se da je to više izraz jednog nezrelog i nedosljednog političkog sustava i razmišljanja koji na cijelo političko djelovanje baca ružnu sjenu.

Krajem godine očekuju nas i predsjednički izbori. Hoćete li podržati Zorana Milanovića ako bude kandidat, kako se spekulira?

Sada smo u zbilja neobičnoj situaciji u kojoj inače potencijalni kandidati uglavnom traže svoj ulaz u medijski prostor. Ovdje u slučaju Zorana Milanovića radi se da mediji traže kandidata, a ne kandidat medije. U ovom trenutku dok se Zoran nije sam izjasnio želi li se kandidirati i hoće li ući u predsjedničku utrku, bilo bi neodgovorno da ga bilo ja ili bilo tko drugi proglašava kandidatom ili podržava njegovu nepostojeću kandidaturu.

S vama se u Bruxelles preselila i vaša obitelj, odnosno supruga. Kako ona gleda na povratak u Hrvatsku?

S radošću. Ja otprilike pola svog vremena provedem u Bruxellesu, a drugu polovinu na svojim misijama i posjetima zemljama u razvoju. U ove četiri godine sam posjetio 75 zemalja. Supruzi ona polovica koju provede sama u Bruxellesu sigurno nije najzanimljivije vrijeme u životu. Tako da je ona i podržala ovu mirovinsku odluku.

Javnost malo zna neke privatne detalje iz vašeg života. Čime se bavite u slobodno vrijeme, imate li neki hobi?

Ja zbilja nemam slobodnog vremena. Kad sam u Bruxellesu od 9 ujutro do predvečer imam bilo sjednice Komisije, sjednice unutar-komisijskih tijela, posjeta stranih delegacija. Tako da sve ono vrijeme koje provedem kući u Bruxellesu provedem s brifinzima za sljedeći dan. Čak i vikendom ispada da najčešće krećem na put ili se vraćam s puta jer kao povjerenici moramo prilagoditi svoje vanjske aktivnosti tako da srijedom kada je sjednica Komisije budemo tamo.