Umjesto da se glođemo oko toga tko smo i što smo, koje školske udžbenike koristiti ili koju studijsku reformu poduzeti, svakog bi građanina Hrvatske trebalo poslati na dvije godine prisilne emigracije čisto da shvati kakav okus ima ta naša balkanska kifla iz nešto veće udaljenosti. Evo krokija domaćeg mentaliteta koji izgleda kao da je bogomdan, kao nešto najprirodnije u Sunčevom sustavu, a zapravo je tek smiješni izraz frustracija, kompleksa i malograđanštine svojstvene ljudima iz malih sredina
Odakle si?
Trebao nam je književni celebrity Jonathan Franzen ne bi li nam rekao kako je pitanje o hrvatskom ili srpskom podrijetlu Nikole Tesle njemu totalno besmisleno. Nije to samo stvar ovisnosti o nacionalnom identitetu od kojega boluju i daleko veći od nas, no u Hrvata 'odakle si?' i 'čiji si?' ima moć objasniti postanak svemira, a kamoli nečiji karakter. Nije svejedno što su ti ćaća i mater, jesu li iz Gornje ili Donje Vukojebine, iz Splita, Zagreba, ili, ne daj Bože, Rijeke. Naše malo misto je prije svega u našim glavama.
Što posjeduješ?
Ako već ne možemo upoznati druge preko uvida u to što im radi ćukunstrina, onda je tu imovinska kartica. Čudi što još nije zamijenila osobne iskaznice, a bome bi mogla funkcionirati i kao putovnica, barem za područje Balkana. Prozor u dušu Hrvata nisu oči već nekretnine. Možda i dionice. Predlažemo, štoviše, da netko izumi autentični hrvatski horoskop koji će čitati nečiju sadašnjost i budućnost prema konstelaciji kvadrata kojima se barata u datom trenutku.
Imaš diplomu?
Trauma poslijeratne generacije da si bez papira nitko i ništa i dan danas progoni mladež. Ako ni zbog čeg drugog, a ono zato što ih roditelji neurotično pile s 'još uvijek nezavršenim studijem'. Znaju oni da je u šezdesetima susjed s druge strane plota imao diplomu i zbog toga postao predsjednik vatrogasnog društva. Vani je bilo kakav akademski certifikat tek omanji ukras u nizu nečijih vještina, talenata, motivacije i, najvažnije, ambicije. Kod nas, diploma se još uvijek iz nekog razloga smatra bianco mjenicom za uspjeh ili, možda preciznije, društveno prihvaćenom izlikom za izostanak relevantnih kvaliteta.
Ženidba/udaja
Iznjedrili smo i originalni domaći pojam životne odgovornosti sabran u gorućem pitanju nakon diplome 'a kada se ti misliš udati/oženiti?'. Radi se, bez sumnje, o refleksu iz doba kada je prosječna hrvatska obitelj trebala najmanje dva sina i dvije kćeri za okopavanje krumpira i mužnju krava. To bez pravno fiksirane zajednice muškarca i žene ne bi bilo izvedivo. O vjekovnoj težnji Hrvata za bračnim združivanjem govore i statistike o nasilju u obitelji i broju sigurnih kuća za žene koje su otvorene ili bi trebale biti otvorene. Alternativa braku u takvoj bogougodnoj viziji muško-ženskih odnosa svodi se na lepezu patologija koje treba liječiti milom ili silom: slobodna ljubav, život 'na divljaka', pederluk, perverzije i ine moralne devijacije, da se poslužimo biskupskim rječnikom.
Voziš?
U Amsterdamu imati auto blagi je neugodnjak. U Parizu skoro pa isto. U Berlinu ekipa za volanom također izgleda pomalo otužno – kao klinac koji je fulao temu iz školske zadaćnice. U boljim gradovima zapadne hemisfere ljudi se ne libe gradskog prijevoza bez obzira na situaciju na tekućem računu. A kamoli da zaziru od bicikala ili, jao, pješačenja. Kod nas, ekipu je sram ako ih netko skuži u tramvaju ukoliko su prešli tridesetu, a da ne pričamo o luzerstvu hodanja. Zamisli da te netko vidi dok pješačiš zagrebačkom Savskom? 'Pobogu, čovječe, zašto si na nogama? Tko te to urekao?'
Hrvatske inačice
OK, ipak nismo toliko kulturološki autistični. Dokaz da totalno kreativno sudjelujemo u globalnoj špici bezbrojne su domaće varijante stranih celebsa. Evo, Renata Sopek je naša Jane Fonda, Zrće hrvatska Ibiza, Prljavo kazalište hrvatski U2. Drugim riječima, imamo sve što ima vani i još je k tome hrvatsko.
Iznad mogućnosti
Da je Tom Cruise snimao 'Nemoguću misiju' u Hrvatskoj, skužio bi da mora promijeniti naslov. Naime, kod nas postoje ili moguće misije ili one druge - misije na kredit. Možda to i nije tako loša strategija s obzirom da znaš da za života nema šanse da zaradiš dovoljno za sve što ti definitivno treba odmah i sada. Ako je komedija prikazivanje ljudi gorima nego što jesu, onda je domaća tradicija života iznad mogućnosti, tj. prikazivanje sebe boljima nego jesmo, upravo ono što više-manje i jest tekuća dijagnoza nacije – tragedija.
Tko, s kim i gdje
Lokalpatriotizam malih mjesta i naroda ne očituje se toliko ksenofobiji i neprijateljstvu prema onima preko granice. Treba ga tražiti nešto bliže – u ljubavi spram znanja o tome što se dešava u susjednom dvorištu. Teško je na potezu od plota do plota razviti ikakvu veću temu od one tko se s kim i u kojem štaglju, što sjeda na volej svima koji žele održati status quo stanja stvari. Trač je praktički razorio svaki drugi oblik korištenja glave, a od djelovanja nam je ostalo još jedino naručiti novu kavu s mlijekom.
Gunđanje
Zapravo, lažemo. Još je jedan oblik društvene anestezije kod nas u opticaju – unisono gunđanje. Nekako nam je lakše prigovarati o stvarima ljudima kojih se to ne tiče i koji na njih nikako ne mogu utjecati. Tako smo barem sigurni da se ništa neće promijeniti, što je iznimno zanimljiv mazohistički aspekt svakog nezadovoljnog brundanja. Zaključak je da ekipa zapravo traži nekoga pred kim će se terapijski izventilirati, a ne prenijeti informaciju ili povući konzekvence. Jedinu stvarnu štetu eventualno trpe proizvođači sedativa.
Žderanje i lokanje
Teško je to nazrijeti iznutra, ali prvi odmak preko granice u smjeru sjeverozapada otkriva Hrvatsku kao zemlju u kojoj ljudi vole svojski popit i pojest, po mogućnosti što jeftinije, ako već ne ide besplatno. Domjenci, kulturni događaji, dodjele nagrada, književna predstavljanja i ine visokoumne manifestacije redovito se svode na problem kako što prije zgrabiti najbolje stvari s trpeze, najesti se za sljedeća tri dana i sasuti niz jednjak što je više moguće cuge dok se pipa ne zatvori i ne proglasi se fajrunt. U kolektivnoj svijesti valjda istraumatiziranoj poviješću gladi i nestašice, hrana i piće smatraju se luksuzom za koji je vrijedno izgubiti komadić dostojanstva. Onih nekoliko stvari koje baštinimo, a ne mogu se napiknuti na čačkalicu drage volje ćemo prepustiti UNESCO-ovoj listi nematerijalnih kulturnih dobara.
