Ako iznimke potvrđuju pravilo, onda postoje pravila koja su iznimno potvrđena. Hoćemo reći, teško je reći postoji li više iznimaka ili onih koji ga se pridržavaju. Prelaženje preko zebre, vožnja u traci za preticanje, tuširanje prije ulaska u bazen ili hodanje po mokrom podu... Neke su direktive kao stvorene da ih se krši. Koliko lako, toliko i bez posljedica
Zebra
Možda je to stoga što se pješački prijelazi u Hrvata nazivaju imenom egzotičnih životinja, pa ih malo tko uzima u obzir. Zebre su po definiciji predaleko. Na deset, dvadeset, par milijuna metara od mjesta gdje nam se prelazi cesta. Ovisno o tome mislimo li na prvi sljedeći semafor ili afričke stepe. Na koncu konca, prelaženje ceste mimo iscrtanih pješačkih prijelaza dodaje na koncentraciji i adrenalinu, a i ljudskim bipedima daje superiorni osjećaj da su brži od automobila. Ne znamo je li itko ikada platio kaznu za prelaženje na divljaka. Osim, naravno, krvlju ili nekim drugim ozbiljnijim pojmom poput života.
Mokar pod
Redovitu ignoranciju doživljavaju i table na kojima se netko trudi upozoriti nas da je pod mokar. Teško je to psihološki elaborirati... Možda je ključ u činjenici da se nitko nije u stanju vidjeti u trenutku kada mu odlete noge u zrak i koliko blesavo izgleda putanja slobodnog pada na dupe. Kao što svi najbolje znamo, ljudima nije problem poskliznuti se. Problem je što to izgleda predivno glupo u tuđim očima.
Svježe obojano
Koliko se učestalo prebojavaju javne površine i predmeti, najnormalnije je da nitko ne percipira natpise da je nešto svježe obojano. Kao i sva ostala upozorenja koja pozivaju na oprez, takve tablice uvijek shvaćamo kao upućene nekom drugom. Onoj neimenovanoj masi idiota s kojom uvijek računamo o čemu god da razmišljamo, a koju nitko nikad nije zapravo vidio. A mi, koliko god se posklizavali i packali, nećemo ni u kojem slučaju biti jedni od njih.
Traka za preticanje
Prometna pravila dušu su dala za iznimke koje ih potvrđuju. Jedno od najslađih je tegljenje u traci za preticanje. Statistički gledano, ekipa koja se nježno trucka na lijevoj strani ima pravo. Naime, tamo je daleko rjeđi promet, manje ispušnih plinova, bolja perspektiva u daljinu, praktički sve blagodati na četiri kotača, osim sporadičnih truba i bljeskanja otpozadi. A i to možemo shvatiti kao specijalne efekte koji upotpunjuju ugođaj.
Tuširanje prije bazena
Suludo uzaludno pravilo na kojem još uzaludnije inzistiraju uprave bazena je obveza tuširanja prije ulaska u vodu. Svi koji su pohodili hramove klora iole češće znaju da natpis uglavnom služi za skupljanje hrđe i vježbanje slijepe pjege. Čemu se tuširati prije, kad se možeš ful otuširati u bazenu. Šteta što još nitko nije odobrio bazensko sapunanje i brušenje peta. Da ne pričamo o okolnim pisoarima kojima bazenska voda lupa gadnu konkurenciju.
Čitanje po knjižarama
Mnogi su vlasnici knjižara odustali od ideje da je prekomjerno listanje naslova ilegalno i praktički predstavlja krađu. Ne bismo se čudili da je mnogima gušt prostajati pola sata nad knjigom koju nemaju namjeru kupiti upravo zato što nije njihova. Opća direktiva 'kupi pa listaj' danas se pretvorila u malo zadovoljstvo što uopće netko želi listati papirnate stvari, a kamoli kupiti ih. Digitalno knjižarstvo u svijetu prošle je godine po prvi puta nadmašilo ono 'analogno' po broju prodanih naslova. No, digitalci imaju vlastiti štos potvrđenih pravila.
Skidaj samo što posjeduješ
Direktiva koja se u pozamašnom dijelu svijeta kvalificira na sam vrh uzaludnosti kaže da je računalni korisnik ovlašten skidati samo one podatke koje je već prethodno kupio. Malo je paradoksalno, ali i bez obzira na tautologiju, digitalni zakonodavac je skoro potpuno nemoćan u ideji nadzora pojedinačnih internauta. Pojmovi slobode, privatnosti, autorskih prava i krađe tek se trebaju pravo snaći u kontekstu nula i jedinica, no ta rasprava premašuje kalibar naše rubrike.
Šiljci na ogradi
Ima jedno zgodno nepisano pravilo. Ono kad ste suočeni s ogradom, zidom ili vratima na čijem vrhu strše šiljci ili bodljikava žica. Vlasnik nam bez sumnje poručuje da je prijelaz zabranjen, no pitamo se je li itko tko je želio završiti na drugoj strani odustao od toga samo zato što su gore zabodeni šiljci. Malo vjerojatno. Baš kao i smiješna upozorenja o oštrim psima koja postoje više da bi nahranila ego psećeg vlasnika nego obeshrabrila potencijalne prijestupnike.
Privatni put
Istu razinu komedije proizvode i natpisi o privatnom prolazu, putu ili posjedu na koje slučajni prolaznik može naići po raznoraznim vucibatinama. Poanta je točno koja? To da se upoznamo s činjenicom da je netko nekada imao para za kupiti par hektara zemlje? Senzacionalno. Ako se popišamo na drugu stranu, znači li to da lokvica od tog trenutka zakonski pripada vlasniku? Kakogod, bez nadzornih kamera, par komandosa sa snajperima i četom dobermana, upozorenje blago gubi na smislu.
Zabranjeno plakatiranje
Postoji gadan problem s natpisima o zabrani lijepljenja plakata. Naime, ne vide se, osim ako si netko ne da truda i ne sastruže par slojeva gore nalijepljenih plakata. Na koncu konca, nije li sam natpis o zabrani istovremeno kršenje zabrane? Jasno, ako zakonodavac može polijepiti svari mimo svoje direktive, kako neće i ostatak ekipe koja, usto, ima dizajnerski daleko bolje plakate.
