Svi znamo da je na Aljasci hladno i da su je Amerikanci kupili od Ruskog carstva u 19. stoljeću, no koliko ljudi zna da je 49. država SAD-a mjesto na kojem se okupljaju surferi koji čekaju da u arktičke vode padne glečer veličine kuće kako bi mogli zajahati val? Vjerojatno samo oni koji se time bave i oni koji prate njihove aktivnosti u medijima.

Cijela stvar je nastala kad je 1995. snimatelj Ryan Casey primijetio da su čak i najmanji valovi koji nastaju od glečera dovoljno brzi i visoki za dobro surfanje. Američki surfer vratio se na Aljasku 12 godina kasnije sa svojom daskom, sjeo na nju u blizini zaleđene obale i čekao glečer koji će napraviti val koji će zajahati.

Nije dugo trebalo da se pojavi cijeli niz entuzijasta koji satima čekaju da ogroman komad leda stvori val koji će ih ponijeti 60 do 70 metara od obale. Činjenica da su glečeri koji stvaraju takve valove veliki kao kuće nije ih nimalo prestrašila.

No, Garrettu MacNamari ni to nije bilo dosta. On i njegov prijatelj Kealii Mamala na Aljasku su došli samo zbog mogućnosti da surfaju na najopasnijim valovima koje stvaraju najveći glečeri.

Nakon što su doživjeli brzinu i snagu osam metara visokih valova, MacNamara i Mamala odlučili su da to ipak neće ponavljati. Bez obzira na nevjerojatnu hrabrost (i glupost) njihovog pothvata, pretpostavljamo da ipak postoji svijetla točka cijele priče o globalnom zatopljenju - rodilo se surfanje glečerskih valova.

Let u odijelu s krilima

Od Ikara do Supermana, čovjek je izmišljao priče u kojima može letjeti. Kad smo napravili avione i padobrane, približili smo se tom snu.

Odijelo s krilima najbliže je što se čovjek do sada približio letenju bez vozila. Sve što vam treba da biste jurili uz neku planinu je odijelo koje izgleda kao zgusnuta morska zvijezda i vrsta hrabrosti od koje raste dlaka na prsima.

Let u odijelu s krilima je poput padobranstva, no s tom razlikom da nosite jastuke među nogama i ispod ruku. U oba slučaja morate skočiti s velike visine i sletjeti padobranom, no razlika između ova dva ekstremna hobija je drastična.

Uobičajeni pad s padobranom kod korištenja odijela s krilima zamijenjen je letom jer za svaki metar koji ste bliži Zemlji možete prijeći dva i pol metra paralelno s njom. Stoga nije čudno što se mnogi u SAD-u odlučuju biti kombinacija Michelinove maskote i Supermana te nakon kratkog i relativno jeftinog treninga okušavaju svoju sreću u nešto manje slobodnom padu.

Iako na prvi pogled letenje izgleda jednostavno, već samo iskakanje iz aviona je vrlo komplicirano zbog opasnosti da ne završite kao 'faširanac' nakon što vas usisa motor na krilu. Ako uspješno iskočite iz letjelice, ostaje vam samo da letite koliko dugo možete i aktivirate padobran na vrijeme.

Ne morate ništa reći. Znamo kako ovo zvuči, no uvjeravamo vas da se ne radi o uobičajenoj seoskoj zabavi i natjecanju tko će brže posjeći više kukuruza, već o opasnoj zabavi koja se sastoji od pokušaja da se s pet tona zemljoradničkog alata uništi tuđih pet tona podjednako neugodne mašinerije.

Mlađi naraštaji odmah će prepoznati potencijal da se od kombajna napravi dobar Transformer – tim više što ovi ogromni strojevi imaju razne pile i druga razna oštra i smrtonosna oruđa – no zapravo nema potrebe za tim. Kombajni su sasvim dovoljno opasni i bez mogućnosti stajanja na dvije noge i transformiranja u robota s licem.

Na sjeverozapadu SAD-a zemljoradnici su odavno  shvatili da postoji više načina da se posiječe kukuruz, pa je borba metalnih zvijeri postala uobičajeno natjecanje. Na primjer, u vašingtonskom derbiju uništenja kombajna sudjeluju kombajni sa zastrašujućim imenima poput 'Ralje', a ovi strojevi dizajnirani da pokose, umlate i razbacaju žito, cilj je da unište svog suparnika u tri minute.

Zadnji kombajn koji ostane upotrebljiv, pobjeđuje.

Spuštanje po vulkanima

Spuštanje niz vulkan izmislio je australski turistički vodič Darryn Webb koji je veći dio djetinjstva proveo spuštajući se niz dine u Queenslandu. Dok je Webb uživao u svom godišnjem odmoru koji je provodio u Cerrou Negrou u Nikaragvi – vulkanu u koji je u zadnjih 160 godina eruptirao 23 puta – zaključio je da zapravo i nema neke velike razlike između spuštanja po dinama u Queenslandu i klizanja niz vulkan.

Spuštanje na madracu Webbu je očito bilo preudobno jer ga je ubrzo zamijenio mini frižiderom. Na kraju je odustao od modernih pomagala i počeo se spuštati niz vulkan na komadu drveta – jer je opće poznato da je najbolja zaštita od planine iz koje povremeno curi lava zapaljivo prijevozno sredstvo.

Osim genijalne daske za spuštanje, svi koji se vole spuštati niz vulkane nose i narančasta odijela i zaštitne naočale.

Svi ste se sigurno barem jednom vozili vlakom. No, u Njemačkoj je sredinom osamdesetih zavladao trend vožnje na vlaku. Iako se od početka ovog suludog hobija broj ljudi koji ga upražnjava znatno smanjio, 2005. misteriozni 'Jahač vlaka' popeo se na najbrži vlak u Njemačkoj i ponovo oživio staru ideju.

Prije tri godine Njemačka je zabilježila 40 smrtnih slučajeva kojima je uzrok bio 'jahanje vlakova', što zapravo nije čudno s obzirom na to da vlakovi ogromnom brzinom prolaze kroz tunele, a pretpostavljamo da i većina ljudi koja misli da je zabavno penjati se na krov vlaka u pokretu to ne čini bez nešto alkohola u krvi. Čudno je to da je švercanje vlakovima kojim su prije beskućnici putovali od mjesta do mjesta postalo jedan od najopasnijih hobija u današnjem svijetu.

S druge strane, ideja 'jahanja vlakova' toliko je jednostavna da možda ipak nije čudno da postoje ljudi koji se žele osjećati kao Tom Cruise u Nemogućoj misiji. Treba se samo popeti na krov vlaka i ostati na njemu bez obzira na to što se zapravo 'jahači' nemaju za što držati.

Daleko od toga da su samo Nijemci ludi. Žitelji Južnoafričke Republike više vole visjeti s vlaka nego se voziti na njegovom krovu – zato što im krov služi uglavnom za ples.