Nijedan instrument u povijesti glazbe nije toliko odredio jedan žanr, dapače, stvorio ga na vlastitom zvuku, kao električna gitara. Rock 'n' roll ni po čemu nije bio toliko nov kao po grmljavini koja je izlazila iz gitarskih pojačala i koju je svaki klinac htio ponoviti u želji da impresionira vršnjake. Točnije, vršnjakinje
Nedavno je preminuo Les Paul, jedan od inovatora električne gitare, što je možda pravi povod da se prisjetimo značenja koji je taj instrument odigrao u pop kulturi. Ako bi se mogle povući ikakve paralele s glazbenom poviješću, možda bismo značenje električne gitare u zadnjih pedeset godina glazbe mogli usporediti sa značenjem orgulja u baroku ili klavira u romantizmu, ali i to samo vrlo nategnuto. Električna gitara doslovce je izgradila rock 'n' roll, postala njegov fetiš i golemoj masi ljudi koja nikada nije stavila prste na žice ili kojima je krdo slonova prdnulo u uho ostavila dojam nečeg užasno seksipilnog, moćnog, lijepog i nedostižnog.
Ne ulazeći u povijesne peripetije nastanka, kategorizacije i šumu prilično nemuzikalnih činjenica, navedimo tek da su eksperimentiranja za električnim pojačanjem gitarskog zvuka započeli glazbenici iz big band jazz orkestara u doba swinga, početkom tridesetih. Kako su se glasnoćom natjecali s ostalim instrumentima, a prirodni zvuk gitare prilično je slab, jazz gitaristi su pod svoje žice počeli stavljati magnetske transformatore - koji pretvaraju promjene u magnetskom polju uslijed titranja žice u električni signal – i uštekavati ih u pojačala.
Prve električne gitare bile su zapravo akustične. Imale su šuplje tijelo i moglo ih se svirati bez pojačala. Tek je spomenuti Les Paul napravio električnu gitaru od punog drveta, nazvanu The log, tj. klada, što je doslovce i bila. Na četvrtastu ispiljenu ploču prišarafio je vrat, rastegnuo žice, stavio ispod njih magnet i otvorio put za horde vrištećih curica, a da nije ni znao. Bila je 1939. Kasnije su njegove gitare pod pokroviteljstvom kompanije Gibson, uz Fender, postale najrasprostranjeniji i najpoželjniji instrumenti rock 'n' rolla.
Odgovor na pitanje zašto je baš električna gitara prigrabila svu magiju tek stasajućih divljih glazbenika koji tresu glavom i bokovima i bacaju publiku u ekstazu, zbog čega je njezin zvuk bio tako očaravajući za tinejdžere pedesetih i šezdesetih godina, i nije najjednostavniji.
Razmišljajući naglas, mogli bismo reći kako je električna gitara bila zvukom dovoljno nova, tonom dovoljno puna, izgledom koji podsjeća na tijelo dovoljno seksi i kako je svojim ritmičkim i muzikalnim potencijalom savršeno proizvela pravu udicu rokenrola, a to je brzopotezna kombinacija upečatljivih melodija i žestoke ritmičnosti. Naravno, danas nam prvi Beatlesi zvuče kao smiješni soundtrack za Leteće medvjediće, no početkom šezdesetih zvučali su kao grom iz vedra neba.
Zanimljivo je da se električna gitara nije puno promijenila od svoga konačnog 'popravka' krajem pedesetih i početkom šezdesetih. Osim nagore. Danas su neki od tih modela vrlo traženi rariteti čiji je zvuk ostao nenadmašan. Bilo da se radi o Fenderovim modelima Stratocaster ili Telecaster ili Gibsonovom Les Paulu, povijesni razvoj i usavršavanje tehnologije nisu pomogli da u većini slučajeva ne dođe do degradacije kvalitete. Razlog je, dakako, masovna proizvodnja i premještanje pogona u Kinu ili Meksiko gdje se koriste jeftiniji dijelovi.
Rock 'n' roll je danas više manje propao kao globalni pokret i prevladavajući žanr popularne glazbe. Ako su do još prije petnaestak godina klinci sanjali o sviranju gitare i pokretanju benda, danas još eventualno stoje u redu za videoigru Guitar Hero, a ideja rock zvijezde tek je jedna od virtualnih uloga kojom se možete zabavljati tjedan dana na konzoli ili kompu. A ovi posljednji nepovratno su preuzeli dominaciju u produkciji glazbe.
