Kao podvrsta emoticona, simbola kojem je cilj prenijeti emocionalno stanje u crtanoj formi, smajliji su se prvi puta osmjehnuli ljudskoj populaciji još 1963. godine kada je Harvey Ball, komercijalni umjetnik u Massachusettsu ,osmislio lice koje je kao maskota interne kampanje trebalo poboljšati moral osoblja u jednoj osiguravajućoj kući. Ballu, naravno, nije bilo ni u peti da će njegov nasmiješeni kružić postati jedan od najkorištenijih simbola pisane ljudske komunikacije te, naravno, nije zaštitio smajlija kao svoje intelektualno vlasništvo. Danas svepristutna ikona stavila mu je u džep tek 45 dolara, prema početnom dogovoru za kreiranje maskote.

Rane sedamdesete katapultirale su smajlija na majice, čaše, naljepnice u kampanji Bernarda i Murrayja Spaina koji su pod parolom 'Have a happy day' efektno muzli lovu koristeći logo koji zakonski nikome nije pripadao. Nešto kasnije, u osamdesetima, smješka je prisvojila kultura acid house dance glazbe. Doduše, daleko ga je više voljela konzumirati nego gledati. Naime, tablete ecstasyja imale su na sebi otisnut njegov lik.

U nekim je zemljama smajli ipak postao zaštićeni trademark. Biznismen Franklin Loufrani stvorio je u 1971. tzv Smiley world te je po Engleskoj i Europi ubirao keš od korištenja smajlijeve face. Harvey Ball s početka priče malo se kasno sjetio ući u utrku za svoj dio kolača te je tek 1999. osnovao korporaciju World Smile koja prihode daje isključivo u dobrotvorne svrhe.

Sve je to lijepo i krasno, no zašto danas pričamo o smajliju i zašto ga klinci koji još ne znaju ni sva slova abecede crtaju bez problema? Jasno, zbog rasprostranjenosti malog cerekala, tj. plačljivka u virtualnom svijetu. :), :(, :-), :-(, s nosom ili bez nosa, tj. čuvena dvotočka, crtica pa zagrada, prvi su put otipkani prstima Scotta E. Fahlmana, profesora računarstva na sveučilištu Carnegie Mellon, 19. rujna 1982. godine. Onda do danas smajli je poprimio valjda svaku mogući izraz, stanje i radnju ljudskog bića, od blesave zbunjenosti do riganja.

U međuvremenu, kako je poharao digitalni svijet nula i jedinica, smajli je završio u praktički svakom zapišanom mračnom kutku pop kulture - od knjiga, filmova, likovnih radova do posljednje inkarnacije na naslovnici knjige Jonaha Goldberga 'Liberalni fašizam' gdje ga gledamo kako fura hitlerovske brčiće. Prisjetimo se samo kako je film Forrest Gump komično objasnio nastanak smajlija. Kada Tom Hanks žutom majicom obriše svoje blatno lice i kaže 'Have a nice day', biznismenu u prolazu odjednom sine ideja za nasmiješenu ikonu. Koristili su ga u 'Klubu boraca', 'Zvjezdanim stazama', 'Strahu i preziru u Las Vegasu'...

Čovjek neprestano simbolizira svoja stanja, utjelovljuje ih u metafore, slike, predmete, grimase. Imamo probodena srca, srednji prst u zraku, isplažen jezik, kosturske glave, a imamo i malog žutog idiota koji je skinuo svaku facu koju smo ikada složili. U zadnje ga vrijeme ipak gledamo u nešto bolesnijim varijantama - sa šmajserima, motornim pilama, u lokvama krvi, fekalija i pišaline. Što reći, smajli je očito puko od smijeha.