'Kalodontom peri zube da te dečki bolje ljube' i 'Kad se popneš na brdašce, stavi ruku na srdašce, pa se sjeti mene i moje uspomene' bili su samo neki mudrosni savjeti nebrojenih školskih generacija koje su si međusobno ispisivale spomenare. Oni nešto mlađi vjerojatno nemaju previše pojma o čemu se tu radilo, osim ako ih netko nije uputio u sada već izumrli običaj pismene izmjene crteža, poruka, stihova i narodnih mudrosti. Spomenari su bili ukrašene bilježnice praznih listova koje ste davali frendovima da ih ispune nekom kreacijom, riječima, slikom napravljenom samo za vas. Tako da, kad jednom zađete u godine srušenih snova, slomljenih iluzija i osmrtnica s poznatim imenima, otvorite svoj spomenar i sjetite se kako je život nekada bio ružičast, kako je sve bilo oduvijek i zauvijek, kako su simpatije i prijateljstva bili ukrašeni gomilom leptirića i cvijeća upućenih upravo vama.

Pisanje spomenara seže u 19. stoljeće i način na koji se ispunjavao slijedio je određene konvencije, poput one da morate nešto nacrtati te ostaviti par stihova tipično spomenarske mudrosti. Stoga nimalo ne čudi da bi se danas mogla sastaviti prava antologija spomenarskog pjesništva. Navedimo samo neke od 'hitova': 'U srce sam te zaključala, ne možeš izaći, ključić sam izgubila, ne mogu ga naći.' Ili: 'Ljubav je jaka i nije za đaka, za đaka je cijeli svijet kad dobije 5.' Doduše, tu i tamo bi se zalomilo i par nadrealističkih: 'Sjećaš li se, moja draga, kad smo jeli patlidžana i kiselih krastavaca u hotelu magaraca.'

Bilo kako bilo, spomenari su ipak bili demodirano romantični, a u osamdesetima se klincima sve manje dalo pjevati ljubavno-junačke stihove i crtati šarene nebuloze. Osim toga, nitko nije imao strpljenja dešifrirati stihove cure u koju je zaljubljen i kojoj je dao spomenar na ispunjavanje. Na scenu stupa leksikon. Bilježnica koje se ne bi posramili ni inspektori MI6 ili CIA-e u obavijesnim razgovorima.

A ne bi ih se posramio ni Hrvatski leksikografski zavod, toliko su te bilježnice s gomilom izravnih pitanja na koja vam je frend, poznanik ili simpatija trebala odgovoriti bile natrpane ključnim pitanjima iz kulture, umjetnosti i, dakako, privatnog života. Ponekad i sa stotinjak pitanja koja su išla od 'Koji ti je najdraži pjevač?' preko 'Koja ti je omiljena boja?' do, naravno, poante čitavog mukotrpnog procesa ispunjavanja: 'Tko ti je simpatija?' Ponovno, i tu se dalo naći znanstvene fantastike u obliku: 'Koji ti je najdraži osvježivač WC-a?' Na jednoj od stranica trebalo je zalijepiti sličicu svoje omiljene zvijezde, a na kraju je obavezno stajao zahtjev za 'vlastoručnim potpisom', što je valjda jedina upotreba riječi 'vlastoručno' koju su tadašnji dvanaest-trinaestogodišnjaci imali.

Leksikoni, kao i spomenari, nisu se davali bilo kome. Naznačavali su da vam osoba kojoj ga dajete nešto predstavlja, da vam se sviđa ili da je dovoljno kul. U već standardnoj okrutnosti razrednog hijerarhijskog ustrojstva ispunjavanje spomenara i leksikona je funkcioniralo i kao javna demonstracija na temu tko je luzer, a tko faca.

Dok nostalgično brišete prašinu s ukoričenih crtica svojih davnih frendova koji su obožavali Michaela Jacksona i Samanthu Fox, parafrazirajmo legendarnu spomenarsku: 'Pao mačak s mosta, za pop ikonu je dosta.'