Nema sumnje da je pjesma 'Happy' Pharrella Williamsa apsolutni hit godine. Osim što je čak 15 tjedana provela na vrhu Billboardove ljestvice 100 najboljih pjesama, inspirirala je stotine amaterskih i profesionalnih obrada i plesnih uradaka na YouTubeu. Prije samo nekoliko tjedana šest iranskih tinejdžera uhapšeno je jer su objavili video u kojem plešu na ovu pjesmu.

Što je onda u tom 'Happyju' da izaziva gotovo nekontroliranu potrebu da tapkamo nožicom u najmanju ruku, da zaplešemo glavom i promrdamo kukove u ritmu? Čini se da objašnjenje leži u tome što pjesmi nedostaje, a ne u onome što sadrži.

Prošloga su mjeseca neuroznanstvenici sa Sveučilišta Aarhus u Danskoj objavili studiju koja pokazuje da pjesma ima upravo idealan omjer 'praznina' i pauza u ritmu, a naš mozak 'želi' popuniti te praznine pokretima tijela, stoji u studiji.

'Rupe u ritmičkoj strukturi, rupe koje na neki način ističu ritam, one nam pružaju mogućnost da ih fizički popunimo svojim tijelom', rekla je Maria Witek, voditeljica istraživanja.

Witek je još prije nekoliko godina započela istraživanje koje ispituje koje nas to pjesme tjeraju da zaplešemo. U online anketi ponudila je ispitanicima ritmičke šablone od kojih su neke bile vrlo jednostavne, a neke vrlo kompleksne s brojnim pauzama. U sredini su se našle ritmičke strukture između ova dva ekstrema koje su imale pravilan, predvidljivi ritam, ali s pauzama i prazninama.

Tada je otkrila da su se ljudi iz svih dijelova svijeta složili oko toga koji ih ritam tjera na ples: 'To nisu bili jako jednostavni ili jako kompleksni ritmovi, već oni koji su imali ravnotežu između predvidljivog i kompliciranog', rekla je. Takva vrsta ritmičnosti sadrži dovoljno pravilnosti da možemo percipirati naglašeni 'udarac', objavljeno je u časopisu Plos One.

Koja je onda pjesma s optimalnim omjerom kompleksnosti i jednostavnosti?

'Mislim da je nedavni singl Pharrella Williamsa 'Happy' jako dobar primjer za to. Pjesma je prožeta slojevima predvidljivih 'udaraca' i kompleksnim slojevima, sinkopama. Bubnjevi, klavir, pljeskanje rukama pa čak i Pharrellov glas stvaraju praznine koje zovu na sudjelovanje', rekla je Witek.

Naravno, Pharrell nije jedini koji je upoznat s ovim trikom. Klasične melodije disco, funk, hip hop, r’n’b i blues glazbe također jako dobro pogađaju tu žicu. 'Michael Jackson, Stevie Wonder, svi su oni imali dosta hitova koji su imali tu ravnotežu kad je u pitanju ritmička struktura', kaže. Ne smijemo zaboraviti ni hit Raya Charlesa iz pedesetih, 'I've Got a Woman' koji je tadašnju publiku odmah tjerao na ples, piše NPR

Na našu percepciju utječu razni slojevi ritma u pjesmi, dodao je neuroznanstvenik sa Sveučilišta McGill Daniel Levitin. 'U pjesmi Raya Charlesa bubnjevi drže vrlo jednoličan ritam. Klavir ima sinkopirani ritam, a i vokal je na trenutke jako nijansiran. Jako je teško pjevati točno onako kako on pjeva', rekao je Levitin. To je možda i razlog zašto ćemo prije zaplesati uz Charlesa, a ne zapjevati s njim.