Zašto su Hrvatima plavuše glupe?

Jadne plavuše. Sva glupost svijeta pala je na njihova leđa. I tako već više od desetljeća otkad su omiljena tema viceva i šaljivih pitalica. Nekada su bili popularni policajci, pijanci, doktori, luđaci, mali Ivica i političari, Bosanci i Crnogorci, Rusi i Amerikanci, Suljo i Mujo, Mujo i Fata. A danas? Jesu li plavuše u šaljivoj usmenoj literaturi tim gluplje što su u zbilji uspješnije u obrazovanju, bolje na radnom mjestu i prisutnije na top pozicijama u društvu?

Vezane vijesti

Zašto plavuša baca travu na cestu? Da nahrani zebru.
Zašto plavuše jedu knjige? Zato što čitaju u sebi.
Zašto plavuša nosi jogurt oko vrata? Jer na njemu piše Dukat.
Zašto plavuša skače s nebodera? Isprobava nove Always s krilcima.
Zašto plavuša drži na noćnom ormariću jednu punu čašu vode i jednu praznu? Možda će biti žedna, a možda neće.
Kako se zove plavuša na fakultetu? Slučajni prolaznik.
Jedna plavuša pita drugu: 'Kaj misliš, kak se pravilno veli: Irak ili Iran?'
Zašto se vide otisci cipela na plavušinom monitoru? Zato jer pokušava ući na internet.

Kako vlada Vlada?
Što bi se dogodilo kad bi se naša Vlada našla u pustinji?
Prvo bi se čudili, zatim bi sazvali sastanak i onda bi uveli porez na pijesak.

O Hrvatima
Znate li zašto su Adam i Eva Hrvati? Goli su i bosi, a misle da žive u raju.
Kako Hrvati zovu bankomat? Zid plača.
Što hrvatski umirovljenik radi na računalu? Kopa po recycle binu.
Zašto su Hrvati nepristojni? Jer im roditelji misle da je roda odgovorna za odgoj.

O Titu i Sanaderu:
1. čin: Vozi se Tito vlakom, vlak stane, a kondukter mu kaže da nema više pruge. 'Brzo pozovite omladince neka izgrade prugu', naredi Tito.
2. čin: Vozi se Ante Marković vlakom, vlak stane, a kondukter mu kaže da nema više pruge. 'Brzo skidajte prugu kojom smo prošli i postavljajte je naprijed', naredi Marković.
3. čin: Vozi se Ivo Sanader vlakom, vlak stane, kondukter ga obavijesti da nema više pruge, a Sanader naredi: 'Ljuljajte vlak, neka izgleda kao da se vozimo!'

Tajna humora je iznenađenje, rekao je još Aristotel, ali ipak... Jadne plavuše. Sva glupost svijeta pala je na njihova leđa. I tako već više od desetljeća otkada su omiljena tema viceva i šaljivih pitalica. Nekada su bili popularni policajci, pijanci, doktori, luđaci, mali Ivica i političari, Bosanci i Crnogorci, Rusi i Amerikanci, pravdaški Zagorci, fjakasti Dalmatinci, snalažljivi Hercegovci. Vicevi o raju, Sv. Petru, zlatnoj ribici, Snjeguljici i pohotnim patuljcima, Crvenkapi i razvratnom vuku, Muji i Hasi, a može i o Muji i Fati. Vicevi o Hitleru. Mnoštvo ih je o seksu, ima ih o homoseksualcima, vulgarnih i pikantnih, dječjih viceva i viceva za one dobrog želuca, viceva o crncima i Židovima, o mračnom komunizmu i svetoj demokraciji, ali blajhane plavuše trenutno vode na ljestvici najpopularnijih tema naše sprdnje.

Seksističkih je viceva bilo oduvijek. Ali žene su ranije u njima bile čangrizave supruge, dosadne punice i zavodljive ljubavnice, no nisu patile od manjka sivih moždanih stanica kao danas. Kada bismo se upuštali u psihološka objašnjenja, primijetili bismo da su plavuše u današnjoj šaljivoj usmenoj literaturi tim gluplje što su u zbilji uspješnije u obrazovanju, bolje na radnom mjestu i prisutnije na top pozicijama u društvu.

Kako god okreneš, ženstvenost i mozak ne idu zajedno, kaj ne? Čak i kod crnki: 'Zašto su vicevi o plavušama kratki? Zato da ih i crnke mogu razumjeti.' Boje li se to muškarci (nesvjesno) konkurencije? Komedija je jednostavan način da budete ozbiljni, kaže Peter Ustinov.

Ima, dakako, i viceva o muškarcima koje smišljaju žene, ali oni su u njima nemarni, šlampavi, nespretni, nestalni i egocentrični, ali ne i glupi. A žene prema njima zauzimaju pokroviteljski gard: 'Uvijek izaberi mlađeg muškarca. Ionako nikad ne sazru. Nije istina da žene prave budale od muškaraca. Većina muškaraca se diči motom 'Uradi sam!'. Imati smisao za humor njemu ne znači pričati viceve, nego se smijati njegovim. Što godišnjica braka i WC školjka imaju zajedničko? Muškarci ih uvijek promaše. Zašto muškarci ne peru rublje? Zato što perilica ne radi na daljinski.'

Za razliku od Hrvata i njihovih plavuša, Bugari još u tjednim prilozima nekih dnevnih listova donose cijele stranice viceva, u kojima je devedeset posto dosjetki posvećeno punicama i ljubavnicama, šefovima i tajnicama, gdje su šefovi mačo moćnici, a sisate tajnice seksi objekti koji im se hoće uvaliti u krevet.

Kao i u tom bivšem bastionu socijalizma, tako se i u nas negdje na putu za demokraciju zagubio sočan politički vic. Nekada je svaki politički korak odmah bio poškropljen svježim vicem, kružeći i bez interneta svjetlosnom brzinom od ureda do birtije, od uha do uha. Kada ste čuli neki dobar o Milanoviću ili Karamarku? Jeste li čuli koji o Putinu, Obami i Josipoviću u avionu ili u raju, pa da naš nadmudri jače igrače kao što je Tito svaki puta preveslao Hruščova i Kennedyja? Bilo ih je stotine o Titu, Miki Špiljaku, petoljetki i Centralnom komitetu. Kako se zvala Jugoslavija poslije Tita? Titanik.

Politički su vicevi imali svoju draž jer se zbog njih nekada moglo i u zatvor, oni su bili dnevni politički komentar raje, kojoj je to bio ispušni ventil u doba jednoumlja, mala politička diverzija kao duhovna hrana. Naravno, u demokraciji možeš brbljati što želiš, sankcija nema, a time ni izazova.

Sedam čuda socijalizma:
1. Svi su bili zaposleni.
2. Iako su svi bili zaposleni, nitko ništa nije radio.
3. Iako nitko nije ništa radio, svi planovi su bili 100 posto ispunjeni.
4. Iako su planovi bili ispunjeni, trgovine su bile prazne.
5. Iako su trgovine bile prazne, svi su imali sve.
6. Iako su svi imali sve, svi su i krali.
7. Iako su svi krali, nikad ništa nije nedostajalo.

Sedam čuda demokracije:
1. Samo rijetki su zaposleni.
2. Zaposleni rade za one koji ništa ne rade.
3. Iako oni rijetki rade za one koji ne rade ništa, ne dobivaju plaću.
4. Oni koji ne rade, imaju sve.
5. Trgovine su pune, a većinom kupuju oni koji nemaju ništa.
6. Kradu samo odabrani.
7. Iako kradu, stalno se tuže da nemaju ništa.

Danas su se uglavnom sveli na općenito ironiziranje klišeja o lažljivim, potkupljivim i korumpranim političarima (Koja je razlika između NLO-a i poštenog političara? NLO je viđen!) i na komentiranje društvene klime (Nekada smo se nadali boljoj budućnosti, a sada samo boljem sutra!). Pamte se uglavnom neki o Sanaderovim satovima. Našim se susjedima smijemo zbog geografskih činjenica ili mentaliteta (Kako se vozi u Sloveniji? Prva brzina, druga brzina, granica. Kako se po novome zove Beograd? Biograd bez mora. Zašto Crnogorci bježe u Hrvatsku? Čuli su da nema posla.)

Dakako, i oni smišljaju nešto o nama, pa valjda po onome 'rugala se sova sjenici' Slovenac kaže: Zašto je Dubrovnik najpopularnija turistička destinacija? Zato jer je tamo najmanje Hrvata. Ili: Za vrijeme službenog posjeta Švicarskoj, hrvatski ministar financija pita švicarskog ministra pomorstva: 'Zašto imate to ministarstvo, kada nemate mora?' 'I Hrvatska ima ministarstvo financija, a nema financija', odgovara Švicarac.

Imamo i viceve o poznatima. Nekada je Jasmin Stavros lansirao dosjetke na račun mlađe konkurencije Joška Čagalja Jole. I u nas su popularne one o Jamesu Bondu i filmskom razbijaču Chucku Norrisu (Zašto Chuck Norris nije glumio u 'Titanicu'? Sve bi ih spasio.), koji je postao poznatiji po vicevima nego po ulogama. Od domaćih celebrityja kralj vica je Jacques Houdek. Iako sličnog težinskog stanja, o Vinku Coci ništa, a o Jacquesu bezbroj šala o tome kako je u 'debelom plusu'. Neumjesnim šalama može se i o nečijoj nesreći, pa je nakon smrti slavne američke pjevačice krenula dosjetka: 'Život Whitney Houston je kao skijanje. Kada dođete na bijeli prah, sve krene nizbrdo.'

A vicevi našega doba zasigurno su oni o SMS porukama, cyber spaceu i kompjuterašima. Znate li kako kompjuteraši započinju molitvu? U ime Oca, Sina i Duha Svetoga, ENTER. Eto, da ne bude sve o plavušama.