Misteriozno veliko žarište neurodegenerativnog oboljenja, poznatog kao Lou Gehrigova bolest, pojavilo se među desetak stanovnika malog francuskog alpskog sela.

Stephen Hawking također je bolovao od ALS-a, a čije postupno napredovanje onemogućava i najosnovnije životne funkcije oboljelih.

Prije svega, moramo se vratiti u 2009. godinu, piše The Atlantic. U ožujku 2009., nakon duge noći na dužnosti u bolnici, Emmeline Lagrange pripremila se za mučan telefonski razgovor. Neurologinja je dijagnosticirala 42-godišnjoj pacijentici amiotrofičnu lateralnu sklerozu ili ALS. Žena je živjela u malom selu u francuskim Alpama, sat i pol vožnje udaljenom od njezine ordinacije u Sveučilišnoj bolnici Grenoble Alpes. Budući da je ALS rijedak, Lagrange je očekivala da liječnica opće prakse te pacijentice, Valerie Foucault, nikada prije nije vidjela takav slučaj.

No, na njezino iznenađenje, čim je s njom podijelila dijagnozu, Foucault je odgovorila: 'Vrlo dobro poznajem ovu bolest jer je ona četvrta u mom selu.'

ALS u francuskim Alpama

ALS se javlja kod otprilike dvije do tri osobe na 100.000 ljudi u Europi. (Stopa je nešto viša u Sjedinjenim Državama.) Ali s vremena na vrijeme pojavljuju se žarišta. Povišene stope ALS-a uočene su oko lagune u Francuskoj, oko jezera u New Hampshireu, unutar stambene zgrade u Montrealu i na istočnom - ali ne i zapadnom - obronku talijanske Etne. Takvi obrasci zbunili su znanstvenike koji su 150 godina tragali za uzrokom te bolesti. Velik dio nedavnih istraživanja usredotočio se na genetski uzrok ALS-a, ali klasteri sad sugeriraju da čimbenici okoliša imaju vodeću ulogu. I svaki novi klaster nudi znanstvenicima rijetku priliku da razjasne što bi ti utjecaji okoliša mogli biti - ako ih mogu dovoljno brzo proučiti. Mnogi klasteri naime nestaju jednako misteriozno kao što su se i pojavili.

Nakon tog poziva Lagrange se osjećala nelagodno i znala je da je puno posla pred njom. Sljedećeg desetljeća ona i tim znanstvenika istraživali su klaster u Alpama, a koji je na kraju narastao na 16 ljudi - ukupno 10 puta više nego što je trebala imati mala populacija tog područja. Čak i tijekom tog prvog poziva, kada je Lagrange znala samo za četiri slučaja ALS-a, osjećala se doista uznemireno implikacijama, ali i očajničkom molbom za pomoć. Ako je nešto u selu bilo iza tih uznemirujućih brojki, Foucault nije znala što je to. 'Bila je stvarno uzrujana', sjeća se Lagrange. 'Rekla mi je: 'Ovo je nemoguće, moraš ovo zaustaviti.''

Kod nekih problemi počinju u grlu. Kako im mišići slabe, gutanje tekućine postaje naporna aktivnost. Drugi mogu prvo primijetiti poteškoće s pomicanjem ruke ili noge. 'Svaki dan vidimo da nešto izgube', rekla je Foucault o svojim pacijentima, dodajući: 'Izgubite prst ili izgubite smijeh.' Na kraju dovoljno neurona u mozgu ili leđnoj moždini umre tako da ljudi jednostavno ne mogu disati. Lou Gehrig umro je dvije godine nakon dijagnoze, kada je imao samo 37 godina. Legendarni Stephen Hawking živio je pak s ALS-om do 76. godine.

Pet do deset posto ljudi s ALS-om ima člana obitelji s tom bolešću. U 2000-ima je napredak u sekvenciranju DNK doveo do porasta genetskih istraživanja koja su otkrila da je oko dvije trećine tih obiteljskih slučajeva povezano s nekoliko genetskih mutacija. Ali samo jedan od 10 slučajeva ALS-a u kojima pacijenti nemaju obiteljsku anamnezu te bolesti može se povezati s genetskim abnormalnostima. 'Ono što onda moramo objasniti jest kako, u odsutnosti genetske mutacije, dolazite do istog odredišta', rekao je Neil Shneider, direktor Centra za ALS Eleanor i Lou Gehrig na Columbiji. Znanstvenici su osmislili nekoliko hipoteza o tome kako se razvija, a svaka je složenija i teža za proučavanje od same genetike. Jedna sugerira da ALS uzrokuje kombinacija genetske predispozicije i izloženosti okolišu tijekom života. Druga pak sugerira da se bolest razvija nakon što jedna osoba primi šest kumulativnih 'udaraca', a koji mogu biti genetske mutacije, izloženost toksinima, a možda i čimbenici načina života poput pušenja.

Kako nastaju klasteri

Svaki put kada se pojavio klaster, istraživači su pokušali točno odrediti opasnosti iz okoliša, profesije i aktivnosti koje bi mogle biti povezane s njim. Nakon Drugoga svjetskog rata, neurodegenerativna bolest koja je izgledala baš kao ALS - iako su neki pacijenti također pokazivali značajke Parkinsonove bolesti i demencije - porasla je na Guamu, pretežno među domorodačkim narodom Chamorro. 'Zamislite da ulazite u selo u kojem 25 posto ljudi umire od ALS-a', kaže Paul Alan Cox, etnobotaničar koji je proučavao epidemiju. 'Bilo je to kao u knjizi Agathe Christie: Tko je ubojica?' kaže.

Rana istraživanja pokušala su pripisati smrti neočekivanom krivcu: visokotoksičnoj biljci cikad i njezinim sjemenkama, a koje su mještani mljeli u brašno za izradu tortilja. Cox i njegovi kolege pretpostavljaju da ljudske stanice zamjenjuju spoj nazvan BMAA, koji se nalazi u biljci, drugom aminokiselinom, što dovodi do pogrešno savijenih proteina u mozgu. Peter Spencer, neuroznanstvenik za okoliš na Sveučilištu Oregon Health & Science, zalagao se za drugačije objašnjenje: tijelo pretvara cikazin, spoj koji se također nalazi u sjemenkama biljke, u otrovnu kemikaliju koja može uzrokovati oštećenje DNK i, na kraju, neurodegeneraciju. Svaka teorija suočila se s kritikama, a konsenzus nikada nije postignut - osim možda sveobuhvatnog prešutnog dogovora da je okoliš nekako sastavni dio te priče. Do kraja 20. stoljeća klaster Guam gotovo je nestao.

U svakom slučaju, genetske mutacije su precizne, a svijet je kaotičan. To je dijelom razlog zbog kojeg se istraživanje ALS-a još uvijek usredotočuje na gene, rekla je Evelyn Talbott, epidemiologinja zaštite okoliša sa Sveučilišta u Pittsburghu. To je također razlog zbog kojeg su klasteri, koliko god bili zbrkani, toliko vrijedni i daju znanstvenicima priliku da otkriju što se krije u tom neredu.

Slučaj Montchavin

Montchavin je bio rudarski grad do 1886., kada je rudnik zatvoren, ostavljajući ga uglavnom napuštenim. Godine 1973. povezan je s većom mrežom zimskih turističkih destinacija u Alpama.

Foucault je detaljno vodila podatke o pacijentima u svojoj bilježnici s dijagnozama i datumima smrti. Prva osoba za koju je znala da je oboljela od ALS-a živjela je na korak od mjesta na kojemu su sjedili, u kući nizbrdo; dijagnoza joj je postavljena 1991. Drugi slučaj bio je instruktor skijanja, Daniel, koji je živio u Montchavinu i imao planinsku kuću u blizini Les Cochesa, skijaškog sela udaljenog pet minuta vožnje automobilom uzbrdo. Daniel je rekao Foucault 2000. da ima problema s govorom, pa ga je poslala specijalistu. Kada on nije pronašao ništa loše s grlom, uputili su ga neurologu u Grenobleu i dijagnosticiran mu je ALS.

Godine 2005., nakon što je Foucault čula da je suprugu jedne od njezinih pacijentica opće medicine dijagnosticiran ALS, nazvala je oca, liječnika kardiologije u Normandiji. 'To nije normalno', rekao joj je. Nekoliko godina kasnije vidjela je jednu od svojih pacijentica, 42-godišnju ženu, u središtu sela s rukom koja joj je mlohavo visjela niz tijelo. Čak i prije nego što je dobila dijagnozu ALS-a, Foucault je sumnjala na najgore. Nakon razgovora s Foucault, Lagrange je okupila tim neurologa i suradnika iz francuske vlade kako bi potražili ekološku iskru koja je mogla pokrenuti klaster u Montchavinu. Testirali su teške metale u vodi za piće, toksine u tlu i zagađivače u zraku. Kada je selo pretvoreno u skijaško odredište 1970-ih, graditelji su prenamijenili drvo iz starih vagona za izgradnju vrtnih gredica - pa je tim provjerio okoliš na kreozot, kemikaliju koja se koristi u proizvodnji tih vagona. Pregledali su i spojeve iz umjetnog snijega koji se koristio 80-ih. Provjerili su vrtove, bunare, pa čak i mozak preminulog pacijenta s ALS-om. Prošle su godine, a ništa značajno nije pronađeno.

Lagrange se brinula o pacijenata s ALS-om od dijagnoze do smrti. Vikendom je radila u Montchavinu i tamo je provodila obiteljski odmor. 'Osjećala sam se odgovornom za njih', rekla je. 'Ljudi su mi govorili: Ovo je genetski. Svi žive zajedno; moraju biti rođaci. Znala sam da nije tako.' Njezin je tim testirao genome 12 ljudi u tom klasteru i nitko nije imao mutacije povezane s ALS-om. Niti je itko od pacijenata imao roditelje, bake i djedove ili prabake s ALS-om.

Šokantna saznanja

Ali njihovi su se životi preklapali u drugim značajnim aspektima. Prvi slučajevi oboljelih osoba pokazali su da su radile zajedno kao instruktori skijanja i imale su planinske kuće u šumovitom dijelu zemlje zvanom L'Orgière, uz planinu. Mnogi od njih su zajedno planinarili; drugi su jednostavno uživali u provođenju vremena u prirodi. 'Mislili smo da moraju imati nešto zajedničko, nešto što bi jeli ili pili', rekla je Lagrange. Osmislila je upitnik za pacijente s ALS-om, njihove obitelji i stotine ljudi koji nisu oboljeli, a živjeli su u tom području. Anketa, čije je ispunjavanje trajalo oko tri sata, ispitivala je i o načinu života, prehrambenim navikama, hobijima, poslovima, gdje god su živjeli i još mnogo toga. Otkrila je da su pacijenti s ALS-om dosljedno jeli tri namirnice koje kontrolna skupina nije: divljač, lišće maslačka i divlje gljive.

Tim nije odmah posumnjao na gljive. No Peter Spencer, neuroznanstvenik za okoliš u Oregonu, to je učinio nakon što je jedan od francuskih istraživača prisustvovao konferenciji 2017. godine i izložio taj slučaj. Istražujući ulogu sjemena cikade u klasteru Guam, Spencer je znao da neke gljive sadrže toksine koji mogu snažno utjecati na živčani sustav.

Potom se pridružio istraživačkoj skupini i 2018. godine pratio je Lagrange u Montchavin kako bi razdijelio još anketa i proveo osobne intervjue o prehrani žrtava i drugih mještana - par je bio posebno zainteresiran za konzumaciju gljiva. Iz odgovora su saznali da pacijenti s ALS-om nisu bili jedini sakupljači gljiva u gradu, već su dijelili afinitet prema određenoj vrsti za koju su lokalni ispitanici koji nisu oboljeli rekli da je nikada nisu dirali: lažni smrčak.

Lažni smrčak pak izgleda kao mozak koji je ostavljen na suncu. Njegov klobuk je smežurana masa smeđih nabora, tamnija od karamelne nijanse pravog smrčka. Jedna vrsta, Gyromitra esculenta, rasla je oko Montchavina i bila je obilna u blizini skijaških koliba u proljeće ako je prethodne zime palo dovoljno snijega. Francuska ima bogatu kulturu sakupljanja hrane, a lažni smrčak bio je samo jedna od mnogih vrsta koje su ljubitelji gljiva u Montchavinu mogli ubrati kako bi ih pirjali s maslacem i začinskim biljem. Lažni smrčak sadrži giromitrin, toksin koji svake godine razboli određeni broj sakupljača hrane diljem svijeta, a polovica žrtava ALS-a u Montchavinu prijavila je akutno trovanje gljivama. Prema Spenceru, ljudsko tijelo također može metabolizirati giromitrin u spoj koji bi s vremenom mogao dovesti do sličnog oštećenja DNK kao sjeme cikasa.

Nitko još ne može tvrditi da je lažni smrčak uzrokovao ALS u Montchavinu, a Lagrange planira testirati gljivu ili njezin toksin na životinjskim modelima kako bi se utvrdilo dovodi li do neurodegeneracije. Ipak, Spencer smatra da je veza između Montchavina i Guama duboka - da je klaster u Alpama još jedan pokazatelj toga da okolišni okidači mogu biti snažno povezani s neurodegenerativnim bolestima.

Kad se krene u istraživanje, sama raznolikost potencijalnih okolišnih katalizatora za ALS postaje nevjerojatna: pesticidi, teški metali, onečišćenje zraka, vodene površine s cvjetanjem cijanobakterija. Vojna služba povezana je s većim rizikom od ALS-a, kao i ako ste profesionalni nogometaš, slikar, poljoprivrednik ili mehaničar. Zbog širokog raspona ovih nalaza, neki istraživači sumnjaju u korisnost istraživanja okoliša za ljude s ALS-om. Možda su uzroci previše raznoliki da bi se zbrojili u smislenu priču, a svaki vodi do klastera na drugačiji način. Ili možda, rekao je Jeffrey Rothstein, neurolog s Medicinskog fakulteta Sveučilišta Johns Hopkins, on ne znači ništa; to je jednostavno rijetka statistička aberacija. 'Pacijenti uvijek traže neki razlog zbog kojeg imaju tako strašnu bolest', rekao je. 'Tijekom vremena bilo je mnogo ovakvih naleta ALS-a i svaki od njih ima svoju malu ideju o tome što ga uzrokuje, a svi oni nisu nikamo otišli', rekao je.

'Mnogi ljudi skeptično gledaju na ideju da postoje klasteri', rekla je Eva Feldman, neurologinja sa Sveučilišta u Michiganu. Ali ona stalno vidi dokaze o klasterima u svojoj praksi. Jednom je vidjela tri žene s ALS-om koje su odrasle u susjednim blokovima u području Grand Rapidsa. Njezino istraživanje pokazalo je povezanost između ALS-a i organskih zagađivača, posebno pesticida. Feldman smatra da se važnost i opseg okolišnih okidača za ALS mogu utvrditi samo temeljitijim istraživanjem klastera. Za početak, rekla je, liječnici bi trebali biti obvezni otkriti svaki slučaj ALS-a državnim dužnosnicima. Feldman također planira ono što kaže da je prva prospektivna studija o ALS-u u SAD-u, a koja će pratiti 4000 zdravih tvorničkih radnika u Michiganu. Vjeruje da klasteri imaju značenje i zato što liječnici ne mogu puno učiniti da zaustave ALS nakon što se jednom pojavi. 'Bili bismo naivni kada bismo iznosili bilo kakve nove ideje o tome kako spriječiti da se to uopće dogodi', kaže.

Je li gljiva kriva za epidemiju?

Čak i za ljude čiji su životi bili preokrenuti zbog klastera Montchavin, ideju da bi gljive mogle biti povezane s takvom patnjom može biti teško prihvatiti. Oni koji su ih jeli znali su da mogu uzrokovati neugodne nuspojave, ali vjerovali su da kuhanje uklanja većinu opasnosti.

Claude Houbart, čiji je otac Gilles umro 2019., potvrdila je da je on jeo lažne smrčke, ali ih nikada nije pripremala za sebe ili obitelj - jednostavno zato što nije htjela riskirati želučane tegobe.

Daniel, drugi pacijent Foucault s ALS-om, također je svoj hobi sakupljanja hrane držao izvan kuće. Nikada nije jeo lažne smrčke pred suprugom Brigitte, iako je ona znala da bere divlje gljive s prijateljima. 'Nerado jedem gljive i nikad ih ne bih pripremala', rekla je Brigitte. Nakon što je Daniel umro 2008., ona i njezina obitelj rasuli su njegov pepeo po šumi u kojoj je provodio toliko vremena. 'Nije želio grobnicu kao svi ostali. Kad hodamo šumom, mislimo na njega', rekla je.

Hervé Fino, umirovljeni menadžer turističke agencije koji živi u Alpama 41 godinu, naučio je sakupljati hranu u Montchavinu. On se prisjetio kako su mu lokalni sakupljači rekli da su smrčci jestivi sve dok su dobro kuhani, ali on sam nikada nije jeo gljive, bojeći se njihovih probavnih učinaka. Fino je imao prijatelja koji je redovito skupljao lažne smrčke i jednom je napravio omlet s njima kada mu je žena bila izvan grada. 'Bio je bolestan dva dana, jako bolestan', rekao je Fino. Kasnije mu je dijagnosticiran ALS, a na kraju je počinio samoubojstvo.

Fino je nagađao o tome što je osim gljiva moglo uzrokovati bolest. Njegov prijatelj upao je u ledeno hladan potok dva dana prije nego što mu je dijagnosticirana. 'Možda je šok izazvao bolest?'

Druga žena imala je restoran koji je propadao pored žičare - možda je stres imao neke veze s tim. No ti događaji nisu se činili dovoljno značajnima da tako dramatično promijene nečiju sudbinu. Možda nijedno objašnjenje nikada ni neće. Houbart je rekla da razumije zašto su ljudi skeptični. 'Jesti gljivu, a zatim na taj način umrijeti?' rekla je. 'Ma dajte', dodala je.

Nedavne zime u francuskim Alpama bile su tople i suhe, a to nikako nisu dobri uvjeti za lažne smrčke. 'U Montchavinu više nema Gyromitre', rekla je Lagrange. Po njezinom mišljenju, Montchavin se pridružio redovima ALS-ovih klastera koji dolaze i odlaze; nikome tamo nije dijagnosticiran od 2019., a dosta je vremena prošlo otkako je njezin tim pronašao svježi primjerak lažnog smrčka.