Mnogi stručnjaci već dugo upozoravaju na to da svijest i znanje o autizmu još uvijek nisu dovoljno razvijeni.

Osnovna obilježja autizma su teškoće u socijalnoj interakciji te verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji, neuobičajeno ponašanje, ograničeni interesi i aktivnosti te različite motoričke smetnje i stereotipije, a što ga uzrokuje, još uvijek nije potpuno jasno.

Autizam nije bolest i ne liječi se. On je neurorazvojno stanje koje utječe na način na koji osoba stupa u odnose s drugima, komunicira, uči, misli i ponaša se. Osobe ne dobivaju autizam, one se rađaju s mozgom koji je svojom strukturom i funkcioniranjem različit te na drugačiji način percipiraju i obrađuju podražaje iz okoline, a to utječe na njihov cjelokupan razvoj.

Poremećaji iz spektra autizma nisu dakle bolest, već razvojni poremećaj, stanje koje traje cijeli život. Radi se o širokom spektru poremećaja te je svaka dijagnoza drugačija i svaka osoba u spektru ima različite simptome i potrebe. Upravo zato se koristi riječ spektar jer taj 'kišobran' obuhvaća i Aspergerov sindrom, Rettov sindrom, DDS - dječji dezintegrativni sindrom ili Hellerov sindrom te neodređeni pervazivni razvojni poremećaj.

Prema podacima iz Registra osoba s invaliditetom HZJZ-a u Republici Hrvatskoj iz 2024. godine, u našoj zemlji evidentirano je 6125 osoba s poremećajem iz spektra autizma, a 1384 ih živi u Gradu Zagrebu. Plava boja simbolizira poremećaje iz tog područja, a još jedan od simbola čine dijelovi puzzlea.

Kako se prema odluci UN-a Svjetski dan svjesnosti o autizmu obilježava početkom travnja svake godine te je cijeli taj mjesec u nekim zemljama posvećen podizanju svjesnosti o poremećajima iz autističnog spektra, bio je to više nego dobar povod za razgovor s psihijatricom Antonijom Vuk iz Klinike za psihijatriju Sveti Ivan.

Što su glavni simptomi autizma i događa li se često da nisu prepoznati na vrijeme?

Autizam se klasificira kao neurorazvojni poremećaj, no u suvremenom razumijevanju govori se i o neurorazvojnoj raznolikosti koja odražava drugačiji način funkcioniranja mozga. Zbog toga umjesto 'simptoma' govorimo o karakteristikama. Osobe s autizmom imaju specifičan način razmišljanja, zaključivanja, komunikacije i procesuiranja emocija. Često im je izazovno razumjeti neverbalne signale i mogu na različite načine osjećati druge ljude i odnose te različito izražavati privrženost. Zbog svega navedenog teže se prilagođavaju društvenim očekivanjima. Ponavljajuća ponašanja te senzorna preosjetljivost ili neosjetljivost također su česte karakteristike. Neki znakovi autizma vidljivi su već u ranom djetinjstvu. No kod osoba s razvijenijim intelektualnim i verbalnim sposobnostima dijagnoza može kasniti. To je posebno često kod djevojčica i žena jer lakše maskiraju svoje specifičnosti socijalnom prilagodbom.

Kako se provodi procjena za autizam i koliko dugo obično traje proces dijagnostike?

Dijagnostički pristup različit je s obzirom na dob osobe za koju sumnjamo da je 'u spektru', no uvijek uključuje kompleksnu kliničku procjenu - kod odraslih osoba važan je intervju s detaljnim osvrtom na rani razvoj i djetinjstvo, uz promatranje ponašanja i standardizirane upitnike, primjerice ADOS protokol. Idealan oblik dijagnosticiranja bila bi multidisciplinarna obrada (primjerice psiholog, psihijatar, edukativni rehabilitator). Duljina dijagnostičkog procesa, nakon što se postavi sumnja, najviše ovisi o dostupnosti stručnjaka dijagnostičara.

Kako razlikovati simptome autizma od simptoma mentalnih zdravstvenih problema?

Iz pozicije psihijatra koji radi s osobama s mentalnim poteškoćama, kao veći izazov pokazalo mi se kako prepoznati autizam iza svih tih tegoba, simptoma i poremećaja, a koji se javljaju uslijed kontinuiranih pokušaja adaptacije okolini, nego kako neku tegobu razlikovati kao specifičnost u okviru autizma od simptoma nekog poremećaja (primjerice razlikovati drugačije procesuiranje emocija od apatije/depresije). U tom procesu diferencijalne dijagnostike važna je i dob razvoja simptoma – autizam je neurorazvojno stanje i njegove značajke prisutne su od rođenja, samo je pitanje jesu li bile prepoznate ili ne. Psihičke teškoće javljaju se kasnije, u različitim razdobljima života, a ponekad su i dobno specifične.

Autizam i mentalno zdravlje

Zašto su osobe s autizmom sklonije razvoju problema s mentalnim zdravljem?

Autistične osobe često se suočavaju s izazovima u prilagodbi društvu koje je oblikovano prema neurotipičnim normama (određeni način razmišljanja, komunikacije i socijalizacije). Poteškoće u socijalnim interakcijama, senzorna preosjetljivost i problemi sa samoregulacijom donose kontinuiran stres jer ponovljeni neuspjesi u prilagodbi mogu dovesti do osjećaja neadekvatnosti i odbacivanja. S druge strane, uspješna prilagodba pomoću 'maskiranja' također može biti iscrpljujuća. Osobe s autizmom tada troše mnogo energije na prepoznavanje neverbalne komunikacije, održavanje socijalnih pravila i suzbijanje svojih potreba. Dugoročno, to može uzrokovati anksioznost, depresiju i druge psihičke poteškoće.

Kako se anksiozni poremećaji i depresija manifestiraju kod autističnih osoba?

Svaka osoba je priča za sebe, pa tako i osoba s autizmom, ovisno o načinu razmišljanja i procesuiranja emocija. Kod neuroatipičnosti treba uzeti u obzir to da se ne možemo uvijek osloniti na standardne dijagnostičke protokole koji se ravnaju prema obrascu pojave simptoma, a on je uobičajeno prepoznat u nekom društvu. Primjerice, umjesto intenzivnije zabrinutosti, anksioznost može izgledati kao veća rigidnost, opsesivniji interesi ili senzorička preopterećenost, a depresija se može pokazivati kao gubitak interesa za specifične interese i iritabilnost, umjesto bezrazložne tuge.

S kojim se izazovima susreću oni koji imaju autističnog člana obitelji?

U radu s osobama kojima je autizam dijagnosticiran u djetinjstvu i čije su obitelji navikle živjeti s njihovim specifičnostima susrećem se s roditeljima koji i dalje nemaju osnovne informacije o tome što je to, što se sa 'simptomatikom' može, a što ne, gdje naći podršku, u kojem smjeru podržati tu osobu prilikom školovanja ili zaposlenja. U razgovoru s osobama koje su dobile tu dijagnozu u odrasloj dobi često pak doznajem o otporu roditelja prema njoj - slovi im kao 'dječja dijagnoza', a oni je do sada nisu prepoznali - o nepovjerenju u stručnjake i o nerazumijevanju autističnog člana obitelji, uz nepriznavanje njegove različitosti. Iz te pozicije nužno ih je educirati, informirati, senzibilizirati, osposobiti ih za podršku. U oba slučaja nužno je pružiti podršku obiteljima, na to često zaboravljamo.

Kako društvo može općenito pomoći osobama s autizmom da bi se lakše integrirale u društvo? Mijenja li se nešto i kod nas po tom pitanju?

Osvještavanje i senzibilizacija. Ključno je povećati svijest o autizmu, razumijevanje, prilagoditi obrazovni sustav i radna mjesta te osigurati dostupnost sustavne podrške, primjerice omogućiti asistente te senzorno prilagođene prostore. U nekim sredinama vide se pomaci zbog inkluzivnih politika, ali još uvijek postoje mnoge prepreke.

Izazovno razdoblje

Koji su to najčešći izazovi s kojima se suočavaju primjerice adolescenti s autizmom?

Adolescencija je izazovno razdoblje za svakoga, no za mlade s autizmom može biti posebno stresno. Tu se provlače pitanja propitkivanja identiteta, separacije i individuacije, proučavanja međuljudskih interakcija, pitanja samoregulacije i jačanja kapaciteta za stres. Mlade osobe s autizmom često se suočavaju s nesigurnošću u vršnjačkim odnosima, nerazumijevanjem neverbalne komunikacije i teškoćama u prepoznavanju društvenih pravila. To može dovesti do osjećaja usamljenosti i niskog samopouzdanja. Dodatno, adolescencija je vrijeme u kojem se propituje identitet, što može biti posebno složeno za neuroatipične osobe. Novija istraživanja govore o povećanoj povezanosti autizma s raznolikosti rodnog identiteta, što može dovesti do dvostruke stigmatizacije i dodatnih izazova.

Kakve strategije mogu pomoći u održavanju dobre obiteljske dinamike i odnosa?

Komunikacija, strukturiranje rutine, davanje prostora za senzornu regulaciju te educiranje svih članova obitelji o autizmu pomažu u smanjenju konflikata i poboljšanju odnosa.

Koji su znakovi da je osobi s autizmom potrebna hitna psihijatrijska pomoć?

Kao i kod svake druge osobe, bilo koja nagla promjena u ponašanju trebala bi nam usmjeriti pozornost jer može ukazivati na potencijalne psihičke teškoće. To može biti u rasponu od gubitka interesa za uobičajene svakodnevne aktivnosti i pojačane iritabilnosti/rigidnosti do otvorenog izražavanja suicidalnih promišljanja i/ili agresije prema sebi i drugima. U razgovoru s kolegama koji rade s djecom doznajem da su u toj dobi česti razlozi za traženje pomoći autoagresivno ponašanje, poteškoće spavanja i izrazita anksioznost koja kompromitira svakodnevno funkcioniranje.

Kakve se terapije preporučuju za osobe s autizmom koje imaju probleme s mentalnim zdravljem?

Većina osoba imala bi korist od potporne psihoterapije, a dubina prorade u terapiji ovisi o kapacitetu za introspekciju. Primjeri ciljanih postupaka prilagođenih autističnim osobama su kognitivno-bihevioralna terapija i one usmjerene na senzornu integraciju, a u nekim slučajevima uključujemo i simptomatsku farmakoterapiju.