Sudeći po svemu, vrijeme tihih otkaza polako je out, a zamijenit će ih tzv. osvetnički otkazi.

Sve veći broj zaposlenika, nezadovoljnih zbog neodgovarajućih plaća, nedostatka povišica i malo ili nikakvih mogućnosti za napredovanje, odlučuje napustiti svoje radno okruženje. Razdoblje tihih otkaza je prošlo te je puno vjerojatnije da će zaposlenici sada dati oduška svojim frustracijama otkazom iz osvete.

Riječ je o otkazu koji u konačnici stvara probleme poslodavcu, a najčešće dolazi baš onako kako mu samo ime kaže - iz osvete te da bi mu se nanijela šteta bez ranije najave, u kritičnom trenutku za firmu, bez obuke za zamjenu i sl.

Nedavno istraživanje, koje je proveo Software Finder, otkrilo je da je sve veći broj zaposlenika frustriran uvjetima na poslu pa otprilike čak oko četiri posto njih planira dati otkaz iz osvete ove godine, a većina je o toj ideji razmišljala posljednjih 13 mjeseci. Što se tiče profesija, zaposlenici u marketingu i oglašavanju, IT-u i tehnološkom sektoru te u području medija i entertainement industrije najskloniji su otkazu iz osvete, tzv. revenge quittingu.

Nezadovoljstvo poslom

Istraživanje je pokazalo da je čak 93 posto zaposlenih frustrirano svojim poslom, a razlozi su im bili uglavnom isti kao i oni radnika koji planiraju dati otkaz: 48 posto njih navelo je nisku plaću i nedostatak povišica, 34 posto reklo je da se osjećaju podcijenjeno, a 33 posto nije vidjelo izglede za razvoj karijere.

O ovom novom fenomenu na tržištu rada, zbog čega se događa i može li se primijeniti i na naše tržište rada, razgovarali smo s dr.sc. Zvonimirom Galićem, profesorom s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i suvoditeljem Studija upravljanja ljudskim potencijalima na Sveučilištu u Zagrebu.

Kako biste definirali revenge quitting i po čemu se razlikuje od uobičajenih otkaza?

Moram priznati da sam uvijek skeptičan kad se pojavi ovakav novi pojam. Recimo, nakon pandemije imali smo big quit, pa quiet quitting, a sad i revenge quitting. No ima nečega u tome jer ljudi u medijima pokušavaju imenovati trendove koje vide oko sebe. Ukratko, revenge quitting ili otkaz iz osvete čin je koji nastaje kao reakcija na doživljenu nepravdu u odnosu s poslodavcem, nadređenim ili uvjetima rada, a činom otkaza radnici žele poslati poslodavcu jasnu i javnu poruku. Evo, ovih dana u medijima se puno pisalo o, po svemu sudeći opravdanoj, pobuni liječnika zbog politizacije upravljanja čakovečkom bolnicom. To bi bio dobar primjer za ovu pojavu.

Koji su najčešće psihološki okidači što vode do revenge quittinga?

U definiciji pojma je osjećaj nepravde, odnosno osjećaj da nas se ne tretira pravedno. Taj osjećaj ima više komponenata. Prvo se javlja dojam da prolazimo lošije od drugih ljudi s kojima se inače uspoređujemo i, drugo, da to što prolazimo lošije od drugih nije rezultat fer postupka, odnosno nije usklađeno s nekim općim etičkim načelima prema kojima se stvari trebaju raditi. Primjerice, otkaze iz osvete možemo očekivati u situacijama u kojima poslodavac malo plaća radnike, a posluje s visokom dobiti ili, recimo, kad do napredovanja dođe zbog političke podobnosti, a ne zbog stručnosti ili vještina upravljanja.

Kako se otkaz iz osvete manifestira u različitim profesijama? Zbog čega mnogi smatraju da će to biti najveći trend u poslovnim odnosima ove godine?

Ključna stvar za razumijevanje ovog trenda je razumijevanje situacije na tržištu rada. Otkaz iz osvete je aktualni trend zato što ljudi imaju alternative. Jednostavno, situacija na tržištu rada je takva da u većini zapadnih zemalja u značajnom broju branši nedostaje ljudi. Dakle, ako nas netko nepravedno tretira, bilo da potplaćuje, izrabljuje ili je nepristojan prema nama, možemo se odlučiti na osvetu davanjem otkaza i pri tome želimo da i drugi znaju za to. Možemo to učiniti jer nije problem pronaći drugi posao, odnosno jer postoje adekvatne alternative. Mislim da spomenuta situacija u čakovečkoj bolnici to jasno ilustrira.

Koje emocije dominiraju kod zaposlenika tijekom planiranja otkaza iz osvete?

S obzirom na to da se radi o novom trendu, nedostaje mi čvrstih podataka da bih mogao decidirano govoriti o tome. Ali čini mi se da se radi o 'starom vinu u novoj boci' pa da možemo generalizirati ono što već znamo. Razdoblje od prvih ideja do realizacije jako će se razlikovati, ovisno o karakteristikama ličnosti radnika i konkretne branše. Impulzivne osobe neće puno čekati nakon što dožive nepravdu, a brzina otkaza iz osvete ovisit će i o socijalnom okruženju, odnosno činjenici gdje ste i koje vam opcije stoje na raspolaganju. Ako ste u dinamičnoj industriji i imate brojne alternative, nećete odugovlačiti s otkazom. Ali ako ste u malom gradu, branši koja nema puno opcija i imate malo alternativa na raspolaganju, nećete žuriti s otkazom. Kako god, psihološki gledano je u osnovi ovakve vrste otkaza nezadovoljstvo uzrokovano doživljajem nepravde.

Kako ekonomska situacija i tržište rada utječu na pojavu otkaza iz osvete? Možemo li situaciju na našem tržištu usporediti s takvim pojavama u inozemstvu?

Mislim da su ekonomska situacija i stanje na tržištu rada presudni čimbenici za ovaj trend. U tom smislu hrvatsko tržište rada ima snažan potencijal za otkaze iz osvete. Evo vam nekoliko podataka. Prvo, prema procjenama nekih analitičara tržišta rada, oko 15 posto radne snage u Hrvatskoj radi na minimalcu, pri čemu neki i u industrijama koje posluju s vrlo pristojnim dobitima. Nadalje, moja istraživačka grupa s Hendalom na reprezentativnim uzorcima kontinuirano prati zadovoljstvo poslom hrvatskih radnika i njihove namjere o davanju otkaza. Prema tom istraživanju, nešto malo više od polovice radnika slaže se s tvrdnjom 'u mojoj organizaciji se prema zaposlenicima odnosi fer i pravedno'. Drugim riječima, skoro polovica radnika ne smatra da se prema njima na poslu fer postupa! Po mom mišljenju, to stvara snažan potencijal za otkaze iz osvete.

A tko si to može priuštiti? Oni koji imaju brzo dostupnu alternativu, kao i oni koji nemaju velike financijske i obiteljske obaveze. Dakle ljudi koji su visoko poželjni na tržištu rada i - osobito - mladi.

Pojavljuje li se to više kod mlađih ili starijih osoba?

Na temelju postojećih podataka možemo predviđati da će se ova pojava puno više pojaviti kod mladih. U zadnjem kvartalu 2024. pitali smo reprezentativan uzorak hrvatskih radnika o tome namjeravaju li tražiti drugi posao u narednih godinu dana. Broj onih koji to namjeravaju dvostruko je veći među mlađima od 34 godine nego onima koji imaju više od 45 godina (38,5 naspram 19,8 posto)! To je skroz logično jer mlađi imaju viša očekivanja i manje obaveze pa si mogu priuštiti traženje boljeg posla. Iz ranijih istraživanja znamo da mladi burnije reagiraju na to kad smatraju da im poslodavac nije isporučio ono što je, eksplicitno ili prešutno, obećao.

Kako na tu pojavu utječu društvene mreže?

Sasvim sigurno relativno veliku ulogu tu imaju društvene mreže jer su one glavni način na koji se ovakvi trendovi šire i postaju popularni. Kao i u svim drugim stvarima, one djeluju kao pojačivač naših emocija pa jačaju naše nezadovoljstvo i daju nam primjere toga kako možemo reagirati.

Kako se osjećaju zaposlenici nakon što daju osvetnički otkaz - postoji li osjećaj zadovoljstva ili kajanja?

Oboje je moguće. S obzirom na to da je u osnovi osjećaj nepravde i nezadovoljstva, vjerojatno neposredno nakon otkaza iz osvete čovjek osjeća olakšanje. Hoće li osjetiti kajanje, ovisi o tome je li dobro procijenio svoje opcije prije davanja otkaza. U psihologiji znamo da se u ljutnji donose previše rizične odluke. Sjećam se toga da se u američkoj literaturi pokazalo da je 'veliki otkaz' (big quit) slijedilo 'veliko žaljenje', odnosno big regret. Dakle poruka čitateljima je da, ako razmišljaju o otkazu iz osvete, pažljivo promisle prije nego što se upuste u njega.

Kako loše vodstvo i neadekvatan menadžment utječu na pojavu otkaza iz osvete? Koliko nepravedan tretman nekog zaposlenika na radnom mjestu doprinosi ovom fenomenu?

Kao što sam već nekoliko puta naglasio, u osnovi ovog fenomena doživljaj je nepravde. E sad, za osjećaj da se stvari u organizaciji pravedno odvijaju ključan je menadžment, odnosno način na koji menadžeri vode ljude. Naša istraživanja pokazuju da su menadžeri često neadekvatni u poslu vođenja ljudi. Većina njih dođe na pozicije zato što su bili dobri stručnjaci, a vještine koje su ih činile takvima drugačije su od onih koje im trebaju za vođenje ljudi.

Kako poslodavci mogu to spriječiti? Kako prepoznati rane znakove da zaposlenik razmišlja o otkazu iz osvete?

U ovakvoj situaciji na tržištu rada svaki dobar radnik je strateška prednost poslodavca. Mislim da organizacije moraju kontinuirano pratiti pravednost procedura na radnim mjestima i način na koji se menadžment odnosi prema radnicima. Po mom mišljenju, jedan od najboljih načina je poučavanje menadžera vještinama vođenja ljudi. To je vještina koja je presudna za zadržavanje radnika, a često se stječe samo praksom ili oponašanjem šefova.

Kakav psihološki utjecaj otkazi iz osvete imaju na preostale zaposlenike u organizaciji?

Kao i svaki drugi društveni fenomen, i ovaj ima potencijal za tzv. socijalnu zarazu. Ako kolega ili kolegica daju otkaz zbog doživljene nepravde na radnom mjestu, skroz je moguće da ću i ja biti sklon napraviti sličnu stvar. Najbolje strategije za oporavak radnog okruženja je identificirati ključne probleme i nastojati otkloniti uzroke nepravde. Jednostavno, poslodavci trebaju osvijestiti činjenicu da zbog situacije na tržištu rada zaposlenici imaju veću moć nego što su ranije imali i poduzeti sve što je moguće da kvalitetnije upravljaju ljudskim potencijalima.

Koje su posljedice po mentalno zdravlje zaposlenika koji u sebi gomila nezadovoljstvo poslom? Na koji se to način manifestira u odnosu s obitelji, prijateljima, drugim kolegama…?

Istraživanja iz psihologije nedvojbeno pokazuju da se nezadovoljstvo poslom prelijeva u sve druge aspekte života. Ako smo predmet nepravde na radnom mjestu, doživjet ćemo stres i biti lošiji partneri, roditelji i prijatelji. U tom smislu sigurno ima nešto oslobađajuće u otkazu iz osvete. Ako poslodavci nepravedno tretiraju ljude i oni doživljavaju nepravdu, meni se čini davanje otkaza čini psihološki zdravim. Samo, svakako bismo prije toga trebali promisliti je li takav potez mudar i je li alternativa koja slijedi nakon tog poteza zbilja bolja.