Mnogi roditelji svojoj djeci žele podariti puno bolje uvjete odrastanja nego to su ih imali u vlastitom djetinjstvu, orijentirajući se na izbjegavanje grešaka koji su činili njihovi roditelji kako bi odgojili samopouzdanu, voljenu i zadovoljnu djecu.

Kako razviti emocionalnu inteligenciju kod djece?

No, roditeljstvo se ne odnosi samo na odgojne metode. Iako je disciplina važan dio odrastanja, ono što kod djeteta dugoročno može učiniti možda i najveću razliku u životu jest razvijanje emocionalne inteligencije. A ona je nešto s čime se ne rađa, već se usvaja tijekom života.

Za razliku od zadovoljstva životom, razvijanja samopouzdanja i pozitivne slike o sebi, koji su redom ciljevi (modernog) odgoja, razvijanje emocionalne inteligencije nerijetko ostaje u drugom planu. Jedan od razloga, ali i najveća prepreka u poučavanju djece, jest u tome što većina roditelja ni sama nije radila na ovom aspektu.

Pa ipak, za razvijanje emocionalne inteligencije nikada nije kasno - kako kod sebe, tako i kod svog djeteta. Evo što već danas možete učiniti da svojeg kod svojeg mališana krenete razvijati ovu karakteristiku koja će mu tijekom života omogućiti da se lakše nosi sa svojim emocijama te postane otpornije, sretnije i uspješnije u odrasloj dobi.

Naučite dijete imenovati emocije

Za početak, ključno je naučiti dijete imenovanju emocija. Psiholozi ističu da je više istraživanja dokazalo kako je samo prepoznavanje vlastitog emocionalnog stanja ono što donosi momentalno olakšanje i smanjenje intenziteta neugodnog osjećaja uslijed aktivacije regulatornih procesa u mozgu.

Također, studija iz 2022. godine, objavljena u časopisu PLoS ONE, pokazala je da imenovanje emocija pomaže u njihovoj regulaciji bez obzira na to kada se primijeni – bilo odmah ili s odgodom. Međutim, istraživanje je također otkrilo da intenzitet emocija igra ključnu ulogu. Imenovanje emocija najučinkovitije je u situacijama visokog intenziteta, dok u manje intenzivnim trenucima ponekad može pojačati osjećaj nelagode.

To znači da nije nužno gurati dijete u suočavanje s emocijama u svakoj situaciji. Isto tako, ovo možete vježbati i na primjerima drugih, potičući dijete da prepozna kako se osjeća lik u priči ili njegov prijatelj u određenoj situaciji.

Koristite izjave poput 'Vidim da...' kako biste priznali emocije druge osobe, primjerice: 'Vidim da si frustriran. Želiš li razgovarati o tome?' Ako dijete teško izražava svoje osjećaje, ponudite mu opcije kako bi ih lakše preciziralo: 'Osjećaš li se tužno ili frustrirano?', s time da je važno prakticirati ove razgovore kada emocije nisu na vrhuncu.

Također, budite primjer u imenovanju emocija – pokažite im kako se to radi kroz vlastite izraze, poput: 'Osjećam se razočarano jer stvari nisu išle prema planu, ali pokušat ću opet sutra' ili 'Jako sam uzbuđena zbog ove vijesti! To mi daje nadu za ono što dolazi.'

Kada dijete nauči prepoznavati svoje emocije, idući korak je učenje samostalnog navigiranja kroz izazove, bez ovisnosti o pomoći roditelja.

Ponudite smjernice umjesto rješenja

Nagon da iste sekunde riješite djetetov problem posve je prirodan. Pogotovo kada je rješenje vama posve jasno i jednostavno - od vezanja cipela, do prepirki s prijateljima u vrtiću. No, otpornost se razvija upravo u takvim situacijama.

Emocionalno inteligentni roditelji iskoristit će ovakve prigode da djetetu ponude smjernice, ali ne i rješenja. Jedan od načina je pitanje 'Što misliš da je najbolje što možeš napraviti u ovoj situaciji?' Ovaj pristup djeci razvija vještine rješavanja problema, vjere u vlastite sposobnosti i emocionalnu otpornost.

Istraživanje iz 2023. godine, objavljeno u časopisu Frontiers in Psychology, pokazalo je da autoritativni stil roditeljstva – obilježen toplinom, strukturom i usmjeravanjem – pomaže djeci razviti vještine rješavanja problema. Roditelji koji su poticali samostalno razmišljanje umjesto da odmah nude gotova rješenja, odgajali su djecu koja su bila samopouzdanija i sposobnija nositi se s izazovima.

U svemu je i važno priznati njihove emocije – čak i ako rješenje nije odmah vidljivo, pokažite razumijevanje: 'To zvuči frustrirajuće. Razumijem zašto si uzrujan.' Pružajte podršku, ali oduprite se nagonu da dijete odmah spašavate – nudite smjernice, ali neka oni sami preuzmu inicijativu u rješavanju problema.

Na kraju, pohvalite trud, a ne samo rezultat – ojačajte njihovu otpornost i rast prepoznajući njihov napor: 'Sviđa mi se kako si razmislio o ovom problemu.'

Regulacija emocija umjesto impulzivne reakcije

Poznato je da djeca uče primjerom. Ono što roditelji čine ostavlja puno dublji trag od onoga što im govore. Tako je i u učenju emocionalne regulacije - ako roditelj zna kako 'hendlati' svoje emocije, ogromne su šanse da će se i dijete naučiti ponašati isto.

Istraživanje iz 2019. godine, objavljeno u časopisu Journal of Child and Family Studies, pokazalo je da roditelji koji imaju poteškoće s regulacijom emocija – poput potiskivanja osjećaja ili nedostatka emocionalne svjesnosti – također teže razumiju emocije svog djeteta.

Ova smanjena sposobnost promišljenog reflektiranja i reagiranja može dovesti do reaktivnog roditeljstva, što otežava djeci razvoj vještina samoregulacije.

Ako roditelji u stresnim situacijama reagiraju impulzivno, djeca će učiti isti obrazac ponašanja. S druge strane, kada djeca promatraju odrasle kako smireno upravljaju svojim emocijama, lakše usvajaju te strategije i razvijaju bolju emocionalnu kontrolu.

Kada vide da emocije nisu nešto čega se treba bojati, već nešto čime se može upravljati, djeca razvijaju samopouzdanje u suočavanju s izazovima. No, da bi se to samopouzdanje zaista razvilo, trebaju okruženje u kojem su njihove emocije prepoznate i poštovane.

Kako to napraviti u praksi? Prije nego što reagirate, zaustavite se na trenutak – duboko udahnite prije nego što odgovorite na frustraciju. Priznajte svoje emocije i verbalizirajte ih: 'Osjećam se preopterećeno u ovom trenutku, zato ću uzeti trenutak da duboko udahnem.'

Koristite tehnike smirivanja – demonstrirajte duboko disanje ili se nakratko udaljite kako biste se smirili. Ako pogrešno reagirate, pokažite odgovornost i ispravite situaciju: 'Ranije sam bio frustriran i žao mi je. Sljedeći put ću to pokušati riješiti drugačije.'

Omogućite djetetu da se osjeća sigurno u izražavaju emocija

Psiholozi ističu i da je od velike važnosti osjećaj djeteta da su njegove emocije bitne. Rečenice poput 'Uvijek pretjeruješ', 'Pa nije to toliko bitno', 'Ako te netko naljutio, samo ga ignoriraj', isl., dijete navode na potiskivanje, umjesto reguliranje emocija.

Istraživanje iz 2024. godine, objavljeno u časopisu Developmental Science, otkrilo je da roditelji koji priznaju i validiraju emocije svoje djece odgajaju djecu s višom razinom upornosti, ključnom osobinom povezanu s dugoročnim uspjehom. Studija je obuhvatila 150 roditelja i pokazala da su djeca čije su emocije bile prihvaćene bez osuđivanja pokazivala veću upornost u zadacima.

U dodatnom eksperimentu, predškolarci čije su emocije redovite prepoznavane i prihvaćene ustrajali su znatno duže na frustrirajućem zadatku u usporedbi s djecom čije su emocije bile ignorirane ili negirane.

Ako niste sigurni odakle krenuti, možete početi od slušanja bez osuđivanja. 'To zvuči teško, razumijem te.' U svakom slučaju izbjegnite toksičnu pozitivnost i rečenice poput 'Ma samo budi sretan' te ih zamijenite izrazima kao što je: 'U redu je osjećati se tužno. Želiš li razgovarati o tome?'

Pomoći će i poticanje razgovora rečenicama kao što je 'O čemu si razmišljao danas?', a vrlo je bitno i poštovati djetetov emocionalni proces tako da im osigurate vrijeme i podršku uz koje će svoje emocije moći procesuirati i propustiti.

Kada se djeca osjećaju sigurno u izražavanju svojih emocija, razvijaju emocionalnu otpornost koja im pomaže tijekom cijelog života. Odgajanje emocionalno inteligentne i otporne djece ne znači zaštititi ih od teškoća, već ih opremiti vještinama uz koje će ih znati samostalno prebroditi, zaključuju stručnjaci.