Kako se evolucija poigrala s ljudima, tako se poigrala i sa životinjskim svijetom. Pauci koji vide četiri osnovne boje, medvjedi koji mogu nanjušiti kad ste prošli po stazi na 30 kilometara udaljenosti te morski psi koji mogu 'nanjušiti' struju - samo su neki od primjera nevjerojatnih supermoći životinjskog svijeta
Morski psi mlatovi osjećaju elektricitet
Morski psi mlatovi mogu narasti do šest metara i postići težinu i do pola tone. Kombinacija njihove veličine s vrlo oštrim zubima te najrazvijenijim čulom mirisa u usporedbi s ostalim morskim psima, čini ih prilično zastrašujućim grabežljivcima. No priroda iz nekog razloga nije štedjela na mlatovima, pa osim što zbog neobično smještenih očiju vide 360 stupnjeva oko sebe, imaju nevjerojatno razvijeno čulo koje otkriva elektricitet.
Svi morski psi imaju takozvane elektroceptore, Lorenzinijeve ampule, kojima 'vide' struju, no mlatovi ih imaju posvuda na svojim čekićastim glavama, stoga osjećaju pola milijarditog dijela volta. Za usporedbu, kad nas strese statički elektricitet, radi se od osam do deset tisuća volti.
Drugim riječima, mlatovi vide ljude kao ogromne lunaparkove ili - vjerojatnije - odlično osvijetljene restorane.
Nisu svi grabežljivci veliki. Ima ih i među insektima. Pauci pletu svoje mreže, a neki i skaču na svoju lovinu, no lov na muhe nije jedina stvar u kojoj su bolji od ljudi.
Volimo reći da netko ima oko sokolovo, no prava je istina da pauci iz obitelji Salticidae vide bolje od orlova i sokola zajedno. To je zato jer vide četiri osnovne boje umjesto tri, kao većina životinja.
Četvrta osnovna boja koju pauci vide je ultraljubičasta - boja koja može otkriti ljudima nevidljive ostatke tekućina, kao što to često imamo prilike vidjeti u policijskim serijama, kad forenzičari na mogućim mjestima zločina traže krv specijalnim flourescentnim baterijskim lampama. Također, zahvaljujući svojoj sposobnosti da vide ultraljubičastu boju, pauci bez problema mogu pratiti svoj plijen usred noći.
No pauci iz obitelji Salticidae ne samo da vide detalje koji su inače nevidljivi, već zbog razmještaja očiju vide svuda oko sebe, pa im se nemoguće prišuljati.
Grizliji njuše kroz prostor i vrijeme
Prosječan čovjek oduševi se mirisom palačinki ili pomfrita, i to je otprilike domet naših mirisnih moći. Iako postoje superheroji u stripovima koji imaju izrazito razvijen osjet mirisa, nikad nismo imali dojam da bi se oko takve sposobnosti moglo izgraditi nešto bolje od psa-detektiva ili sličnog karikiranog lika.
No razlog zašto ne doživljavamo nos kao moćno oruđe u borbi protiv kriminala jest taj što ne možemo zamisliti kako neke životinje doživljavaju miris. Psi pasmine krvosljednici osjećaju miris ne samo u prostoru, nego i kroz vrijeme, pa dok ljudi mogu namirisati da se pijanac olakšao u kolnom ulazu, psi znaju kad se to dogodilo i je li žena s jakim parfemom prošla pokraj te zgrade prije ili poslije toga.
Ljudi promatraju svijet, a ne njuše. No krvosljednici i medvjedi oslanjaju se na svoj nos više nego na oči. I dok je nos krvosljednika zaposlen u policiji i sličnim ustanovama koje čuvaju i spašavaju živote, medvjeđi nos nije, a sedam je puta bolji od psećeg.
Medvjedi, kao većina grabežljivaca, mogu nanjušiti svoj plijen, no za razliku od ostalih životinja koje love, grizliji ga mogu nanjušiti na 30 kilometara udaljenosti dva dana kasnije.
Naravno, njuh nije jedino oružje medvjeda. Nijedan čopor vukova neće se svađati sa 300 kilograma mišića naoružanih oštrim kandžama.
Leptiri prenose znanje na nova pokoljenja, a ptice osjećaju magnetska polja
Dok ljudi moraju graditi milijune dolara skupe satelite i lansirati ih u svemir da bi, između ostalog, mogli uvijek saznati gdje se nalaze i onda nazvati nekog da dođe po njih, golubovi se mogu bezbrižno koncentrirati na stvarno bitne stvari - prljanje pločnika i gugutanje pokraj prozora rano ujutro.
Zahvaljujući magnetitu (željezovom oksidu) u kljunu, koji djeluje kao kompas i visinomjer, golubovi uvijek znaju kamo idu i na kojoj su visini.
Za razliku od golubova za koje se točno zna kako se snalaze u prostoru, povratak leptira monarha na jug nakon proljetne selidbe na sjever još je uvijek misterij. Naime, leptiri koji se vraćaju na jug već su treća ili četvrta generacija potomaka leptira koji su letjeli na sjever, pa znanstvenicima nije u potpunosti jasno kako znaju kamo trebaju ići.
Pretpostavlja se da se radi o kombinaciji genetskog nasljeđa i orijentacije prema poziciji Sunca na nebu te biološkom kompasu ovisnom o izmjeni dana i noći. No još ne postoji dokazano rješenje tog misterija.
