U Hrvatskoj je kultura generalno zanemarena, a kod mladih generacija to je još naglašenije. Kad me tako netko od vršnjaka upita za koju televizijsku emisiju radim, već automatski odgovaram: 'Ona poslije Dnevnika 3, nakon sporta' – govori nam na početku razgovora magistra psihologije Antonia Ćosić (30), novinarka i voditeljica HRT-ove emisije 'Vijesti iz kulture' kojoj se pridružila prije nešto više od godinu dana.

Iza nje je više od sedam godina novinarskog iskustva, od čega četiri na Hrvatskom radiju odnosno Radio Sljemenu gdje je uređivala i vodila brojne emisije, a čemu su prethodile dvije godine na Televiziji Student. No, zanimanje šire javnosti privukla je televizijskim angažmanom u 'Vijestima iz kulture'.

'Gledateljima često promiče činjenica da je VIK dio središnjeg informativnog medijskog servisa na HRT-u, što podrazumijeva svakodnevnu potragu za najaktualnijim i najzanimljivijim temama s domaće i svjetske kulturne scene. Potom slijede snimanja i uzimanja izjava na terenu, pa vrijeme u montaži dok se slažu kadrovi i prilozi, pisanje najava u koje uvijek nastojiš uklopiti i neku svoju poruku gledateljima', nabraja.

VIK traje tek devet minuta, što znači da se sve relevantne informacije o nekom događaju nerijetko moraju moći predstaviti u samo šezdeset sekundi. Govori kako je takva forma katkad i te kako ograničava, jer najradije bi svaku temu koja ju zainteresira detaljno obradila i napravila od nje cijelu emisiju, ali taj „luksuz“ nažalost ne prolazi.

Uvijek uključena

Kaže da rad u informativnom programu podrazumijeva konstantnu uključenost.

'Jedan dio mog mozga konstantno hvata informacije. Kad se šećem gradom i ugledam plakat koji najavljuje neku kazališnu premijeru ili otvorenje izložbe, alarm u mojoj glavi odmah se pali i pamti. Ne doživljavam to stresnim jer kultura je za mene vrlo poticajno i zanimljivo područje.'

Povlačimo nakratko paralelu između televizijskog studija i radijskog etera u kojemu je provela četiri živopisne godine, stekla vrijedna iskustva te upoznala brojne i zanimljive goste.

'Radio je poseban medij jer omogućava i kontakt sa slušateljima koji nakon emisije često zovu i pitaju za dodatne informacije, daju svoje komentare ili pak dojure na neki događaj s kojeg se uživo javljamo jer su, evo, baš maloprije od nas čuli da je atmosfera odlična. Radio pritom dopušta i mnogo opušteniji pristup: ubaciš nešto između pjesama, uletiš u refren...', oslikava.

Prisjećajući se niza javnih osoba koje je dosad imala priliku ugostiti u emisijama, odlučno tvrdi kako je ona svima poznata izreka da su najveći ljudi ujedno i najskromniji - u potpunosti točna.

'S kojima god sam od tih značajnih sugovornika imala dogovoren razgovor, svi bi oni redom došli pripremljeni, na vrijeme, ozbiljno bi pristupili svakoj temi, držali se plana.'

S obzirom na HRT-ovu čestu praksu da radijske voditelje 'posuđuju' televiziji za određene angažmane, radijski joj je posao omogućio da se dokaže i u brojnim televizijskim prijenosima festivala, što će na kraju i presuditi u odabiru upravo nje za voditeljicu 'Vijesti iz kulture'. Rado se prisjeća svog prvog profesionalnog pojavljivanja na televiziji:

'Bio je to svečani prijenos Proslave Dana grada Zagreba 2019., koja se održavala na prostoru kraj fontana kod Nacionalne sveučilišne knjižnice. Moj je govor trajao tri i pol minute, no da stvar za mene bude dramatičnija, prijenos je išao uživo, a uz oko 10.000 ljudi koji su se tamo skupili nisam se mogla odlučiti plaši li me više što prijenos ide uživo ili cijelo to mnoštvo preda mnom.'

Za razliku od većine ljudi, tvrdi kako nikad nije imala neku izraženu tremu od javnog nastupa. Kao magistru psihologije, upitali smo je za savjet kako je najlakše bar donekle je suzbiti:

'Disanje je iznimno važno! Možda zvuči banalno, ali prvi korak u smanjenju anksioznosti i stresa je pravilno i duboko disanje - četiri sekunde za uzdah, četiri za izdah.'

Pandemijsko iskustvo

Za psihologiju se zainteresirala u djetinjstvu, u dnevniku je još u osnovnoj školi napisala da će kad odraste biti psiholog.

'Oduvijek me zanimao ljudski um, motivi koji čovjeka nagnaju da postupi na određeni način ili donese neku odluku; razlozi njegovog sloma i kako mu pomoći da se od toga oporavi. Jesam li zapostavila psihologiju baveći se novinarstvom? Ma kakvi!'

Ozbiljna prilika za stjecanje dodatnog iskustva u struci pružila joj se početkom 2020. godine kada su je iz Ministarstva zdravstva, u samim začecima pojave koronavirusa, pozvali na mjesto savjetnice za odnose s javnošću ministra zdravstva Vilija Beroša. Trebala im je osoba koja će ih uputiti u praksu otvorene i jasne komunikacije, dokazano ključne u smanjenju anksioznosti kod ljudi.

Antonia je zamrznula ugovor na HRT-u i spremno se priključila timu na šest mjeseci.

'Mnogo se radilo na tome da stožer bude stalno prisutan i dostupan, što je jedan od razloga zašto su se presice održavale svakodnevno. Tim stručnjaka i PR-ovaca iz dana u dan odgovarao je na novinarska pitanja jer je u tom trenutku bilo ključno smiriti javnost, a čovjek je dokazano mnogo smireniji kad je upućen u sve detalje nekog procesa. Tih mjeseci prijatelji su me neprestano zivkali zabrinuto ispitujući 'Antonia, hoćemo li moći sutra izaći iz kuće?', ili 'Hoće li sutra raditi dućani?', dobro pamti te dane.

Razgovaramo i o mogućim posljedicama koje bi na psihu čovječanstva mogla ostaviti pandemija, s posebnim fokusom na djecu i mlade koje ovo stanje, pokazalo se, pogađa mnogo sveobuhvatnije i dublje negoli starije dobne skupine.

'Djeca će morati učiti kako svijet funkcionira u normalnim okolnostima. Bitno je u kojem periodu života te zadesila pandemija. Radi li se o formativnim godinama, primjerice onima u kojima inače sklapaš dugoročna prijateljstva ili krećeš u partnerske odnose, posljedice će biti dublje.'

Svjesna je da, za razliku od naprednijih zemalja u kojima se mnogo pažnje pridaje mentalnoj higijeni, u našem društvu još uvijek vlada određena stigma kad se radi o traženju psihološke pomoći.

'Razgovor sa stručnom osobom dokazano može mnogo pomoći i poslužiti kao svojevrsni oslonac, iako kod nas hara popularna filozofija po kojoj 'svi sve najbolje znaju'. Zato i jesmo nacija od 3,8 milijuna nogometnih trenera i 3,8 milijuna epidemiologa. Pročitamo tri-četiri članka i sve nam je odmah jasno!'

Slikarstvo i volontiranje

Ne krije da je oduvijek bila štreberica, odlikašica s prosjekom 5,0 i česta sudionica natjecanja iz matematike, hrvatskog... Na prijemnom ispitu bila je prva na listi, za što je dobila stipendiju Ministarstva znanosti i obrazovanja, a tijekom studija osvojila je nagradu za najbolju ideju socijalnog poduzetništva i Rektorovu nagradu. Uvijek je pronalazila i vrijeme za bavljenje umjetnošću, pa je tako godinama plesala balet, potom suvremeni ples kod Maje Đurinović, pjevala u zboru 'Mozartine', cijelu srednju školu pohađala tečaj slikarstva kod akademika Emila Roberta Tanaya...

'Slikarstvo mi je do današnjih dana ostala najveća strast. Ne stižem se, nažalost, njime baviti koliko bih željela, no definitivno je aktivnost koja me najviše umiruje', kaže pomalo nostalgično.

Rođena je Zagrepčanka, dok roditelji korijene vuku iz Slavonije, iz Donjeg Miholjca.

'Čim spomenem Donji Miholjac, svi uglas krenu pjevati: 'Donji Miholjac, mjesto gdje se okreće novac, svako je otac“; onu poznatu stvar od Kandžije i Toxare, ili pak s ponosom viknu: 'Domagoj Vida!', smije se, upućujući nas na brend popularnih majica s natpisom 'Brate, ja sam iz Miholjca', a koje je Vida svojedobno osmislio.

Televizija slovi kao prilično kompetitivno okruženje; zanima nas jesu li je dosad provedene godine u novinarstvu već dovoljno očvrsnule?

'Ne dopuštam da radno okruženje naruši moju osobnost, nastavljam vjerovati da treba tražiti dobro u ljudima, a radu pristupati profesionalno i maksimalno posvećeno. Na posao dolazim vesela i pozitivna i nadam se da sam svojim primjerom potaknula neke svoje kolege da budu opušteniji.'

Volontiranje je Antonijina velika ljubav, preporuča ga apsolutno svakome. U doba studija volontirala je na Hrabrom telefonu, u udruzi PUŽ i Psihološkom centru Medveščak, a 2015. godine osnovala je Centar za psihološku podršku i razvoj 'Pričaj mi'. Projekt je baziran na psihoterapeutskom pričanju priča, koje se pokazalo iznimno blagotvorno kod djece koja kroz priču i likove na nekoj nesvjesnoj razini lakše emotivno 'prerađuju' svoj problem i pronalaze potencijalno rješenje.

Punih je pet godina volontirala i u Klaićevoj bolnici, na Odjelu za onkologiju i hematologiju.

'Vjerujem da takvo iskustvo nije za svakoga, ali ja sam se od prvog trenutka u tome apsolutno pronašla. Pokazalo se kasnije da je svaki sat koji sam poklonila toj djeci, a koji je njima zaista mnogo značio i koristio, meni donio dragocjeni benefit. Ta iskustva su me oplemenila i pomogla mi da si drugačije posložim neke stvari u glavi, neke prioritete u životu. Nagledala sam se djece koja se bore za život, prisjećam se onih čiji se život ugasio u njihovoj petoj godini. Nakon takvih iskustava, gledam na svaki novi dan kao na veliki dar.