Leminzi, mali glodavci koji žive na krajnjem sjeveru Europe, Azije i Sjeverne Amerike, poznati su kao masovni samoubojice. Bacaju li se oni doista svojevoljno s rubova litica u provaliju, ili je riječ o običnome mitu?
Zapravo, o leminzima kruži nekoliko mitova. U godinama obilja, ti četveronožni stanovnici subarktičkih područja pojavljivali su se u velikim brojevima, naizgled niotkuda, migrirajući skandinavskim poluotokom u nepreglednim krdima, pa su u 17. stoljeću norveški prirodoslovci smatrali da se oni stvaraju spontano na nebu i onda padaju na zemlju poput kiše.
vezane vijesti
Kako je riječ o prilično agresivnim glodavcima, često su stradavali u međusobnim borbama za hranu, pa je tako nastao i drugi mit: kad se dovoljno naljute, leminzi eksplodiraju. Izvor tog mita najvjerojatnije su bila brojna unakažena trupla leminga stradalih u međusobnim borbama, koja bi ostala na tlu nakon što prođe migracijski val.
No, najpoznatiji je mit da leminzi, kako bi kontrolirali svoju populaciju, jedan za drugim disciplinirano hodaju prema rubu litice kako bi padom u provaliju okončali svoje kratke živote. Leminge navodno instinkt tjera da počine samoubojstvo kad god njihova populacija postane neodrživo velika.
Kao i većina mitova, ni ovaj nema podlogu u stvarnosti: leminzi ne skaču s litica kako bi počinili samoubojstvo. Međutim, ovaj se mit temelji na nekim stvarnim ponašanjima tih glodavaca. Svake tri ili četiri godine, njihova populacija bilježi veliki rast, pa kad koncentracija leminga postane previsoka na jednom području, velika grupa će krenuti u potragu za novim domom. Leminzi mogu plivati, pa ako dođu do vodene prepreke, poput rijeke ili jezera, mogu je pokušati preplivati, a kad se nađu na rubu provalije, također će pokušati prijeći na drugu stranu. Neizbježno je da se nekoliko jedinki utopi ili padne u bezdan. No, teško da se to može opisati kao kolektivno samoubojstvo.
Zašto je onda mit o masovnim suicidima leminga tako rasprostranjen? Prije svega, on pruža dobru metaforu o ljudskom ponašanju u masi: kad netko slijepo slijedi svog vođu na putu prema katastrofi 'ponaša se poput leminga'. Taj mit je kao metafora populariziran pedesetih godina prošlog stoljeća: najprije u SF priči 'Stupajući moroni' Cyrila M. Kornblutha, zatim su se leminzi samoubojice pojavili u jednoj epizodi stripa o Pašku Patku, a taj je motiv iskoristio i slavni Arthur C. Clarke u svojoj priči 'Opsjednuti'.
Ipak, za opstanak tog bizarnog mita najzaslužniji je jedan — falsifikat. U Disneyevu dugometražnom filmu o prirodi 'Bijela divljina' iz 1958. godine, koji je, usput rečeno, dobio Oscara za najbolji dokumentarac leminzi su prikazani kako migriraju u ogromnim skupinama i kako se masovno bacaju s ruba litice u Arktički ocean. Kako se kasnije pokazalo, te snimke su u potpunosti lažirane, a čitava je podvala razotkrivena u filmu pod znakovitim naslovom 'Okrutna kamera'.
U tom dokumentarcu kanadskog CBC-a otkriveno je da su leminzi koji su korišteni u 'Bijeloj divljini' prebačeni iz područja Hudsonovog zaljeva u Calgary, gdje su ih članovi filmske ekipe bacali iz kamiona niz liticu i snimali njihov pad. Scene su snimljene na rijeci Bow u blizini centra Calgaryja, a ne na obali Arktičkog oceana kako se u filmu implicira.
Isto tako, autori su se koristili domišljatim filmskim trikovima kako bi s ograničenim brojem glodavaca - koji su ionako pripadali pogrešnoj podvrsti leminga - snimali masovne scene migracija. Kako je rekao jedan stručnjak, leminzi koji su korišteni u filmu uopće ne migriraju, a pogotovo se ne bacaju s litica. Ipak, unatoč brojnim suprotnim dokazima, mitovi o masovnim samoubojstvima leminga ostaju i dalje prisutni u kolektivnoj imaginaciji čovječanstva.
