Donosimo popis sedam izuma koji su umnogome promijenili svijet, a nastali su sasvim slučajno. Naime, njihovi izumitelji zapravo su pokušavali stvoriti nešto sasvim drugo.

Šampanjac

Globalno najpoznatiji brand šampanjca je Dom Perignon, nazvan po francuskom redovniku iz 17. stoljeća koji je slučajno izumio pjenušavo vino. U Perignonovoj eri refermentacija vina u boci bila je ogroman problem za vinare. Kad bi vrijeme u jesen zahladilo, fermentacija bi ponekad prestala prije nego što bi se svi fermentabilni šećeri pretvorili u alkohol. Ako je vino bilo buteljirano u ovakvom stanju, postalo je doslovno tempirana bomba - kad bi vrijeme u proljeće zatoplilo, uspavani kvasci bi se probudili i počeli stvarati ugljični dioksid koji bi u najboljem slučaju izbacio čep iz boce, a u najgorem eksplodirao.

Dom Pierre Perignon, benediktinski redovnik iz opatije Hautvillers u Champagneu, osmislio je postupak koji je spriječio drugi ciklus fermentacije, ali je bio samo djelomično uspješan jer su njegova vina ostala blago pjenušava. Međutim, ta su vina u međuvremenu postala popularna, a danas su simbol otmjenih zabava. Naravno, imenom 'šampanjac' mogu se dičiti samo oni pjenušci nastali u pokrajini Champagne u kojoj je Perignon došao do svog otkrića.

Šibice

Britanski ljekarnik John Walker planirao je proizvesti novu vrstu eksploziva, no umjesto toga izumio je — šibice. Kad je u studenome 1826. spravljao mješavinu od antimonova sulfida, kalijevog klorata i arapske gume miješao ju je drvenim štapićem. Na vrhu štapića ostala je smjesa koja se, dok ju je slučajno protrljao po svom kaminu, odmah zapalila. Brzo je shvatio potencijal svog izuma i već je sljedeće godine nudio svoje šibice izrađene od te smjese i kartonskih štapića.

Pakirao ih je u kutije s pričvršćenim malim brusnim papirom kako bi paljenje vatre bilo jednostavnije nego ikada. Ipak, njegova verzija šibica bila je jako zapaljiva pa su je vlasti ubrzo zabranile. Jedan drugi Britanac Samuel Jones usavršio je njegovu ideju i tako su nastale šibice kakve danas poznajemo.

Mikrovalna pećnica

Danas neizbježan dio svake moderne kuhinje, mikrovalna pećnica nastala je nakon što se jedna čokoladica misteriozno otopila. Samouki američki inženjer Percy LeBaron Spencer radio je u tvrtki Raytheon na odjelu koji je provodio eksperimente s radarskim sustavima s magnetronima - vakuumskim cijevima koje su stvarale mikrovalno zračenje.

Jednog dana dok je eksperimentirao s tubama, shvatio je da se čokoladica koju je držao u džepu misteriozno otopila. Zaintrigiran tim otkrićem, počeo je mikrovalovima zračiti drugu hranu i ubrzo je shvatio komercijalni potencijal svog slučajnog izuma. Konstruirao je metalnu kutiju koja je sprečavala širenje valova i u nju je stavljao hranu koja se zagrijavala daleko brže nego u tradicionalnim pećnicama. U listopadu 1945. podnio je zahtjev za patent, no prva dovoljno mala mikrovalna pećnica, nalik na onu kakvu danas poznajemo, pojavila se na tržištu tek 1967. godine.

Folija s mjehurićima

Premda su namijenjene sigurnom pakiranju, folije s mjehurićima imaju neku neodoljivu privlačnost: svi mi obožavamo ih gnječiti i stvarati sitne praskove. Ipak, one su nastale sasvim slučajno dok su dvojica američkih poduzetnika pokušavala stvoriti inovativne zidne tapete.

Krajem pedesetih godina 20. stoljeća Alfred Fielding i njegov poslovni partner Marc Chavannes zamislili su teksturirane trodimenzionalne zidne tapete. Njihov Izvorni koncept uključivao je dvije plastične zavjese za tuš stopljene zajedno kako bi stvorile jedinstvenu zidnu oblogu. Nažalost, krajnji rezultat bio je prošaran zračnim džepovima i nije bio osobito vizualno privlačan. Fielding i Chavannes su odustali od ideje o tapetama ali su zaštitili svoj proizvod.

Krajem šezdesetih godina IBM je tražio siguran način za transport osjetljive kompjuterske opreme a njegovi logistički stručnjaci slučajno su nabasali na Fieldingov i Chavannesov proizvod. Kad se pokazalo da su IBM-ova računala transportirana bez ikakvih oštećenja, folija s mjehurićima postala je nezaobilazan dio gotovo svakog suvremenog pakiranja.

Umjetne boje

Engleski kemičar William Henry Perkin pokušavao je sintetizirati lijek za malariju kinin, a umjesto toga izumio je sintetičke boje. Godine 1856. tada 18-godišnji Perkin bio je opsjednut pronalaskom lijeka za malariju pa je tjednima iskušavao razne kemijske spojeve u pokušaju stvaranja sintetičkog kinina. Jedna od njegovih mješavina, umjesto da postane kinin, pretvorila se u beskorisni mutni smeđi mulj. Kad je počeo čistiti svoju opremu alkoholom, primijetio je da se mutna mješavina odjednom pretvorila u blistavo ljubičastu boju.

Premda su boje za odjeću postojale mnogo prije toga, izrađivane su od biljaka i minerala skupim i dugotrajnim procesima. Perkinov sintetički proizvod stvorio je sjajniju nijansu i trajao je mnogo dulje od prirodnih boja, što ga je učinilo idealnom zamjenom za tradicionalna sredstva bojanja odjeće. Ubrzo je Perkin patentirao svoj izum, a danas ga se smatra jednim od pionira sintetičke organske kemije i revolucionarom zaslužnim za preporod modne industrije.

Barut

Poznato je da je taj čarobni eksplozivni prah koji je unio revoluciju u umijeće ratovanja nastao u Kini. No manje je poznato da su ga izumili kineski alkemičari dok su oko 850. godine pokušavali stvoriti eliksir vječnog života. Za napitak besmrtnosti kao primarni sastojak uzeli su kalijev nitrat, odnosno salitru. Kad su u tu smjesu dodali sumpor i ugljen, novonastali spoj zapalio se i eksplodirao.

Shvativši da su potencijalno stvorili smrtonosno oružje, Kinezi su u ratu protiv Mongola prvi upotrijebili strijele koje su nosile gorući barut. Nakon što su uspješno porazili svog neprijatelja u više bitaka s novom supstancom, Kinezi su prihvatili barut kao jedno od tehnološki najnaprednijih oružja tog doba.

Umjetni zaslađivači

Mnogi od nas danas za zaslađivanje hrane umjesto šećera koriste umjetne zaslađivače bez kalorija poput saharina. Prvo umjetno sladilo nastalo je sasvim slučajno, kad je američki kemičar Constantin Fahlberg zaboravio oprati ruke. Godine 1879. taj znanstvenik sa Sveučilišta Johns Hopkins u svom je laboratoriju radio na razvoju inovativnih upotreba raznih kemijskih derivata na bazi ugljika.

Pošto je čitavo prijepodne proveo okružen svojim kemikalijama, sjeo je za ručak ne opravši ruke. Kad je shvatio da ima slatki talog na prstima, vratio se u laboratorij kako bi istražio njegovo podrijetlo. Uzorkujući male tragove svake kemikalije koju je upotrijebio tog dana, Fahlberg je na kraju shvatio da je izrazito slatka tvar benzoinski sulfimid, kemikalija 300 puta slađa od običnog šećera. Kasnije nazvan saharin, taj je spoj ušao u široku prehrambenu upotrebu nakon Prvog svjetskog rata uslijed globalne nestašice šećera. Kombinacija marketinga i nutricionističkih preporuka došla je kasnije.