Znamo da feminizam odbija i antagonizira mnoge muškarce. No, feminizam može isto tako izazvati nelagodu i kod žena. Nismo odgajane u feminističkoj kulturi – dapače, upravo suprotno. Živimo u svijetu u kojemu je mizoginija u jednakoj mjeri akademska, intelektualna, znanstvena, seksualna, komunistička, neoliberalna, katolička i sekularna pojava.
Mizoginija je u našim životima toliko sveprožimajuća i internalizirana da se plašimo suprotstaviti joj se. Zato i postoji toliki otpor kada to pokušaju učiniti feministkinje – to bi zahtijevalo stvarnu promjenu svih naših uvjerenja.
vezane vijesti
Problem je što ismijavanje čitavog jednog spola i njegove borbe doživljavamo kao nešto normalno. Ispada da je 'loša odluka' shvatiti da živite u opresivnom sustavu i još se i žaliti na to. Drugi će vas napasti ne birajući sredstva kako bi spriječili revoluciju na koju pozivate.
Što je gore: mizogini muškarci koji vrijeđaju svaku ženu koja se bori da poboljša svoju poziciju u svijetu, ili žene koje podržavaju te muškarce?
Feministički je pokret zaslužan za promjene koje su moderna društva postigla u pogledu jednakosti žena – nije patrijarhat samoinicijativno ženama dijelio njihova prava. Ta je prava zagovarao, za njih se borio i na kraju izborio feministički pokret. Žene danas imaju pravo glasa zahvaljujući ljudima poput Emily Davison, engleske sufražetkinje koja je poginula boreći se za pravo žena da glasuju - pregazio ju je konj kralja Georgea V.
Ne postoji sustav ugnjetavanja stariji ili rašireniji od kontinuiranog napada na dostojanstvo žena, na sve zamislive načine. Trenutno u Saudijskoj Arabiji muškarci raspravljaju jesu li žene uopće ljudi. Takvoj vrsti napada na fizički i moralni integritet žena svjedočimo u svim društvima – muškarci različitih ideologija i uvjerenja okupljaju se kako bi odlučili na koji bi način žene trebale živjeti svoje seksualne, reproduktivne i obiteljske živote.
Feminizam poziva na jednakost. Feministkinje više ne žele podržavati zakone koji ih povrjeđuju. Kad govorimo o jednakosti i slobodi, žene su glavne žrtve zakona. Feministkinje ne žele da najstarija sila na svijetu ostane na vlasti, jer žene od nje nikada nisu imale koristi – samo su uvijek bile ranjene.
Pa zašto su tolike žene suučesnice toj moći koja ih tlači?
Žene čine 52 posto globalnog stanovništva. Podvrgavanje tolikog broja ljudi zakonima koji, primjerice, ograničavaju njihovu slobodu na rad, eliminira polovicu potencijalnih natjecatelja za neko radno mjesto, što stvara ekstremnu nejednakost. I nisu samo zakoni ti koji sprječavaju jednakost, već i stalno moralno preispitivanje svega što žene rade.
Dokle god žene moraju brinuti o nevažnim stvarima koje se tiču njihove reputacije i održavanja savršenog imidža, bit će taoci straha i tjeskobe. Dok se one bave tim strahovima, muškarci nastavljaju donositi važne odluke, uvijek, naravno, privilegirajući sebe.
U tom kontekstu, normalno je da mnoge žene odluče 'ne talasati' i ne dovoditi u pitanje utvrđeni poredak. Nastavljaju obožavati one iste ženomrsce koji ih sprječavaju da preuzmu svoju borbu u svoje ruke, što nije nimalo ugodna pozicija, jer je ta borba prisutna u svakom aspektu njihova života. Ogorčene su na feministkinje, iako se one bore za njihova prava. Znaju da nikada neće imati koristi od svog položaja u društvu, ali svejedno prihvaćaju poziciju suučesništva s patrijarhatom i brane rodne uloge koje to podrazumijeva. Pritom osuđuju sve ostale, nazivajući ih radikalnima i ludima, čime automatski stječu naklonost i moć patrijarhata.
Žene su antifeministkinje jer štite dobar ugled koji su svojim ponašanjem stekle u patrijarhatu. To im donosi određene koristi, iako zapravo dobivaju tek mrvice, dok muškarci uživaju u gozbi. I u tradicionalno ženskim aktivnostima muškarci su ti koji se ističu. Žene kuhaju, šivaju, ukrašavaju i slušaju... ali uvijek su muškarci kuhari, dizajneri i psihijatri ti koji dobivaju priznanje.
